Postotak žena optuženih za vještičarenje ukazuje na činjenicu da je tijekom velikih progona lako moglo doći do toga da bilo koja žena bude optužena za ovaj zločin. To je prvenstveno omogućeno činjenicom da se kao dokaz uzimaju iskazi pod mučenjima žena optuženih za ovaj zločin, koje su bile prisiljene prokazati svoje „kolegice“, kao i činjenicom da je bilo dovoljno iznijeti optužbu da se neka žena bavi čaranjem, čak i bez opipljivih dokaza. Ipak, neke žene su bile pod većom opasnosti da ih se stigmatizira ovom optužbom.
Herbaria vel maleficum
Žene su bile prominentne figure u sferi magijskog liječenja, a slučajevi liječenja magijom su ekskluzivno vezani uz žene. Osobe kojima se sudi za vještičarenje u izvorima se spominju i kao medica ili medicus. U dalmatinskim i primorskim statutima koristi se termin herbaria vel maleficium herbariae, što označava kako se djelatnost čaranjana na tom području prvenstveno povezivala s liječenjem pomoću trava. Njihove prakse pokazuju koliko je linija između magije i medicine bila zamagljena.
Osobe koje su tražile stručnu medicinsku pomoć, bile su ograničene uglavnom na velikaše i imućnije građane. Običan puk je mogao zatražiti pomoć od ranarnika ili pak posegnuti za samoliječenjem i nadriliječnicima. Osnovni načini liječenja u narodnoj medicini bili su liječenje biljem, koje se često kombiniralo s religijskim praksama, ali i magija.
Osobe koje su posjedovale moć da liječe u društvu često su percipirane kao ambivalentne – tražili su njihovu pomoć, ali ih se istovremeno i bojali. Jedno od pučkih vjerovanja je da onaj tko zna izliječiti, zna i nauditi. Moćni motiv za optužbu bila je i nada da će osoba ponuditi lijek, a bolest se često javlja kao rezultat narušenih odnosa s vješticom. U pregovorima koji slijede, vješticu se poziva da preuzme odgovornost i osigura oprost i imunitet uklanjanjem zla. Liječiti se moglo kroz dodir, donošenje ili preparaciju hrane, formalnije medicinske tretmane biljkama ili čarolijama te raznim ritualima.
Bara Tunčić
Žene koje bi izliječile nekoga često bi došle pod sumnju kako su upravo one i izazvale bolest. Primjer toga je i zagrebačka primalja i travarica Bara Tunčić koja se na sudu našla 1639. g. pod optužbom da je vještica. Ona se opravdava da je optužuju zbog čarobnjaštva jer zna liječiti. Štoviše, ona poručuje sudu da, ako je liječiti travama čarobnjaštvo i ako će spaliti sve koji se time bave, neka spale i nju. U ovom slučaju sud je donio oslobađajuću presudu.
Bara Tunčić je također bila primalja, a i njih su ponekad povezivali s vještičarenjem. Ženska medicina i porođaji se tretiraju kao zasebna grana medicine, i uz to su podcijenjeni. Pitanje poroda ticalo se samo žena. Muški doktori počinju se baviti porodom tek u 17. stoljeću, i to u višim krugovima, ali njihov doprinos je više teoretski.
Primalje
Malleus malificarum daje dosta argumenata protiv babica (vještice ubijaju i jedu djecu, babice žrtvuju djecu vragu). Primalje su imale ambivalentnu poziciju u društvu baziranu na njihovim aktivnostima – zbog teških poroda i velike smrtnosti djece često su bile na granici života i smrti. Njihova polarizacija je proizlazila iz toga što su ih cjenili zbog znanja, ali su ih zbog istog znanja odbacivali i bojali ih se.
Ponekad se njihov rad vezuje uz funkciju „Suđenica“, onih koje proriču budućnost novorođenčadi. Prve su opažale anomalije na djetetu i na temelju toga mu predviđale život, na temelju iskustva predviđale hoće li dijete uopće preživjeti. Isto tako se vjerovalo da izvode magiju s fetalnom membranom, odnosno posteljicom, a često prema narodnoj predaji predviđaju hoće li netko postati strigon, krsnik ili vještica. Nove majke su, zbog svojeg krhog stanja nakon poroda, bile osjetljivije i anksioznije oko svoje i djetetove budućnosti, a i okružene praznovjernim starijim ženama, stoga su okolnosti oko poroda bile su pogodne za širenje praznovjernih ideja.
Može se zaključiti kako su mnoge žene koje su bile optužene za čarobnjaštvo prakticirale narodnu medicinu i radile kao primalje. No u nekim područjima žene poput babica ili izliječiteljica, često su bile izuzete iz optužbi zbog svoje važne uloge u porodu. Čak su pomagale lovcima na vještice prepoznati „prave vještice“.
Žene i praznovjerje
Žene su bile sklonije posegnuti za praznovjernim aktivnostima nego muškarci jer im je to često bio jedini način na koji su mogle djelovati. Ljudi koji računaju na magijska sredstva osvete su primarno oni koji su nesposobni za korištenje socijalno opravdanih sredstava obrane, poput pravne podloge ili mogućnosti da se fizički zaštite od opasnosti.
Tijekom srednjovjekovnog i ranonovjekovnog razdoblja, ali i kasnije, žene su općenito bile izloženije opasnostima da njihova osnovna prava budu prekršena. U mnogim situacijama bile su u inferiornijem položaju nego muškarci, a to se prvenstveno odnosilo na nemogućnost da se u mnogim situacijama fizički obrane i zaštite, a imale su i daleko manju slobodu djelovanja nego muškarci.
Psihologijska istraživanja pokazala su kako su ljudi skloniji uroniti u praznovjerje kada osjete nesigurnost, visoku razinu psihološkog stresa i nisku razinu percipirane kontrole, što je zasigurno bio položaj većine žena u prošlosti. Neki psiholozi smatraju kako postoji mogućnost da praznovjerje regulira psihološku napetost i stvara osjećaj kontrole, što je jedna je od primarnih i fundamentalnih sila u ljudskom životu. Ako se osjećaj kontrole nad vlastitim životom ne može postići na objektivan način, poseže se za iluzornim sredstvom, pa čak i praznovjernim radnjama. Okretanje magijskim ritualima, možda je bio njihov pokušaj ostvarivanja kontrole.
Jedan od najčešćih primjera u kojima žene traže asistenciju „vještice“ ili „mudre žene“ je u slučajevima kada njihovi supruzi nad njima vrše fizičko nasilje. U razdoblju kada su one živjele nije postojao pravni okvir da se takva situacija riješi i često se nisu imale nikome obratiti za zaštitu. U očajnim situacijama obraćaju se praktikanticama koje bacaju čini, uz molbu da učine da ih njihov suprug ponovno voli i da ih ne tuče.
Objašnjenje za ovakav način razmišljanja može se potkrijepiti i postulatom Donalda M. Lowa o tri zone svijesti, a koje čine perspektiva, simbolički red i institucionalizacija. Institucionalizacija je najviša izvanjska struktura percepcije koju ustanovljuje društvo u kojem subjekt živi. Ova struktura se uvijek mijenja, a kada ona rezultira situacijom u kojoj subjekt ne pronalazi rješenje za svoj problem, mora se osloniti na autonomniji simbolički red. Simbolički red je objektivna istina, barem ona kako je percipira subjekt. U situacijama u kojima je institucionalizacija stabilna i gotovo univerzalno prihvaćena, simbolički red većine subjekata će usko odgovarati institucionalnom. Kada je subjekt slomom institucionalizacije prisiljen koristiti vlastite resurse i konstruirati simbolički red za sebe ili tražiti drugi sistem koji može prihvatiti da izbriše nesigurnost koju osjeća, pada u nihilizam ili nasilje. Jedna od posljedica deinstitucionalizacije je i progon vještica.
Moćna žena
Još jedan od razloga zašto se žene moglo optužiti da su vještice može ležati u istaknutijem položaju u društvu koji određena žena zauzima. U razdoblju progona vještica sve je više udovica koje preuzimaju poslove od svojih supruga i nastavljaju ih voditi bez muške potpore, odnosno ne sklapaju novi brak. Žene koje same vode posao, koje stječu vrijednost van braka ili bez rađanja djece, a koje su možda još uz to i privlačne, narušavaju patrijarhalnu strukturu tadašnjeg društva.
Ovaj scenarij je možda najljepše opisala Marija Jurić Zagorka prepričavši istiniti slučaj Barice Cindek, uspješne kramarice, udovice, koja odbija prosce, i još uz to predstavlja ozbiljnu poslovnu konkurenciju svojim kolegama, koji je zbog toga prokazuju kao vješticu. Barica, kao i mnoge druge žene koje su bile u sličnom položaju, svojim stavom uzurpira poziciju koju bi žena trebala zauzimati u društvu, što je moglo rezultirati optužbom da je vještica i da uspjeva ne kao uspješna žena, već uz asistenciju vraga ili, kako je to sročio jedan svjedok protiv Barice; „ja znam da Barica ima vraga v žepu”.
Literatura:
„Povjestni spomenici slobodnog kraljevskog grada Zagreba priestolnice Kraljevine dalmatinsko-hrvatsko-slavonske, sv. IV.-VIII., Knjige sudbenih poziva i presuda“. prir. Ivan Krstitelj Tkalčić. Zagreb: Brzotiskom K. Albrechta, 1897-1902.
„The laws of the medieval kingdom of Hungary, 1000-1301“, sv. 1. ur. János M. Bak, György Bónis i James Ross Sweeney. Idyllwild: C. Schlacks, 1999.
Bailey, Michael. „The feminization of magic and the emerging idea of the female witch in the late middle ages“. Essays in Medieval Studies 19 (2002.): 120-134.
Bayer, Vladimir. „Ugovor s đavlom: procesi protiv čarobnjaka u Evropi a napose u Hrvatskoj“. Zagreb: Informator, 1982.
Kieckhefer, Richard. „European witch trials: their foundations in popular and learned culture“, 1300-1500. Berkeley etc.: University of California Press, 1976.
Lengyelová, Tunde. „The mystery of birth: magic, empirical and rational approaches to women’s medicine in the medieval and early modern period”. U The Role of Magic in the Past, ur. Blanka Szeghyová, 117-136. Bratislava: Pro Historia, 2005.
McGuire, Linda. „From Greek myth to medieval witches: infertile women as monstrous evil”. www.medievalists.net
Tekst napisala: Martina Findrik