Nakon što smo razmotrili stupanje „Republikanaca“ na književnu scenu, različite početke romana, razlike u prikazu carskog dvora te preispitali Delivukovu idealiziranu vjernost Kseniji, vrijeme je osvrnemo i na vrlo indikativan niz promjena koje Zagorka upisuje u završetke različitih izdanja romana. U načinu na koji pojedina verzija romana završava, možemo vidjeti odjeke političke situacije u kojoj su izlazili.
1918. – ni jedna žrtva ne može biti uzaludna
U završnom dijelu prvobitnih „Republikanaca“ iz 1918. Delivuk, izmučen neprestanom borbom, gubi nadu i vjeru u ostvarenje svojih ideala. On Kseniji govori da je sve propalo te da je sada njegov jedini cilj nju usrećiti. Međutim, ona mu pruža utjehu i vraća nadu, govoreći kako ni jedna žrtva ne može biti uzaludna te kako jedino nada u bolje dane može preživjeti sve. Ona također najavljuje osloboditelja koji će domovini donijeti slobodu i ujedinjenje.
„– Sve je izgubljeno, Ksenijo moja, sve, samo si mi ti ostala! Sad više nemam ništa nego tebe. Sad je jedini moj cilj, da usrećim tebe, koja si prošla kroz svu borbu za ideale moje i za njih ispatila sav svoj život! Da, sve je izgubljeno, samo si ostala – ti!
– Još ti je nešto ostalo dragi: nada, vječna nada. Nijedna žrtva ne može da bude uzaludna. Možda još uvijek nije bilo dosta krvi i dosta žrtvi. Možda ćemo još mnogo toga prepatiti, ali jednom kad ćemo mi dvoje već davno počivati u grobu doći će kakav drugi Napoleon – doći će kakav veliki osloboditelj i donijeti našoj domovini ujedinjenje i slobodu.”
(Razgovor Delivuka i Ksenije. „Delivuk : Roman iz napoleonske Ilirije.“ 1918. U: „Zabavnik“, br. 33, str. 3.)
Kraj „Delivuka“ izlazi u listu „Zabavnik“ u srpnju 1918. Zagorka u njemu vješto oslikava zamor od konstante borbe i žrtvovanja, ali i očekivanje pozitivnih promjena sa završetkom rata i iščekivanjem, tada već evidentne, propasti Austro-Ugarske monarhije. Monarhija će svoj konačan slom doživjeti već u jesen iste godine, a hrvatske zemlje će svoj povijesni put nastaviti u novom državnom sustavu koji je trebao donijeti slobodu, ravnopravnost i ujedinjenje.
1924. – ideale je pokrio mrak
Kako su ta očekivanja iznevjerena pokazuje nam kraj romana iz 1924. Kao što je spomenuto, u tu verziju nisu upisane znatne razlike u odnosu na prvotne „Republikance“. Ova verzija je sažeta onoliko koliko je bilo potrebno prilikom prilagođavanja nastavaka feljton-romana koji su izlazili u novinama za njegovo izdavanje u obliku sveščića, odnosno knjige.
Međutim, promijenjen je kraj romana. Ksenija se prisjeća Zagreba, a Delivuk joj turobno govori da ga više nikada neće vidjeti jer im je suđeno da umru u tuđini. Zatim mu ona čita Ivkino pismo koje stavlja poprilično sumornu i razočaranu završnu notu na roman. Inače, Ivka Novosel je bila zaručena za časnika Ivana Lackovića koji je bio jedna od ključnih figura demokratske skupine i koji je stradao 1795. na Krvavoj poljani.
Ivka u pismu Kseniji navodi kako misao oslobođenja leži na krvavom odru, okružena okovima i vješalima. Iako je u potpunosti vjerovala u borbu demokrata za boljitak narodnog života i odlučila zauvijek ostati vjerna Lackoviću, sada razočarano preispituje svrhu njegove žrtve.
„Sve je pokrio mrak, i ideale, duše i nade naše. (…) Zagreb je mrtvačnica – na krvavom odru leži misao oslobodjenja, oko nje zvekeču okovi… i straže vješala. Je li to smrt naše samosvijesti ili strašni odmor prije osvetničkog uskrsnuća? (…) Kad padne noć i grobna tišina ispuni samostanske zidine, čujem, kako vani zvekeču lanci – pa se zapanjenim očajem pitam: Zašto je on svoj mladi dragi mi život pronio kroz tamnice i stratište? Zašto je umro za slobodu – kad ju nisu uzeli? Zašto su se dali ponovno okovati lancima? Zašto uvijek i beskrajno robujemo? Oh – Ksenijo! U pustim noćima, što prolaze mojom osamljenom sobicom i mojom rasplakanom dušom – ja sam eto našla konačni odgovor: Ne, robovanje nije nesreća – nije sudbina! Robom može biti samo – kukavica!“
(Ivkino pismo Kseniji. Jurić Zagorka, M. 1924. „Republikanci : Tajna biskupskog dvora“, str. 681.)
Zagorka time iskazuje svu ogorčenost novim državnim sustavom u koji je Hrvatska ušla, ali i svima onima koji ne poduzimaju ništa kako bi došlo do promjene. Korbač austrijskih i mađarskih hegemonijskih pretenzija, zamijenila je srpska hegemonija. Sve jače se osjećala tendencija potiskivanja nacionalnih interesa i pokušaj asimilacije, te nezadovoljstvo usmjereno prema Beogradu počinje rasti.
Habsburška vladarska dinastija zamijenjena je dinastijom Karađorđevića, a kralj Aleksandar je ubrzo počeo pokazivati sklonost diktatorskom načinu vladavine. Iako su uvedene neke građanske slobode, Kraljevstvo SHS je i dalje bilo ustrojeno kao imperij u kojem centar dominira nad periferijom. Cjepkanje hrvatskog teritorija utvrđeno Londonskim (1915.) i Rapallskim (1920.) ugovorima samo je pogoršalo situaciju, kao i donošenje Vidovdanskog ustava (1921.) kojim je ukinut Hrvatski sabor i ozakonjen velikosrpski centralizam.
1945. i naprasan prestanak izlaženja
Početkom listopada 1945. počinje izlaziti 5. izdanje „Republikanaca“. Nastavci su isprva izlazili jednom tjedno, no autorica najavljuje da će od 1. prosinca nastavci izlaziti dva puta tjedno na zamolbu čitatelja kojima je roman vrlo zanimljiv. Međutim, 13. i 14. svesci izašli su kao dvobroj, a svesci od 15. do 20. zajedno. S 20. sveskom završava radnja druge knjige, odnosno demokrati su pogubljeni na Krvavoj poljani, a Ksenija i Delivuk rastavljeni. Posljednji dio romana nije izašao.
Ustaške vojne snage izvršile su konačnu predaju Jugoslavenskoj armiji 15. svibnja 1945., a vlast je preuzela KPJ. Zagorka to vjerojatno vidi kao priliku za ponovni početak reizdavanja njezinih romana nakon što su joj ustaše zabranile rad 1941. Međutim, u općoj atmosferi političke sumnjičavosti i represije koju je provodila nova vlast, proveden je i obračun s političkom opozicijom.
Iako je lijevo krilo HSS-a ušlo u Narodnu frontu i rezolucijom je osudilo Mačekovo „izdajništvo“, dio HSS-a ostao je vjeran Mačeku. Taj dio u listopadu 1945. objavljuje članak „Zašto ne idemo na izbore“ (u listu „Narodni glas čovječnosti, pravice i slobode“) u kojem je istaknuto da samo Maček može zastupati HSS te je napadnuta komunistička praksa nazivanja političkih protivnika fašistima ili narodnim neprijateljima. Posljedično, ovaj dio HSS-a postao je nepoželjan. Navedeno sigurno nije koristilo Zagorki koja je podržavala rad HSS-a, kao i rad Marije Radić i Mare Matočec. Dodatno, zbog isticanja hrvatske borbe za samostalnost unutar romana, vrlo je brzo dospjela na listu nepoželjnih. Svakako je bilo bolje prekinuti izlaženje romana sa završetkom drugog dijela u kojem stradavaju borci za demokraciju i pravo naroda. Tako se kraj lakše mogao protumačiti kao alegorija koja komunističku borbu prikazuje kao nastavak jakobinske borbe za oslobođenje i demokraciju.
Da je roman izašao do kraja, postojala bi dvojaka opasnost tumačenja koje ne bi bilo poželjno za novu vlast – u posljednjem dijelu dolazi do sloma Ilirije koja je prikazana kao oslobođenje naroda od monarhističke tiranije, a demokratski ideali i nastojanja ponovno su slomljeni. Osim toga, postojala je i opasnost da se kritika vladajućem režimu u romanu protumači kao ukazivanje na nedostatke novog vladajućeg režima. Doduše, možda bi Zagorka i promijenila kraj romana, ali to, nažalost, nikada nećemo saznati kada se radi o verziji iz 1945.
1956. – vilinizacija dinastijskog režima
Kroz ovaj obljetnički serijal članaka mogli ste uvidjeti kako su u verziju romana koja izlazi 1956. unesene znatne promjene u odnosu na prethodne verzije. Habsburški dvor je viliniziran izmjenom likova cara i carice. Carica postaje nesposobna, prestrašena i naivna vladarica koja mari samo za osiguranje vlastite dobrobiti. Car je pak postao vladar za kojeg je teško odrediti ocrnjuje li ga više paranoičan strah od demokratskih nastojanja, intenzivan rad na ograničavanju političko-društvene slobode ili nekontrolirana žudnja prema svakoj mladoj i lijepoj djevojci koja mu se nađe na putu.
Potpunu iskvarenost carskog dvora pojačava upisivanje lika Dore Höllenbach koja se prvi puta pojavljuje 1956. te postaje glavnom antagonisticom. Njezini postupci motivirani su zlobom, ljubomorom i žudnjom za pravlasti na dvoru zbog koje je spremna pregaziti sve i svakoga. Dojam nemoralnosti dodatno je pojačan njezinom seksualnom vezom s carem.
„– Uistinu opazila sam u carevom biću strahovitu okrutnost.
– Zato je car, da bude okrutan, a osim toga on ima još i duhovnog krvnika.
– Tko je taj?
– Nadmeštrica Dora. Sve tri kneginje nisu joj ravne u zlobi. one su te sve danas smrtno zamrzile! Znaj dakle, tvoj će život biti progonstvo zlobnih, otrovnih jezika, ljudi kojima je životni sadržaj da u potpunoj slobodi svojim zlobama stvaraju društvena stratišta svijeta. Nikad nije bilo crnije inkvizicije od mučilišta na prangeru spletaka, zavisti, objeda i kleveta! Nikada jezovitije zmije od onih jezika koji su odlučili da te orobe za bilo kakvu tvoju vrijednost. – Znaj, ova Dora i ove kneginje imadu za sobom čitavo groblje smaknutih žrtvi, na čijim grobovima one grade svoje kule moći i užitaka.“
(Razgovor Pergena i Ksenije. Jurić Zagorka, M. 1956. „Špijunka: Roman iz historije Zagreba pod konac XVIII. vijeka“, str. 29-30.)
Istaknute mane dvorskih likova služe kako bi čitateljima odaslale impulse o iskvarenosti kraljevskog dvora i minulog dinastičkog režima. Tako se kraj mogao tumačiti u poželjnim okvirima politike komunističkog režima, odnosno kao kraj romana koji čitatelje upućuje da je režim nove države zapravo pobjednički rezultat dugotrajnih stradavanja i borbi. Doduše, oni kritičniji prema režimu kraj su mogli tumačiti sasvim drugačije – kao još jednu kritiku, dobro upakiranu u povijesnu scenografiju, koja poziva na daljnji otpor.
Tako Ivka sada u svom pismu Delivucima piše da je krvnika njihove ispaćene domovine stigla kazna te kako je ona, unatoč svemu, uvjerena kako Lacković nije uzalud izgubio život. Nadalje, ona navodi kako svi jedva čekaju dolazak Ksenijinih i Delivukovih sinova u Zagreb kako bi nastavili borbu koju su njihovi roditelji i ostali demokrati započeli. Time se indicira ne samo da borba nije bila uzaludna, već i da je toliko živa i vrijedna da za nju Ksenija i Delivuk žrtvuju ono najvrjednije što imaju – svoju djecu.
„Ali krvnika naše ispaćene domovine stigla je kazna. Odmah iza smrti njegove treće žene Ludovike priređuje raskošne svadbene svečanosti, vjenčajući se po četvrti put, uvjeren da će dugo uživati uz mladu ženu i vladati strahom i trepetom. Ali se prevario. Četvrta žena ostaje udovica, a na prijestolje stupa njegov brat Ferdinand, čiji savjetnici očito osjećaju opasnost dosadašnje strahovlade i ublažavaju režim. Otvaraju granice i napokon spajaju razdvojenu Hrvatsku. Jedina utjeha u toj strašnoj zagušljivoj krvničkoj tamnici bilo mi je raspravljanje u duhu s mojim vjerenikom Lackovićem. I danas sam potpuno uvjerena da njegova glava nije pala uzalud. Da – Martinović, Lacković, Delivuk i ostali koji su pali ili se razbježali svijetom, bili su prvi dahtaji demokracije i ovi prvi dahtaji još će davati života i vašoj djeci i nasljednoj generaciji. (…) Svi jedva čekamo vaše sinove. Sve što ljubi domovinu, naše ideale, sve osjećaju veliku vrijednost njihova dolaska.“
(Ivkino pismo Delivucima. Jurić Zagorka, M. (1956.) „Špijunka : Roman iz historije Zagreba pod konac XVIII. vijeka“,, str. 768.)
Ova verzija postala je dominantna verzija romana te, kada danas uzmemo roman, čitamo upravo nju. Poznato je da je Zagorka pisala svoje romane kao odjek na društveno-političku situaciju u kojoj su oni nastajali, ali zanimljivo je vidjeti i kako ona može preoblikovati jedan roman. Zagorka mijenja roman tako da kroz njega, čitateljima različitih izdanja u različitim državnim strukturama, odašilje vrlo jasne aluzije na režim u kojem ponovljeno izdanje romana izlazi.
Zagorka umire krajem studenog 1957., što znači da su drastične promjene u romanu nastale u zadnjim godinama njezina života. Iako bi se isprva moglo činiti da su te promjene unesene mimo njezina znanja, tako nešto bi bilo iznimno teško dokazati. Suvremenici su ju i u zadnjim godinama života opisivali kao radišnu i poletnu, a moramo imati na umu i da „Špijunka“ nije prvi njezin roman koji izlazi nakon 1945.
Od 1953. do 1955. izlazi prvo izdanje autobiografije „Kako je bilo“ te ponovljena izdanja „Tajne Krvavog mosta“, „Jadranke“, „Viteza slavonske ravni“ i „Plamenih inkvizitora“. Bilo kako bilo, ovo istraživanje otvorilo je pitanja izmjena u drugim Zagorkinim romanima na koja će se moći odgovoriti tek nakon detaljnog iščitavanja više verzija tih romana.
Prethodno:
110 godina „Republikanaca“ (2. dio): Prikazi Maksimilijana Vrhovca u različitim izdanjima romana
110 godina „Republikanaca“ (3. dio): Vilinizacija i moralna iskvarenost Habsburškog dvora
110 godina „Republikanaca“ (4. dio): Ksenija i Delivuk – sraz ljubavi i ideala
Literatura:
„Republikanci : Roman iz hrvatske prošlosti.“ U: „Ilustrovani list“, (1914., br. 1-52; 1915., br. 1-52; 1916., br. 1-7)
Goldstein, I. 2008. „Hrvatska 1918-2008.“ Zagreb: EPH Liber.
Jurić Zagorka, M. (1918.) „Delivuk : Roman iz napoleonske Ilirije.“ U: „Zabavnik“, br. 1-33.
Jurić Zagorka, M. (1924.) „Republikanci : Tajna biskupskog dvora.“ Zagreb: Jugoslovenska štampa d. d.
Jurić Zagorka, M. (1945.) „Republikanci : historijski roman.“ Zagreb: Hrvatski tiskarski zavod.
Jurić Zagorka, M. (1956.) „Špijunka : Roman iz historije Zagreba pod konac XVIII. vijeka.“ Zagreb: Edicija Pučko štivo.
Lasić, S. (1970.) „Bibliografija suvremene hrvatske proze. (1945-1966).“ U: „Croatica : časopis za hrvatski jezik, književnost i kulturu“, Vol. 1 No. 1, str. 261-421.
Tekst napisala: Đurđica Vitković