Roman “Gordana” najduže je Zagorkino djelo. Pisala ga je u periodu od 1930. do 1941. godine, a u izdanju Školske knjige objavljen je u 12 svezaka na 8764 stranice. Zbog tog je romana ime Gordana postalo je iznimno popularno. Međutim, Zagorka je u jednom predavanju otkrila još jednu zanimljivost vezanu za ovaj roman – kako je uopće dobila inspiraciju za taj popularni lik.
„Kad radim, stvaram svaku stvar bezuvjetno na povjesnom temelju, pa i sama Gordana nije nikakva izmišljena osoba, nego se ta ličnost, doduše ne pod tim imenom, spominje u pismima jednog biskupa, koji se tuži kralju Matiji na neku ljepoticu slavenskog podrijetla preko Drave (dakle sigurno Hrvatica), koja svojim umom i ljepotom plete neke spletke u korist svoje domovine i zaludila je njegovog nećaka. Milanski vojvoda Sforza tuži se također na tu ljepoticu. Ivaniš Korvin, nezakoniti sin kralja Matije je zaručnik Sforzine nećakinje, i Sforza se prijeti, da će razvrgnuti zaruke, ako se Ivaniš Korvin ne okani te ljepotice. Dakle, ja u romanu obradjujem političke dogadjaje onoga vremena i dajem svoje lične osjećaje, svoju politiku.
Čitavu radnju romana imam u glavi, a onda pristupam izradjivanju pojedinosti. Nemam vremena da pišem rukom, nego tekst romana diktiram stenografkinji, koja ga dešifrira i prepisuje. Ovako čisto prepisani rukopis puštam da bude na ledu nekoliko dana, a zatim ga ispravljam , nadopunjujem i… u mojoj sobi već čeka dečko da mi ga tako reći otme ispod ruke i odnese u tiskaru, jer se urednik „grozno uzrujava“ i telefonom se tuži, što rukopis još nije složen…“
„Kako Zagorka piše svoje romane. Dala se jednom zatvoriti u tamnicu sredovječnog dvorca da uzmogne što vjernije opisati osjećaje jednog utamničenika“, Novi list, nedjelja, 18. svibnja 1941., 15. str.
Prethodno:
Kako je Zagorka pisala svoje romane? (1. dio)