„Pod teškom društvenom zabludom, da su novinarsko zvanje i politički rad isključivo samo muško poprište rada, prolazila sam u svojem novinarskom zvanju kao nevino okrivljeni kroz pranger španjolske inkvizicije. Taj mi je rad bio potrebom života kao hrana, zrak i sunce tijelu i moje političko djelovanje smatrala sam nečim sasvim prirodnim. Pošto nisam uvažavala društvenu zabludu, koja je stvorila nepisan zakon protiv javnog rada žene, naišla sam na putu toga rada na neprijateljstva, čije posljedice trpim i danas.“
Marija Jurić Zagorka, „Kako je bilo“, Beograd, 1953: 23 str.
Napisati kratku biografiju Marije Jurić Zagorke (Negovec, 2.3.1873. – Zagreb, 30.11.1957.) u kojoj bismo saželi sve njezine zasluge nije nimalo laka stvar. Njezin rad kao prve hrvatske novinarke, književnice i feministkinje međusobno se ispreplitao, te joj omogućavao borbu na mnogim frontama.
Vrijeme u kojem je Zagorka rođena i u kojem je počela svoju karijeru nije bilo vrijeme sklono „samostalnim i pametnim ženama.“ Ni žene ni muškarci nisu podržavali žene koje bi studirale, obrazovale se, obavljale neku javnu samostalnu djelatnost. Smatralo se da su žene nesposobne za to, da je njihovu načinu razmišljanja strana svaka raščlamba činjenica, apstrahiranje te da im nedostaje izvornog stvaralačkog duha. Čak su pisane i psihološke rasprave u kojima se tvrdilo da „žena u svojoj dubokoj predanosti vlastitom biću odbija sve što je vezano uz javni život.“
Uz to, pravo na osobnu slobodu, pravo vlasništva i mnoga druga prava ženi su bila ograničena, te je o njima odlučivao njezin otac, brat (do njezine punoljetnosti) ili suprug. Stupanjem u brak, žena je postajala privatno vlasništvo supruga, sva njezina prava bila su ograničena pravom muža, a ona je ostajala u ulozi trajno maloljetne osobe. Rastava je bila dugotrajan i društveno nepoželjan čin. Ženama koje su htjele mijenjati pravila, bilo je izrazito teško ostvariti svoj cilj – samostalnost.
Zagorka – prva hrvatska politička novinarka
U takvom kontekstu na povijesnu scenu stupa Marija Jurić Zagorka – djevojka iz bogate obitelji, bez konkretnih veza u društvu, odgajana i obrazovana da postane supruga i majka, djevojka koja odbacuje društvene norme, koja se buni, koja želi raditi i biti samostalna. Povrh svega, njezin je poziv novinarstvo – u potpunosti muška profesija u koju čak ni oni ne ulaze rado zbog cenzure, progona i teških uvjeta rada. Da stvar bude „gora,“ ona se izrazito zanima za politiku, te još u Višoj djevojačkoj školi u Zagrebu te tijekom prvog (i prisilnog) braka anonimno piše političke članke.
Nakon bijega od supruga (od kojeg se poslije uspjela i rastati) uz pomoć biskupa Josipa Jurja Strossmayera dobiva posao u „Obzoru“, poznatim hrvatskim političkim novinama, na užas dijela kolega, koji je nikada nisu prihvatili. Iako su postavljali pitanja njezinog podrijetla i njezinih veza u društvu, najveći im je problem bio njezin – spol. Prema uvaženom mišljenju da žene nisu intelektualno sposobne za većinu zanimanja, pitali su se što će biti ako ona dokaže da su žene sposobne baviti se novinarstvom. Naime, u skladu s tadašnjim uvjerenjima, to bi značilo da taj posao ipak nije težak i intelektualno zahtjevan ako ga žena može obavljati. A kao što je spomenuto ranije, ni oni baš nisu imali prevelikih želja posvetiti se ovom zanimanju.
Zagorka je u „Obzoru“ provela 22 godine, tijekom kojih je izvještavala s velikog broja političkih događanja i saborskih zasjedanja. U Budimpešti i Beču često je pratila hrvatske delegacije, te je sklopila poznanstva s mnogim političarima. Bila je poznata kao nepotkupljiva novinarka, pišući uvijek u korist hrvatskih interesa u Austro-Ugarskoj Monarhiji.
Također, bila je izrazito popularna među europskim kolegama što je posebno bilo vidljivo prilikom obilježavanja deset godina njezinog novinarskog rada 1907. godine kada joj je proslavu organizirao sindikat inozemnih novinara u Budimpešti (čija je članica bila). Povodom tog događaja u „Hrvatskoj smotri“ 1. veljače 1908. izlazi članak u kojem piše da „naša javnost ne bi ni znala da Zagorka deset godina radi u jedno te istoj redakciji „Obzora“, da nije kao izvjestiteljica „Obzora“ pobudila u Pešti pozornost, pa su se tamo čudili, da u Hrvatskoj imade žena novinarka. Dakle, Mađari su prije proslavili taj jubilej nego li politički prijatelji istomišljenici njezini, prije nego redakcija u kojoj deset godina radi. Komersu prisustvovali su mnogi inozemni novinari, pa su tom prilikom donijele mnoge inozemne novine članke o Zagorki.“
Godine 1925. bila je među pokretačicama časopisa „Ženski list“, u kojem je do 1938. godine bila i urednica. Ovaj je časopis bio usmjeren na konkretne društvene, nacionalne, ženske i prosvjetne probleme, a uredništvo se uvijek trudilo pisati i o ženskim pokretima diljem svijeta. Nakon odlaska iz njegova uredništva (zbog neslaganja i rastućeg konzervativizma), pokrenula je vlastiti časopis „Hrvaticu“ (1939. – 1941.), koja je obrađivala slične teme kao i „Ženski list,.“ Međutim, novoj politici i propagandi u NDH nije odgovarao ovaj časopis i njegov sadržaj pa je zabranjen.
Politički rad
Ruku pod ruku s novinarskim radom išao je i politički rad – zalaganje za politička prava žena, kao i rodnu, nacionalnu i socijalnu ravnopravnost.
Od samog početka života u Zagrebu nakon rastave, Zagorka je sudjelovala u različitim akcijama i demonstracijama protiv tadašnjeg režima i politike mađarizacije. Kao i njezine junakinje, često se preodijevala u mušku odjeću jer joj je ona pružala veću slobodu kretanja. Kada su 1903. godine izbile velike demonstracije protiv bana Khuena Hederváryja, Zagorka im se, naravno, priključila, te organizirala i ženske demonstracije na Markovu trgu u Zagrebu ispred Banskih dvora. Policija koja je čuvala Markov trg (jer je tamo bilo zabranjeno prosvjedovati) nije znala što napraviti s povećom grupom žena koje prosvjeduju, jer se smatralo da je tako nešto nemoguće – žene ne prosvjeduju i žene se ne bave politikom. Kao što znamo, prevarili su se.
Zagorka je još 1898. godine pokušala osnovati prvi ženski sindikat u kojem je željela okupiti tiskarske, kožarske i druge radnice koje su živjele i radile u jako lošim uvjetima. Iako je osnivanje sindikata zabranjeno, dio je žena ostao uz Zagorku te je s njima organizirala različite akcije po gradu. Između ostaloga, zaustavljale su Zagrepčane po ulicama, u trgovinama i na ostalim javnim mjestima, prekidale njihove razgovore vođene na njemačkom jeziku i tražile od njih da pričaju hrvatski jezik. To joj je priskrbilo naziv „švabožderka.“
Vezano uz rad žena, Zagorka je u svojoj autobiografiji „Što je moja krivnja?“ progovorila o još jednoj temi o kojoj se tada nije previše raspravljalo – pitanju izjednačavanja plaća žena i muškaraca na istom radnom mjestu.
„Tada dolazi vijest o revoluciji iz Rusije. Upoznala sam Marxa po dru Milanu Heimleru još davne 1903. Od 1896. pa sve do sada bila mi je na svakom koraku rada i borbe zaprekom to, što sam žena, a Marx donosi ravnopravnost, briše diskriminaciju ženskog spola, dakle je prirodno, da je iz najprostijih mojih interesa ova revolucija na mene proizvela dubok utisak, dapače sudbonosni. Više nisu bili na životu moji najbolji prijatelji, pa sam tu svoju nadu u novu demokraciju povjerila novom romanu, kojeg sam pisala za sebe i dala mu naslov „Crveni ocean“…
Međutim, sad sam već bila uvjerena, da su dani novoga doba na pragu i jednostavno se suprotstavim da pišem nešto drugo! Ali ne samo to! Ja se sama više ne prepoznajem. Ujedared u mene ušla čudna odvažnost i ja se usuđujem šefovima otkresati: „U dvadeset dvije godine mojega rada kod vas primila sam samo jedan jedini puta povišicu od 15 Kruna mjesečno, a romane sam pisala za – miraz! Sada tražim povišenje plaće, da me izravnate s plaćama muških kolega.“
Marija Jurić Zagorka, „Što je moja krivnja?, U:Vinko Brešić (ur.), „Autobiografije hrvatskih pisaca“, Zagreb, AGM, 1998: 481-482. str.
Zagorka je bila jedna od članica društva Hrvatska žena (1921 – 1943) osnovanog da „gaji među hrvatskim ženama smisao za društvenost, koja će rađati inicijativama i akcijom na nacionalnom i feminističkom polju, na polju čovječnosti, prosvjećivanja, morala, narodnog zdravlja, društvenosti i privrede.“ Kako bi ostvarile te zadatke, članice su osnovale četiri odsjeka: prosvjetni, feministički, privredni i socijalni. Ovo je društvo imalo veliki upliv i na spomenute časopise „Ženski list“ i „Hrvaticu“ te ih je promoviralo među svojim članicama.
„Književnosti nisam dala ništa“
Zagorka nam je danas najpoznatija kao autorica popularnih povijesnih romana. Mnogi su stručnjaci i kritičari njezinim djelima osporavali umjetničku vrijednost, nazivali ih „šund literaturom za kravarice“, međutim, nisu mogli osporiti njihovu veliku popularnost među čitateljstvom što je i bio autoričin cilj. Zagorka ih nije pisala da bi stvorila umjetnička djela i da bi bila književnica, pisala ih je da može prenijeti svoje ideje i ideale, da educira ljude, da potakne Hrvate da čitaju na vlastitom jeziku (umjesto na njemačkom) o vlastitoj kulturi i vlastitoj povijesti. Kao i u novinarskom i političkom radu, i u svojim romanima promovira iste ideje političke, rodne, nacionalne i socijalne ravnopravnosti.
Zagorkini su ženski likovi uvijek izrazito aktivni. Njezine junakinje znaju što žele, one su politički angažirane, one imaju svoje ideale za koje se bore do zadnjeg daha. Ono što razlikuje pozitivke od negativki jest strana na kojoj će se boriti, hoće li biti za ili protiv progona vještica (Grička vještica), za ili protiv hrvatskih nacionalnih prava (Gordana), za ili protiv demokracije i socijalne jednakosti (Republikanci). Zagorka je stvorila novi uzor ženama. U tadašnjoj literaturi (sjetite se većine lektira), pozitivni ženski likovi izrazito su pasivni, te su žene krhke, poslušne i prepuštene muškarcima da odlučuju o njihovoj sudbini (npr. Dora Krupićeva u „Zlatarovom zlatu“). S druge strane, one koje pokreću radnju i koje se bore za vlastite interese su negativke, te su vrlo često demonizirane. Zagorka je je srušila takvu tradicionalnu percepciju ženskih likova. Iako su i njezini likovi često prikazani crno-bijelom tehnikom, to nikad nije na temelju rodnih stereotipa.
Naprotiv, karakterizacija likova počiva na idealima koje zastupaju. Njezini pozitivni likovi uvijek propagiraju ljubav prema vlastitoj domovini, brigu za boljitak svih ljudi bez obzira na društveni sloj kojem pripadaju, ravnopravnost u svakom pogledu. Oni nikada neće imati potrebu ikoga podjarmiti, što je glavna motivacija negativaca – nametanje svoje vlasti nad drugima i osobna korist.
Osim toga, zanimljivo je da su nositeljice političkih i društvenih ideja uglavnom ženski likovi, što je u opreci s onim što nas uče udžbenici iz povijesti i historiografska djela. Međutim, zar je zaista moguće da u toliko stoljeća i tisućljeća povijesti čovječanstva žene nisu sudjelovale u različitim političkim i društvenim događanjima? Zagorka je smatrala da to nije moguće, te da su žene zasigurno imale puno aktivniju ulogu nego što nas povijest pokušava uvjeriti. Zato su njezine junakinje i njezini romani imali još jednu važnu zadaću – vratiti ženama njihovu povijest.
Zagorka danas
Otkada je 2009. godine otvoren Memorijalni stan Marije Jurić Zagorke na adresi Dolac 8 u Zagrebu, svake godine bilježimo rast posjetitelja, a posebno nas veseli porast broja posjeta školskih grupa te općenito mlađe populacije. Na Facebook stranici Memorijalnog stana pitali smo naše pratitelje tko je za njih Zagorka, a odgovori koje smo dobile sami za sebe dovoljno govore zašto o ovoj novinarki, književnici i feministkinji uvijek govorimo i mislimo kao o „našoj Zagorki.“
„Kako se ne diviti i ne voljeti ovakvu ženu koja je unatoč svojim osobnim nedaćama našla snagu govoriti i boriti se za druge. Digunula je glas protiv nepravde, nejednakosti i zločina..Dignula je glas za slobodu i ravnopravnosti svih i na samom kraju za ljubav u ovom svijetu..obožavala sam je čitati…Veliki zagrljaj ovoj velikoj i divnoj ženi gdje god sada bila i snivala o boljem svijetu….❤“ (D.K.)
„Zagorka,žena koja je uspjela posve sama. Žena koja je znala što želi. Ustrajala je u svojoj borbi. Žena koja se sama borila protiv “krda” muškaraca koji nisu željeli priznati da i žena ima neki određeni talent. Zagorka je bila žena čija je mašta radila od jutra do mraka. U svakoj svojoj nedaći ona je nalazila temu i radnju za svoj roman. Žena koja nije željela biti kućanica i raditi ono što muž kaže. Željela je biti uspješna,priznata i željela je da i druge žene shvate da nisu predmet niti trofej,vlasništvo niti materijalna stvar muža. One su živa bića koja razumiju,osjećaju,shvaćaju i mogu učiniti nešto bolje nego muškarci.
Žena koja je svoj Zagreb voljela onako kako bi trebao svaki stanovnik. Iskreno,jako i neosporivo. Voljela je Hrvatsku,jezik i kulturu svoje zemlje i nesebično je to isticala. Svaka njena knjiga je poseban dar. Željela je da se za nju zna kao za ženu koja je uspjela. Skoro svaki njen roman za glavnu i pozitivnu ulogu ima ženu. Zašto većinom ženu? Iznad muškarca? Jer je Zagorka htjela svima dokazati da i žena može biti heroj. Može spasiti sebe i druge. Može voljeti,raditi i biti ono što jest.
Zagorka žena ispred svog vremena. Žena koja je svoj talent predočila u romane. Žena koja nam je ostavila dio sebe u svojim knjigama. Koja je opisala svoje nedaće i svoj život u romnu Kamen na cesti. Dala je cijelu sebe u ono što je smatrala da zna odlično i samouvjereno,pisanje.
Zato je moja najdraža književnica. ?“ (A.S.)
„Volim ju jer je bila mala prkosna žena koja je dokazala da su žene ravnopravne. Knjige su nam bile uvod u prve ljubavi, mada, nisu ni približno bile komplicirane kao u knjigama. Svoju kćer sam navikla na čitanje Zagorke kao i mene moja mama. Kad ju čitaš uživiš se u to doba. Ma obožavam ju,malo je to za reći..❤“ (M.B.)
„Zato jer je jaka žena koja se izborila za sebe i svoje snove, a time indirektno i za sve nas. Tako sitna poput djevojčice, a opasna poput zmaja.“ (V.Č.)
„Zbog nje sam zavoljela književnost općenito, uvijek joj se rado vratim i nikad ne dosadi..Grička me stajala svađa s mamom, jer sam je čitala pod dekom uz malu bateriju, neki ljubiće a ja nju..pročitala je u komadu u tjedan dana..?? prva plaća prvi komplet i tako redom..do danas..neki odu na sajam cvijeća po cvijeće, a ja po Zagorku ??“ (J.T.C.)
Ovo su samo neki komentari. Kao što vidimo, unatoč vremenu, Zagorka je i dalje ovdje, prenosi se s generacije na generaciju, ne treba institucionalnu potvrdu. Uostalom, ideje za koje se Zagorka zalagala, ravnopravnost, solidarnost, tolerancija i ljubav, borba za bolje sutra i danas su aktualne jednako kao što su bile i u njezino doba.
Hvala svima na komentarima i hvala što volite Zagorku!
IZVORI:
Marija Jurić Zagorka, „Kako je bilo“, Beograd, 1953.
Marija Jurić Zagorka, „Što je moja krivnja?, U:Vinko Brešić (ur.), „Autobiografije hrvatskih pisaca“, Zagreb, AGM, 1998: 451-499. str.
Slavica Jakobović Fribec, „Zagorka – subjekta otpora: svjedokinja, akterica, autorica – ili feminizam, ovlašćivanje slobode i ravnopravnosti žena, politička strast 20. stoljeća“, u: Maša Grdešić, Slavica Jakobović Fribec (ur.), Neznana junakinja – nova čitanja Zagorke. Radovi sa znanstvenog skupa „Marija Jurić Zagorka – život, djelo, naslijeđe“ održanog 30.11 i 1.12.2007. u Zagrebu u okviru Dana Marije Jurić Zagorke, Zagreb, Centar za ženske studije, 2008: 13 – 42. str.
Lucija Benyovsky, „Društvo Hrvatska žena i Zagorka“, u: Maša Grdešić, Slavica Jakobović Fribec (ur.), Neznana junakinja – nova čitanja Zagorke. Radovi sa znanstvenog skupa „Marija Jurić Zagorka – život, djelo, naslijeđe“ održanog 30.11 i 1.12.2007. u Zagrebu u okviru Dana Marije Jurić Zagorke, Zagreb, Centar za ženske studije, 2008: 87. – 110. str.
Adriana Zaharijević, „Biti svojina, biti privatnost: brak i građanstvo“, u: Lada Čale Feldman i dr. (ur.), Uzduž i poprijeko_ Brak, zakon i intimno građanstvo u povijesnoj i suvremenoj perspektivi. . Radovi sa znanstvenog skupa „Marija Jurić Zagorka – život, djelo, naslijeđe/Intimno građanstvo, obitelj, brak, spolnost i zakon u povijesnoj i suvremenoj perspektivi“ održanog 20. – 22. studenog 20014. u sklopu osminh Dana Marije Jurić Zagorke, Zagreb, Centar za ženske studije, 2016: 25. – 37. str.
http://zagorka.net/biografija/
Tekst je objavljen povodom Međunarodnog dana muzeja 2020.
Sastavila: Ana Zbiljski