Vještica

„- Zar ima samo ženskih vještica? – pitala je dalje Nera.

– Često se i muškarac daje na taj zločinački posao. U Francuskoj i Njemačkoj spaljeno je i nekoliko muškaraca, čak i dječaka koji su služili vragu.

– A kod nas?

– Naši su muškarci bogobojazni, pa se ne dadu od vraga primamiti, ali žena je slaba. Zašto vrag nije zaveo Adama? Jer je on bio jak i otporan. Tome je dokaz i muž vještice koju smo danas spalili. Ona ga je htjela zavesti da pristupi u njezino kolo, ali on je to odbio i predao je sudu, dok se, naprotiv, njezina kći dala namamiti.“

Marija Jurić Zagorka, „Grička vještica“, 2. svezak, Zagreb, Stvarnost, 1963: 28. str.

 

Vještica – imenica ženskog roda

Vještica je dovoljno reći u ženskom rodu, jer vještaca skoro, pa i nema. Naziv koji oduvijek pa čak i danas kad mu se predznak mijenja u mnogim ustima ima prizvuk pogrdnog, a tek potom slijedi da je vještica i žena koja je vješta, koja liječi, porađa djecu, sluša ispovijesti onih kojima ni vjera ni liječnik ne pomaže. Iako prije pogrdan naziv za ženu, feministički je pokret u 20. stoljeću preuzeo taj pojam i dao mu pozitivno značenje – vještica je snažna, neovisna borbena žena. Tako da kad nam danas netko kaže da smo vještice, vrlo često odgovorimo: „Pa hvala!“ Uz to, postale su vrlo popularne majice, šalice, torbe, pa čak i plakati na prosvjedima s rečenicom iz romana „The Witches of BlackBrook“ (2015. godina) autorice Tish Thawer: „Mi smo unuke vještica koje niste uspjeli spaliti.“

Međutim, postavlja se pitanje – zašto žene? Odgovor na to pitanje i dalje je predmet mnogobrojnih istraživanja, teorija i rasprava.  Naime, iako se kroz povijest magija vezala i uz muški i uz ženski rod, muškarca kojeg čara najčešće se smatralo učenjakom, dok je magija kojom upravlja žena bila ona priprosta neuka, rođena u pučkom okruženju. Drugim riječima, magičar usvaja čarobnjačka umijeća, dok se vještica s njima rađa.

 

Dobra i loša vještica?

Vjerovanje u vještice i vještičarenje postoji oduvijek, ali ono nije uvijek bilo vezano isključivo za žene, nego za osobe koje su znale liječiti, koje su razumjele neke prirodne procese, travare i travarice, primalje. Te se osobe često smatralo pojedincima s nadnaravnim moćima. Međutim, sa širenjem i učvršćivanjem kršćanstva i katoličanstva, stvari se polako mijenjaju. Crkva ne vjeruje da osoba sama po sebi može imati natprirodne moći, nego smatra da ta moć dolazi on nekog drugog bića. U slučaju vještičarenja, to je biće – vrag. S takvim zaključkom mijenja se cijela percepcija magije – od nečeg relativno bezazlenog, čak često i pozitivnog, postaje nešto izrazito zlo i mračno. A sam time zle i mračne postaju i osobe koje ju prakticiraju.

Od srednjeg vijeka sve se više promišljalo i pisalo o problemu vještičarenja. Za ljude onoga doba, postojanje magije nije bilo praznovjerje, bila je stvarnost. A ako je nešto naša stvarnost, onda se to i istražuje svim znanstvenim metodama određenog doba. Ovim problemom bavili su se različiti teolozi, pravnici, filozof, koji su počeli tražiti vezu između žena i vještičarenja, a njihova se argumentacija temeljila na antičkim i kršćanskim autoritetima.

 

Percepcija žene

Intelektualna inferiornost

Prvi autoritet je bio Aristotel koji je ženu definirao kao „maloumnog muškarca“, fizički, moralno i intelektualno slabiju i pasivniju. Potom slijedi i Biblija, odnosno priča o progonu iz rajskog vrta, što je kršćanskim autorima bio dokaz ženine povezanosti i podložnosti vragu. Osim toga, smatralo se da su žene po prirodi praznovjernije od muškaraca jer im nedostaje racionalnosti. Jedan je učenjak išao tako daleko da je kao razlog praznovjerju naveo mentalnu (ne)sposobnost  starijih žena koja je u rangu s onom djece i mentalno zaostalih osoba. Zbog svega toga smatralo se da će ženom vrag lakše manipulirati, a osim toga, s obzirom da su slabije (prvenstveno fizički), lakše će se prikloniti traženju osvete uz pomoć magije.

Moralna inferiornost

Iz navedene intelektualne proizlazila je i moralna inferiornost, pa se onda žene opisuje kao nevjerne, ohole, nečiste, pune mana i neobuzdanosti, zle, osvetoljubive i tako dalje. Isusovac iz 16. stoljeća, Antonio Vieira, nastavno na tu temu zapisao je da „sve boli, bolesti, privatne i javne nevolje, kuge, gladi, ratovi, nesreće naroda koje se neprekidno smjenjuju, sve te pogibelj imaju svoj izvor u neposlušnosti žene koju je sam Bog dao čovjeku.“

Kada sve ovo stavite na jedno mjesto, dobijete zapravo sliku vještice koja se često pojavljuje u bajkama (sjetite se zle kraljice iz „Snjeguljice“), filmovima, knjigama, pa i narodnim pričama. Vješticu kakvu smo kao djeca i mi zamišljali.  S druge strane, kršćanski su autori propagirali lik Djevice Marije i drugih svetica kao uzor ženama, međutim, unatoč ovim primjerima, vladalo je uvjerenje da se ženama u pravilu ne smije vjerovati.

Međutim, postoji još jedan vrlo važan aspekt koji čini vješticu i koji je tadašnjim učenjacima zadavao prilično muka. To je seksualnost, a posebno ženska seksualnost. Iako je grijeh bludnosti od početka bio na popisu sedam smrtnih grijeha, tijekom katoličke obnove popeo se na visoko treće mjesto. Predodžba o ženama kao slabima spram svih vrsta tjelesnih užitaka posebno je došla do izražaja u poznatom priručniku „Malleus maleficarum“, čiji su autori pisali da su požuda i tjelesnost posebno karakteristične za žene. Stoga je i jedna od točaka optužnice za vještičarenje bila – spolni odnos s vragom.

 

Tko su u praksi bile progonjene osobe?

Kada su ljudi svoje znanje i svjetonazor pretočili u stvarne postupke, progonima vještica velikom su većinom stradavale žene, iako ne svugdje i ne u istom postotku. Na primjer, u Banskoj Hrvatskoj žene čine 93%, u Mađarskoj 90%, dok su na primjer u Kranjskoj činile 43% optuženih, a u Gornjoj Austriji 23%. A ovo su sve dijelovi iste države – Habsburške Monarhije. Također, najviše je optuženih bilo iz nižih društvenih slojeva, a onima koji su bili vlasnici nekakve imovine ona je konfiscirana, što je imalo za posljedicu daljnje siromašenje stanovništva. Ostavši bez svoje zemlje od koje su živjeli, bili su prisiljeni  tražiti posao kod nekog drugog.

U Habsburškoj Monarhiji konfiskacija je bila izrazito „popularna“ u Transilvaniji (do 1918. ugarski dio Monarhije). Naime, tamo su optužbe za vještičarenje često korištene u visokim slojevima među političkim protivnicima da bi ih se diskreditiralo, a potom bi „pobjedniku“ potencijalno pripao dio oduzete imovine. Naravno, u feudalnim zemljama poput Hrvatske, nije se imalo što konfiscirati jer su optuženi bili kmetovi, koji ionako nisu imali vlasništvo nad zemljom.

S druge strane, u Salzburgu je u poznatom „Zaubererjackl process“ iz 17. stoljeća stradalo 139 osoba, a skoro svi su bili prosjaci, beskućnici i siromašni ljudi. Više od pola osuđenih činila djeca i tinejdžeri od 10 do 21 godine, te je 113 osuđenih bilo muškog roda.

 

Progoni vještica kao ekonomsko sredstvo

Neki teoretičari i teoretičarke progone vještica vežu i za nastanak kapitalizma krajem srednjeg vijeka, s obzirom na vremensko podudaranje. U skladu s tim progoni vještica imali su ekonomski cilj – zatvaranje žene u kućnu sferu, uništavanje njezine društvene moći (koju je tijekom srednjeg vijeka još uvijek imala), njezino uklanjanje iz javnog života kao primalje, iscjeliteljice, pivarke (tijekom srednjeg vijeka to je bilo pretežito žensko zanimanje, da bi potom postalo muško), kao i eliminaciju društveno nepoželjnih skupina (prosjaka, beskućnika, čak i udovica). Također, isključivim povezivanjem žene i grijeha bludnosti dolazi do sve veće kontroliranja ženskog tijela, koje sada služi isključivo za rađanje. Martin Luther je na tom tragu rekao: „Ako se žene iscrpe ili čak umru dok rađaju djecu, nije nikakva šteta. Neka rađaju dok ne umru; zbog toga su i stvorene.“

A ovo je samo jedan kratki period povijesti i jedan dio svijeta u kojem i dalje postoje vjerovanja i progoni vještica koji pogađaju pretežito žene. Čisto kao zanimljivost, u Hrvatskoj je 1996. godine u Koprivnici jedna je žena nazvana „glavnom coprnicom„ u selu i optužena od sumještana da je izazvala bolesti kod djece. Kako bi stala na kraj nasilju koje je trpila zajedno s članovima svoje obitelji, pokrenula sudsku parnicu da bi zakonski dokazala da nije vještica.

 

IZVORI:

Mladen Houška, Martina Findrik, Romana Mačković (ur.), „Coprnički ceh“, Muzej sveti Ivan Zelina, 2017.

Ana Zbiljski, „Rodno iskustvo i svakodnevica žena urvoj polovici 18. stoljeća u Banskoj Hrvatskoj u svjetlu inkvizicijskih spisa“, diplomski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2013.

Žan Delimo, „Greh i strah: Stvaranje osećanja krivice na Zapaduod XIV. Do XVIII veka“, 2. svezak, Novi Sad, Književna zajednica Novog Sada, Dnevnik, 1986.

Silvia Federici, „Kaliban i veštica: Žene, telo i prvobitna akumulacija“, Zrenjanin, Burevesnik, 2013.

„Encyclopedia of Witchcraft: the Western Tradition“, ABC-CLIO, 2006.

http://velikagorica.com/vijesti/cityportal-66585

https://jacobinmag.com/2018/10/witch-hunt-class-struggle-women-autonomy?fbclid=IwAR1QN60SXQqfem3N8RkGQT8kf_ePt0BB6K65t2rvEgO4KohE8sEZ5X9Fgmk

Istaknuta slika preuzeta: https://www.economist.com/free-exchange/2018/08/30/religious-competition-was-to-blame-for-europes-witch-hunts