16 lipnja, 2020 Zagorkin trezor

Kako je Zagorka pisala svoje romane? (9. dio)

„Kad imam sve gotovo i proučeno, onda vi mislite, da ja veselo započnem pisati? Ne! Sada dolaze meni najstrašniji časovi života. To je: slom, nemoć, uvjerenje da, niti mogu, niti znam napisati što sam htjela, niti je potrebno da pišem! I ne mogu pisati ni jednu rieč! Hvata me smrtni očaj, pa sam sto puta tražila da me oslobode toga pisanja i opet namjeste kao novinarskog reportera. No uzalud! Prije nego sam pisala „Gordanu“ (1930.) javila sam poslodavcima i uredniku: „Gotovo je! Više nemam što napisati!“ Mučili su se svi i prijateljice i urednik da me izlieče, kako oni vele od te bolesti, koja me često vrlo dugo muči. I dok svi vi spavate, sjedim sama kod pisaćeg stola, usred noći i čekam – ozdravljenje… Neki amerikanski spiritista mi je htio dokazati, da za to mogu pisati samo u noći, jer dusi osoba, o kojima pišem, dolaze k meni i sugeriraju… Preneraženo sam ga molila: Nemojte tako govoriti! Još će ljudi na mome stolu tražiti ne samo figurice nego i – šaptačku škrinju!“

„Predavanje gđe Zagorke: Kako nastaju njezini romani“, Nova Hrvatska, IV/1944., broj 269, 14. str.

Svaki puta kad pomislite da nešto ne možete, da niste dovoljno talentirani, da nemate snagu mijenjati situaciju i društvo oko sebe, sjetite se ovoga! I Zagorka, kao i svaka druga osoba, sumnjala je u sebe i svoje sposobnosti.

Zamislite na trenutak što bi bilo da je odustala kad joj je bilo teško, kada su je razdirale sumnje, kada je sve bilo protiv nje?
Ne bi poslatala prva hrvatska profesionalna (politička) novinarka!
Ne bi se borila za ženska i ljudska prava!
Ne bi organizirala demonstracije!
Ne bi nam ostavila u nasljeđe toliko lijepih romana i dragih likova!
Ne bi bila jedan, možda mali, ali svakako značajni kotačić društvenih promjena na ovom prostoru! ?