Razmatrajući koliko je istaknutija uloga Maksimilijana Vrhovca u prvobitnim „Republikancima“, mogli smo primijetiti kako roman do 1956. ima potpuno drugačiji početak! Od većih razlika još možemo izdvojiti i razloge Ksenijina odlaska u Zagreb u ulozi špijunke, a posljedično tome i razlike u prikazu carskog para, posebice cara Franje I. Habsburškog.

Kako ne bi došlo do zabune, na feljton-roman, koji u novinama izlazi od 1914. do 1916. te 1918., referirat ćemo se kao na prvotne „Republikance“, a na onaj iz 1956. kao na „Špijunku“ iako je to verzija romana koju i mi danas čitamo.

 

Ksenijin odlazak u Zagreb koji nam je poznat

„Već odavna opažam carevu slabost prema tvojoj ljepoti – dapače i tvoja ga duhovitost osvaja, premda car ne trpi ljude duha. Ali ima nešto drugo, što ti pruža sve mogućnosti da oslobodiš sebe te Dore, generala crne vojske dvorskih intrigantica – a možda bi time oslobodila i mene – nemilosti. (…) U Zagrebu ćeš doći u sva društva – ti znaš da su aristokracije Zagreba i Varaždina osobito rado slijedile u modama Pariz – naći ćeš tamo u njihovom društvu dosta razloga razgovorima, a naći ćeš društva u kojima imade lijepih mladića – zamisli: ti dolaziš i očaravaš ih – zaluđuješ – i otkrivaš njihove revolucionarne misli.”
(Pergen Kseniji objašnjava zašto bi trebala otići u Zagreb kao špijunka. Jurić Zagorka, M. 1956. „Špijunka : Roman iz historije Zagreba pod konac XVIII. vijeka“, str. 30-32.)

U „Špijunki“ je ministar policije i Ksenijin očuh Pergen nezadovoljan rezultatima svojih špijuna u Zagrebu i zabrinut zbog pisma tajnovitog „Lava“ koji upozorava na postojanje demokratske urote u Zagrebu. Štoviše, opterećuju ga i opozicija na carskom dvoru te carevi požudni pogledi upereni prema Kseniji koja ne želi postati carevom ljubavnicom. Ksenijin odlazak u Zagreb u ulozi careve špijunke zaštitio bi ju od careva prisilna zagrljaja, a njezin uspjeh osigurao bi dobru poziciju Pergena i Ksenije na dvoru.

Ksenijin ulazak u zagrebačko društvo. Ilustracija: Maurović, A. Preuzeto: Jurić Zagorka, M. (1945.) „Republikanci : historijski roman“, str. 51.

 

Glavni antagonisti su dvorska nadmeštrica Dora Höllenbach i car Franjo I. Habsburški te oni direktno utječu na Ksenijin odlazak u Zagreb i preuzimanje špijunske uloge. Nadmeštrica Dora je ta koja od prvog poglavlja pa sve do svog kraja konstantno spletkari protiv Ksenije. Uz nju se veže manje istaknuti krug protivnika ministra Pergena u borbi za moć na carskom dvoru, a u koji ubrajamo špijuna Bujanovića i biskupa Okoliczanyja. Zanimljivo je da se nadmeštrica Dora u romanu pojavljuje tek s izlaženjem „Špijunke“, odnosno od 1956.

 

Prvotni razlozi Ksenijina odlaska u Zagreb

„– Osobito me strah za Hrvatsku. Čuo sam, da je ondje gnijezdo tih izroda…
– Za Boga, nemoj to kazati mami, ona će se prestrašiti za naša imanja. A zar nisi nikoga poslao onamo, da lopove pohvata?
– Najprije bi ih trebalo poznati. Ali Bujanović im je sumnjiv. Trebalo bi ondje nekog, na koga ne bi nikako mogli posumnjati, pa bi im tako laglje mogli ući u trag.
– Da, da, to bi bilo potrebno.
– Obećaj mi da nećeš ništa reći mami, što ću ti sada otkriti!
– Obećajem ti, papa. Ti znaš dobro da sam ti ja ostala vjernim tajnikom.
– Ja sam se tijekom službe uvjerio, da je najbolji uhoda onaj, koji se znade ulaskati ženama.
– Vrlo dobro pogađaš, papa.
– Još više može postići lijepa, pametna žena, koja se umije pričiniti politički vrlo bezazlenom, a upaljuje muškaračka srca.”
(„Republikanci : Roman iz hrvatske prošlosti.“ 1914. U: „Ilustrovani list“, br. 5, str. 101.)

U prvotnim „Republikancima“ Pergen izražava strah zbog glasina da je Hrvatska gnijezdo urotnika, a dodatno ga zabrinjava Bujanovićeva nesposobnost i spoznaja da svi u Zagrebu sumnjaju da je špijun. Bujanović ni u jednoj verziji romana nije previše sposoban špijun, no isprva su njegove špijunske sposobnosti bile još poraznije.

S jedne strane, Marić se na tajnom sastanku kod Vrhovca hvali kako je pričama o lovu jegulja cijelu večer odvlačio pažnju Bujanoviću. S druge strane, Bujanović ponosi izvještaj Pergenu u kojem spominje kako je upravo ta priča o lovu jegulja sumnjiva jer je Marić profesor, a ne nekakav trgovac žitom, po čemu on zaključuje da je Marić demokrat. Iako je Bujanović na ispravnom tragu što se tiče Marića, priča o lovu jegulja se teško može smatrati opravdanim indicijama, te Pergen u tom trenutku zaključuje da jednostavno više nema smisla slati Bujanovića u Zagreb. Odlučuje zadržati Bujanovića u Ugarskoj te ga savjetuje da svoj šarm iskoristi kod žena za koje sumnja da su udane za demokrate kako bi zavođenjem došao do informacija.

Njegova nesposobnost dodatno je ocrtana scenom koja je ostala u svim verzijama romana – onoj u kojoj Bujanović velebno uhićuje maske Tirolaca na carskom karnevalu, smatrajući da je uhitio demokrate. Ubrzo se ispostavi da je uhitio pripadnike Pergenove tajne policije, te je izvrgnut ruglu. Imajući navedeno na umu, teško je ne sjetiti se zapisa iz Zagorkine autobiografije „Što je moja krivnja?“ u kojoj navodi sljedeće:

„Kad je taj roman izlazio u Ilustrovanom listu došli su u redakciju Obzora oficiri austro-ugarske monarhije. Jedan od njih plemić, kapetan, nosio je ime jednog špijuna vlade u romanu (Bujanović) i stao vikati: neka mu pokažu autora, jer da je taj zlonamjerno osramotio njegovu visoku plemićku obitelj i zato će autora “sasjeći na komade”. Jedva su ga urednici i suradnici umirili i otpravili.“
(Jurić Zagorka, M. 1997. „Što je moja krivnja.“ U: Brešić, V. (ur.) „Autobiografije hrvatskih pisaca,“ str. 479-480.)

Eto, kao da nije dovoljan udarac obiteljskoj časti što lik romanu vrlo popularne autorice ima ulogu podmuklog špijuna, već je pritom i nesposoban i karikaturiziran.

Bujanović podnosi Pergenu izvještaj o demokratskim kretanjima u Zagrebu. Preuzeto „Republikanci : Roman iz hrvatske prošlosti.“ 1914. U: „Ilustrovani list“, br. 4, str. 79.

 

Marija Terezina – od pustopašne do prestrašene carice

Carski par koji poznajemo iz „Republikanaca“ je onaj iz 1956. – poprilično kaotičan te sveden na najgore osobine. Carica Marija Terezina je strankinja koju stanovnici zemlje u koju se udala nikako ne prihvaćaju, rastrgana između straha od revolucije i želje za povratkom u rodni Napulj. Prikazana je kao gotovo odbačena supruga u nesretnom braku, kao carica koja strepi od dvorske nadmeštrice i nestabilnosti vlastitog muža. Budući da ju je lako zastrašiti, njome je lako manipulirati. Nije joj stalo ni do čega osim do nje same, a njezin najveći strah od mogućeg svrgavanja Franje I. s prijestolja vezan je uz vlastitu sudbinu, te stalno pokušava osmisliti rezervni plan koji će joj pomoći da se dokopa voljenog Napulja.

Ksenija ljubi ruku carici Mariji Terezini: Preuzeto: „Republikanci : Roman iz hrvatske prošlosti.“ 1915. U: „Ilustrovani list“, br. 7, str. 151.

 

Carica se nešto rjeđe pojavljuje u prvobitnim „Republikancima“. Opisana je kao inteligentna žena, pomalo pustopašna, ali carica koja ima utjecaj na cara. Štoviše, u nekom trenutku određena struja na dvoru oko biskupa Okliczanyja komentira kako onaj tko ima utjecaj na caricu zapravo ima i utjecaj na cara. Navedeno je u skladu sa zapisima suvremenika koji su o braku Marije Terezije od Napulja i Franje I. Habsburškog svjedočili kao o sretnom braku unatoč njihovim različitim osobnostima.

Naime, ona je opisivana kao živahna, temperamentna i senzualna, dok je Franjo opisivan kao povučen i melankoličan. Suvremenici su zabilježili i da se carica dobro priviknula na život u Beču te da nije iskazivala nostalgiju za Napuljem što ne iskazuje niti u prvobitnim „Republikancima“. Jedino što ona zapravo iskazuje su pustopašnost, želja za zabavom i divljenje lijepim muškarcima. Važna je razlika je i da u prvobitnim „Republikancima“ jedino ona zna da Ksenija u Zagrebu vrši ulogu špijunke.

„Čula sam, da su htjeli revoluciju! To baš ne bi bilo vrlo ugodno, ali barem bi bilo nekakve promjene. Barem ne bi morala ovako besposleno ležati i zijevati. Morala bi se skrivati, a možda bi morala moliti i milost kakvog lijepog demokrata.”
(Marija Terezina o otkrivanju jakobinske urote. „Republikanci : Roman iz hrvatske prošlosti.“ 1915. U: „Ilustrovani list“, br. 41, str. 967.)

U prvobitnim „Republikancima“ dovoljno je da Ksenija obavijesti caricu o tome da je na Vrhovca pala sumnja da je demokrat. Vrhovac se poprilično sviđa carici, te ona odmah odlučuje djelovati u njegovu korist, izjavljujući da bi bilo svetogrđe da tako lijepa glava padne.

U „Špijunki“ Ksenija uvjerava caricu da se mora zauzeti za Vrhovčevu nevinost kako nitko ne bi otkrio da je bila na tajnom sastanku s Alfonzom i planirala bijeg u Napulj čime se ponovno apostrofira caričina naivnost i strah. Tako je Terezina od pustopašne carice, koja je poprilično sigurna u svoju poziciju i ne libi se djelovati, svedena na paranoičnu ženu kojom gotovo svatko može manipulirati.

 

Franjo I. – od marginalnog lika do antagonista

Car Franjo je pak potpuno viliniziran i od 1956. prikazan kao razvratan car kojeg jedino potraga za novom ljubavnicom ili suprugom zaokuplja više od moguće revolucije. U „Špijunki“ se spominju njegova sva četiri povijesna braka, s time da ga se opisuje kao muškarca toliko zaslijepljenog žudnjom za da se u nekim trenutcima jedva uspijeva kontrolirati. Njegov paranoičan strah od revolucije i razvratnost koja graniči s bjesnilom čini carski dvor idealnim poligonom za borbe suprotstavljenih struja oko prevlasti te ishodištem svih spletki i manipulacija koje indirektno utječu na život onih kojima se vlada.

„Evo, gledajte svog cara, koji je raspaljen za jednom jedinom ženom svojeg carstva, ženom, koja je od mene stvorila lomaču – a znajte, svaka žena koju uzimam, ispunjava me bjesnilom, da – ona nije – vi!“
(Car Franjo I. Kseniji. Jurić Zagorka, M. 1956. „Špijunka : Roman iz historije Zagreba pod konac XVIII. vijeka“, str. 39)

Carica Marija Terezina i car Franjo I. Preuzeto: „Republikanci : Roman iz hrvatske prošlosti.“ 1915. U: „Ilustrovani list“, br. 7, str. 152.

 

U prvobitnim „Republikancima“ car nema ni približno tako istaknutu ulogu, već se tek marginalno spominje sve do suđenja urotnicima. I ovdje je opisan njegov strah od revolucije, no kako je tu već došlo do suđenja i otkrivanja određenih indicija koje uistinu idu u prilog tezi da se nešto događalo protiv njegove vladavine, taj strah se čini i opravdanim.

Ne postoji ni ta razvratna nijansa u njegovom portretu koju od 1956. naglašava prisutnost nadmeštrice Dore. Naglasak nije na pokušaju promjene vladara ili čak vladajuće dinastije zbog njihove razvratnosti i potpune moralne iskvarenosti, već na nastojanjima promjene cijelog društvenog i državnog sustava s ciljem ostvarivanja ideja jednakosti.

Koje još promjene Zagorka upisuje u određena izdanja romana „Republikanci“?

Saznajte u nastavku ovog obljetničkog serijala!

 

Literatura:

„Republikanci : Roman iz hrvatske prošlosti.“ U: „Ilustrovani list“, (1914., br. 1-52; 1915., br. 1-52; 1916., br. 1-7)
Jurić Zagorka, M. (1918.) „Delivuk : Roman iz napoleonske Ilirije.“ U: „Zabavnik“, br. 1-33.
Jurić Zagorka, M. (1924.) „Republikanci : Tajna biskupskog dvora.“ Zagreb: Jugoslovenska štampa d. d.
Jurić Zagorka, M. (1945.) „Republikanci : historijski roman.“ Zagreb: Hrvatski tiskarski zavod.
Jurić Zagorka, M. (1956.) „Špijunka : Roman iz historije Zagreba pod konac XVIII. vijeka.“ Zagreb: Edicija Pučko štivo.
Jurić Zagorka, M. (1997.) „Što je moja krivnja“. U: Brešić, V. (ur.) „Autobiografije hrvatskih pisaca.“ Zagreb: AGM, str. 451-499.

 

Tekst napisala: Đurđica Vitković