Ne možemo imati obljetnički serijal o „Republikancima“ bez da spomenemo glavni ljubavni par romana – baronesu Kseniju Magdalenić i plemića Goroslava Delivuka. Upravo je ljubav ta koja Kseniju inicijalno navodi da preispita svoju odanost carskom dvoru, a ona i Delivuk su u svim verzijama romana imali poprilično turbulentnu priču. Od izlaženja „Špijunke“ (1956.) Ksenija se u romanu pojavljuje već u prvom poglavlju, no nekada su se čitatelji ipak morali malo strpjeti da ju upoznaju.

Kako ne bi došlo do zabune, na feljton-roman, koji u novinama izlazi od 1914. do 1916. te 1918., referirat ćemo se kao na prvotne „Republikance“, a na onaj iz 1956. kao na „Špijunku“ iako je to verzija romana koju i mi danas čitamo.

 

Neobičan je delija taj Delivuk

Kao što smo naveli u prethodnim člancima, prvobitni „Republikanci“ započinjali su na dvoru Maksimilijana Vrhovca. Ksenija na scenu romana stupa nešto kasnije, tek po izlaženju 4. nastavka romana u „Ilustrovanom listu“. Zato je Ivo (Janko) Delivuk već na početku vrlo samouvjereno ušetao u priču. Da, dobro ste pročitali… Delivuk tek od izlaženja „Špijunke“ nosi ime po kojem ga mi danas poznajemo – Goroslav. U svim prethodnim izdanjima mu je ime Ivo, odnosno Janko (ovisi kako ga tko zazove).

Delivuk na tajni sastanak demokrata u prvotnim „Republikancima“ dolazi iz Pariza u kojem je proveo dvije godine, te u Zagreb dolazi nošen idealima Francuske revolucije. Toliko ga se željno očekuje da jedan demokrat čak komentira:

„Bit će, da je neobičan delija taj Delivuk, koga Lacković očekuje tako uzbudjeno, kao nevjesta novovjenčanog muža.“
(„Republikanci : Roman iz hrvatske prošlosti.“ 1914. U: „Ilustrovani list“, br. 1, str. 5.)

Sloboda predvodi ljude, Delacroix E. 1830. Preuzeto: Art in Context.

 

Smiono iskren u ljubavi za svoju domovinu

Delivuk u posljednjem dijelu romana, koji izlazi u listu „Zabavnik“ 1918., razgovara s Napoleonom koji se u prvim verzijama osobno pojavljivao u priči.

„– Pitanje je: želi li francuska vlada steći u Hrvatskoj samo poslušne sluge ili vjerne podanike i prijatelje?
Ovo je pitanje na cara neobično djelovalo, jer pristupi k Delivuku, potapka ga po ramenu, i reče:
– Razumijem vas. Želim imati i vjerne podanike i prijatelje.
– Onda vlada Vašega Veličanstva ne treba učiniti drugo, nego dati narodu sve ono, na što imade pravo i što je zaslužio.
Nekoliko časaka ne odgovori car ništa, već se prodje po sobi skrstivši opet ruke na ledjima, a onda se zaustavi kod prozora, okrene Delivuku i reče:
– Vi ste smiono iskreni u ljubavi za svoju domovinu.
– Vi ste me zato pozvali da vam kažem istinu.“
(Razgovor Delivuka i Napoleona. „Delivuk : Roman iz napoleonske Ilirije.“ 1918. U: „Zabavnik“, br. 6, str. 3.)

Iako granično drzak, Delivuk se Napoleonu toliko svidio da je nakon njihova susreta komentirao kako bi, da je prije sreo Delivuka, od Franje I. tražio da mu preda čitavu Hrvatsku. Nažalost, Napoleon se od 1956. više ne pojavljuje osobno u romanu. Isto tako, o Delivukovoj prošlosti više ne saznajemo tako puno detalja. O njegovom boravku u Parizu ćemo dobivati tek usputne informacije, primjerice prilikom ispitivanja uhićenih jakobinaca.

 

Kako se Ksenija namjerava iskupiti?

Ksenija je u prvotnim „Republikancima“ vještija špijunka – gotovo odmah po dolasku u Zagreb naslućuje da je biskupov tajnik Brigljević špijun, te ga poziva k sebi kako bi, vrlo vješto, potvrdila svoje sumnje. Međutim, od 1956. Ksenija i Pergen znaju da u Zagrebu postoji određeni „Lav“ koji je voljan raditi za interese cara i protiv demokrata. Jedan od njezinih zadataka je identificirati ga, a uspijeva ga povezati s Brigljevićem tek nakon niza neuspjelih pokušaja, i to po povratku u Beč.

Kao i u verziji koja je nama poznata, Ksenija u određenom trenutku počinje osjećati kolebanje u svojim stavovima prema demokratima i svemu za što se oni zalažu, te naposljetku pristaje uz demokratske ideale. Sve o svom špijunskom zadatku priznaje Delivuku koju ju vodi u Galjufov jarak na sastanak demokrata kako bi odlučili što učiniti s njom.

Pred njih dolazi spremna umrijeti kako bi zaštitila njihovu tajnu, no u prvotnim „Republikancima“ sa sobom nosi pištolj kojim bi se ubila da ju Vrhovac u tome nije spriječio. Nakon ovog incidenta, Vrhovac joj daje da popije tekućinu za koju svi prisutni misle da je otrov kako bi istinski iskušao njezinu iskrenost. Govori joj da je smrt jedino što ih može izmiriti, ali da tu smrt mora primiti iz njegove ruke. Ostali su zapanjeni ovakvim razvojem događaja, ali se ne usude suprotstaviti Vrhovcu koji je njihov meštar, a time i vrhovni sudac. Jedino se usude svoje moleće poglede upraviti k Vrhovcu, sa željom da poštedi Kseniju kojoj, nakon što je sve priznala i pokušala se upucati, ionako već vjeruju.

Vrhovac zaustavlja Ksenijin pokušaj samoubojstva. Preuzeto: „Republikanci : Roman iz hrvatske prošlosti.“ 1914. U: „Ilustrovani list”, br. 52, str. 1230.

 

Već se 1924. Ksenija pojavljuje bez pištolja, ali i dalje pomirena sa sudbinom. Demokrati se povlače na vijećanje o tome što učiniti iduće, pa tako i svi znaju za kušnju otrovom, osim Delivuka koji je ranije napustio prostoriju. Tako demokrati prestaju biti nijemi promatrači njezina žrtvovanja te oni koji se boje progovoriti kako bi joj pokušali spasiti život. Otrov s kojim ona dolazi u Galjufov jarak se pojavljuje tek 1956., čime se ponovno naglašava Ksenijina predanost očuvanju demokratske ideje i ukazuje da je njezino istinsko iskupljenje stvarna mogućnost.

Delivuk Kseniji skida mokru čizmu. Preuzeto: „Republikanci : Roman iz hrvatske prošlosti.“ 1914. U: „Ilustrovani list”, br. 23, str.509.

 

Ksenija – dio Delivukovih iznevjerenih ideala

Delivuk je simbol istinske borbe za demokratske ideale, onaj koji prelazi preko svega, pa čak i preko vlastitog srca, u borbi za boljitak života naroda. Međutim, on nije oduvijek bio toliko postojan kao što je sada, barem ne u svojoj idealiziranoj vjernosti Kseniji.

„– Da – on vas je ipak i u svojoj sumnji ljubio. Vi ste dio njegove čudi, njegova junačtva – dio njegovih ideala. On vas je morao ljubiti.“
(Ivka Kseniji. „Delivuk : Roman iz napoleonske Ilirije.“ 1918. U: „Zabavnik“, br. 31, str. 3.)

U ranijim verzijama njegova je idealizirana vjernost Kseniji potamnjena vjenčanjem s Francuskinjom Renne. Naravno, to nije brak koji je proizašao iz ljubavi, već iz spleta okolnosti. Nakon što je pušten iz zatvora, Delivuk odlazi u Francusku uvjeren da je Ksenija izdajica. Ubrzo dolazi u probleme jer francuske vlasti sumnjaju da je on uhoda austrijske vlade. Njegov stanodavac je jamčio da Delivuk nije špijun te mu tako spasio život. Na smrtnoj postelji ga je zamolio da oženi njegovu kćer Renne koja nije imala nikog drugog i koja ga ljubi, na što Delivuk pristaje.

Iako joj je Delivuk rekao da za nju ne može osjećati ništa više od prijateljstva jer još uvijek voli Kseniju, Renne i Delivuk su se vjenčali. Renne je čak obećala da će ga pustiti ako se ikad pomiri sa Ksenijom što je u konačnici i napravila. Renne predaje molbu civilnoj vlasti za rastavu kako bi Delivuk mogao biti sa Ksenijom. Dok se Ksenija nećka i ne želi do svoje sreće dolaziti preko tuđe, Delivuk joj govori da se od nje ne bi mogao rastati ni da Renne nije podnijela zahtjev za rastavu. Time on krši obećanje da će ispuniti posljednju želju čovjeka koji mu je spasio život, u potpunosti odbacuje Renne i prepušta ju samoj sebi, i to u društvenom sustavu koji nije pretjerano naklonjen ženi bez zaštite muškarca.

„Ksenijo, došao je čas, kad te više ne mogu nikome i ničemu žrtvovati. Danas se više ne bih mogao odreći tebe ni onda, da ona nije iskupila svoje obećanje.”
(„Delivuk : Roman iz napoleonske Ilirije.“ 1918. U: „Zabavnik“, br. 33, str. 2.)

Od 1956. Delivuk ostaje idealno vjeran Kseniji, čak i kada ju mrzi. Do Ksenije su došle informacije o tome da se Delivuk oženio, no one su se pokazale neistinitima. Ipak, bilo je nužno da ovaj se ovaj književni trenutak dogodi jer on prouzrokuje Ksenijin konačan slom koji dovodi do ponovnog spajanja ovih, umalo tragičnih, ljubavnika.

Delivuk i Ksenija. Preuzeto: Maurović, A. 1945. „Republikanci : Historijski roman.“

 

Bližimo se kraju ovog obljetničkog serijala, pa je red da se osvrnemo i na vrlo indikativan niz promjena koje Zagorka upisuje u završetke različitih izdanja romana „Republikanci“.

Kako su se krajevi romana mijenjali s obzirom na političke prilike, saznajte u posljednjem nastavku serijala u čast 110 godina „Republikanaca“!

 

Literatura:

„Republikanci : Roman iz hrvatske prošlosti.“ U: „Ilustrovani list“, (1914., br. 1-52; 1915., br. 1-52; 1916., br. 1-7)
Jurić Zagorka, M. (1918.) „Delivuk : Roman iz napoleonske Ilirije.“ U: „Zabavnik“, br. 1-33.
Jurić Zagorka, M. (1924.) „Republikanci : Tajna biskupskog dvora.“ Zagreb: Jugoslovenska štampa d. d.
Jurić Zagorka, M. (1945.) „Republikanci : historijski roman.“ Zagreb: Hrvatski tiskarski zavod.
Jurić Zagorka, M. (1956.) „Špijunka : Roman iz historije Zagreba pod konac XVIII. vijeka.“ Zagreb: Edicija Pučko štivo.

 

Tekst napisala: Đurđica Vitković