Zagorkin roman „Republikanci“ je 2024. navršio 110 godina! U čast ove velike i važne obljetnice, dozvolite da vas provedemo kroz stoljetni život romana i otkrijemo vam različite zanimljivosti o tome kako ga je naša draga Zagorka pisala i dorađivala. Budući da se istraživanje o razlikama koje Zagorka upisuje u određena izdanja ovog romana pokazalo kao neiscrpna tema, pripremili smo vam obljetnički serijal članaka!

Mnogi obožavatelji Zagorkinih romana zasigurno su se barem jednom zapitali kakav je bio osjećaj čitati ih za njezina života, napeto iščekujući što će se iduće dogoditi s omiljenim likovima dok autorica marljivo uobličuje povijesnu zbilju i fikciju u novi nastavak. Budući da su nam Zagorkini romani sada dostupni cjeloviti i ukoričeni, taj osjećaj ne možemo oživjeti iz prošlosti. Međutim, donekle možemo rekonstruirati čitalačko iskustvo iz različitih godina.

 

Prisjetimo se „Republikanaca“

Ksenija prilikom predstavljanja zagrebačkom društvu na zabavi Maksimilijana Vrhovca. Preuzeto: „Ilustrovani list“, 1914., br. 11. str. 246.

 

Za one koji su davno čitali roman ili ga još nisu uspjeli uzeti u ruke (ovo vam je znak da je vrijeme), prva dva dijela romana obrađuju planiranje i pokušaj provedbe jakobinske urote za vrijeme vladavine Franje I. Habsburškog. Zabrinutost zbog vihora demokratskih gibanja, koji u Monarhiju dolazi iz Francuske, sve više raste, te se ministar policije Pergen odlučuje na zanimljiv korak. Šalje svoju pastorku, baronesu Kseniju Magdalenić, u Zagreb kako bi razotkrila izvorište hrvatske demokratske misli. Istražujući zagrebačku skupinu demokrata, koju čine Maksimilijan Vrhovac, Ignjat Martinović, Ivan Lacković, Delivuk, Marić i ostali, Ksenija se zaljubljuje u Delivuka te s vremenom mijenja stranu. Međutim, veći dio urotnika s kojima se upoznajemo tijekom romana je otkriven te su za svoje djelovanje platili životom.

 

U „Ilustrovanom listu“ počinje izlaziti nepotpisan roman

U prvom broju „Ilustrovanog lista“, koji je izašao 3. siječnja 1914., osvanuo je roman naslovljen „Republikanci : Roman iz hrvatske prošlosti“. Roman izlazi nepotpisan, ali u je idućem broju lista objavljen članak koji čitateljima obrazlaže vrijeme radnje. Osim toga, detaljno se navode izvori i literatura korišteni prilikom pisanja romana. U članku se na autora referira kao na muškarca, a identitet osobe koja piše bit će objavljen tek desetak brojeva kasnije, i to povodom Zagorkine dramatizacije Šenoine „Kletve“. U tom članku se donose podaci o Zagorkinom životu i radu, spominju njezina književna i dramaturška postignuća te rad na propagiranju ženskog pitanja u Hrvatskoj. Navedeni članak završava riječima:

„Na koncu držimo, da će biti drago našim čitateljima, ako otkrijemo, da Zagorka piše i naš roman „Republikance“. Za to djelo je pribirala kroz više mjeseci gradju po raznim arkivima, da bude što vjernije prošlosti.“
(K. 1914. „Hrvatsko kazalište : Kletva.“ U: „Ilustrovani list“, br. 11, str. 250.)

Tako je, gotovo usputno, otkriveno tko se krije iza autorskog pera ovog romana!

Fotografija Marije Jurić Zagorke objavljena u članku povodom njezine dramatizacije Šenoine „Kletve“. Preuzeto: „Ilustrovani list“, br. 11, str. 250.

 

Prekid izlaženja romana

U „Ilustrovanom listu“ su od 1914. do 1916. izašli oni dijelovi romana koji obrađuju jakobinsku urotu i njezin tragičan rasplet na Krvavoj poljani, odnosno ono što danas prepoznajemo kao prva dva dijela romana. Nakon što postaje parlamentarnom izvjestiteljicom, Zagorki se otvara veća mogućnost prikupljanja povijesne građe što je ona, na sreću svojih vjernih čitatelja, itekako iskoristila. Posredstvom Nikole Szmerea, 1906. dobila je dopuštenje da u budimpeštanskom arhivu proučava i prepiše proces protiv Martinovića i Lackovića koji je postao okosnicom ovog romana.

1916. je izlaženje romana prekinuto, uz opasku da će u posebnoj knjizi biti objavljen treći dio romana u kojem se razrješavaju sudbine Ksenije, Delivuka, Ivke, Vrhovca i ostalih likova. Evo što je Zagorka o tom prekidu izlaženja zapisala:

„Kad je izlazio drugi dio Republikanaca, jedne noći u dva sata dođe mi u stan vojnička patrola sa časnikom i odvedu me u zatvor. Optužili su me, da sam izmislila historiju, jer da su hrvatski historičari izjavili, da u hrvatskoj nikada nije bilo nikakvog republikanskog pokreta, već ja služim anti-dinastičkoj propagandi. Srećom, bio je u sudištu odlučujući major Šagovac, lični prijatelj obitelji kod koje sam stanovala. Odmah su brzojavili u Budimpeštu odakle je došla službena potvrda, da proces protiv republikanskog pokreta u Hrvatskoj postoji u tajnom arhivu, da sam imala dozvolu svojedobno osam dana uzastopce dolaziti u taj arhiv i prepisati proces. Time je dokazano da nisam historiju izmislila, i nakon pet dana pustili su me na slobodu. Sve je prošlo u tišini. Ali je roman obustavljen.“
(Jurić Zagorka, M. 1997. „Što je moja krivnja“, str. 479-480.)

 

Posljednji dio romana u listu „Zabavnik“

Trebale su proći dvije godine da posljednji dio romana dođe do svoje publike. U listu „Zabavnik“, među čijim je pokretačima bila i Zagorka, 1918. izašao je finalni dio romana, naslovljen „Delivuk : Roman iz napoleonske Ilirije“. Ovaj dio romana obrađuje prilike u Hrvatskoj nakon sloma jakobinske urote. Hrvatski teritorij razdijeljen je između Napoleonovih Ilirskih pokrajina i teritorija pod upravom Habsburške monarhije. Razdvojeni Ksenija i Delivuk, svaki na svoj način, nastoje održati i provesti demokratske ideale.

 

Od „Tajne biskupskog dvora“ do „Careve špijunke“

S objavom posljednjeg nastavka romana u „Zabavniku“ kompletirano je prvo izlaženje „Republikanaca“. Roman je prvi puta cjelovito objavljen 1924., i to u svescima koji su izlazili subotom. U roman su uklopljene ilustracije koje su s romanom izlazile u „Ilustrovanom listu“, a dodano je i nekoliko novih za treći dio romana. S obzirom na Zagorkinu popularnost, nije čudno da je već 1945. objavljeno peto ponovljeno izdanje „Republikanaca“.

Preuzeto: „Ilustrovani list“, 1915., br. 8, str. 176.

 

Od 1924. do 1945. dijelovi romana nosili su sljedeće naslove: „Tajna biskupskog dvora“, „Krvava poljana“ i „Ilirija“. Ako to usporedimo s naslovima dijelova romana koji danas čitamo („Careva špijunka“, „Krvava poljana“ i „Delivuk“), primjećujemo da je u nekom trenutku došlo do stanovitih izmjena u naslovima. Izmjene su se pojavile 1956. kada ovaj roman ponovno izlazi nakon duže pauze, ali ovoga puta naslovljen kao „Špijunka“. Međutim, naslovi dijelova romana nisu bili jedino što se promijenilo u odnosu na original i izdanja koja su prethodila 1956.

Kakve sve promjene Zagorka unosi u „Republikance“?

Saznajte u nastavku ovog obljetničkog serijala!

 

Literatura:

„Historijski podaci našega romana.“ (1914.) U: „Ilustrovani list“, br. 2, str. 28.
„Republikanci : Roman iz hrvatske prošlosti.“ U: „Ilustrovani list“, (1914., br. 1-52; 1915., br. 1-52; 1916., br. 1-7)
Jakobović-Fribec, S. 2015. „Vodič Zagorkinim tragom kroz Zagreb.“ Zagreb: Centar za ženske studije.
Jurić Zagorka, M. (1918.) „Delivuk : Roman iz napoleonske Ilirije.“ U: „Zabavnik“, br. 1-33.
Jurić Zagorka, M. (1924.) „Republikanci : Tajna biskupskog dvora.“ Zagreb: Jugoslovenska štampa d. d.
Jurić Zagorka, M. (1945.) „Republikanci : historijski roman.“ Zagreb: Hrvatski tiskarski zavod.
Jurić Zagorka, M. (1956.) „Špijunka : Roman iz historije Zagreba pod konac XVIII. vijeka.“ Zagreb: Edicija Pučko štivo.
Jurić Zagorka, M. (1997.) „Što je moja krivnja“. U: Brešić, V. (ur.) „Autobiografije hrvatskih pisaca.“ Zagreb: AGM, str. 451-499.
K. (1914.) „Hrvatsko kazalište: Kletva.“ U: „Ilustrovani list“, br. 11, str. 250.
Lasić, S. (1970.) „Bibliografija suvremene hrvatske proze. (1945-1966).“ U: „Croatica : časopis za hrvatski jezik, književnost i kulturu“, Vol. 1 No. 1, str. 261-421.

 

Tekst napisala: Đurđica Vitković