Marija Jurić Zagorka najpoznatija je po svojim povijesno-ljubavnim romanima, kao što su „Grička vještica“, „Kći Lotrščaka“, „Jadranka“ itd. Nešto manje poznatiji su njezini društveni romani sa suvremenom tematikom, kao što su „Mala revolucionarka“ ili autobiografski „Kamen na cesti“, ili žanrovski romani poput „Crvenog oceana“ ili „Tozukija“ koji zaslužuju jednaku čitateljsku pažnju. Sagledan u cijelosti, Zagorkin opus postaje složeniji nego što se obično mislilo. Toj složenosti mogu se pridodati i dva romana čije bi se autorstvo moglo pripisati Zagorki – „Pobjeda ljubavi“ (1923.) i „Njegovo dijete“ (1923.).
Oba romana objavila je knjižara Kugli, a kao autorica potpisana je Ružica Zagorska, što je jedan od potvrđenih Zagorkinih pseudonima. Za „Njegovo dijete“ potvrđeno je da se ustvari radi o prijevodu jednog njemačkog romana, no što je s „Pobjedom ljubavi“?
Romani „Pobjeda ljubavi“ i „Njegovo dijete“ doživjeli su i suvremena izdanja, koja je objavila Naklada Ognjište. Oba su potpisana spominjanim pseudonimom. Ta suvremena izdanja tehnički su loše izvedena, od naslovnica do korekture teksta.
Stjepan Kugli hrvatski je nakladnik i tiskar, koji je zanat stekao kod bečkih knjižara Hermana Manza i Rudolfa Lechnera. Nakon dolaska u Zagreb, Kugli je prvo radio u knjižari kod Lavoslava Hartmana, koju je kasnije preuzeo s Albertom Deutschom. Od 1902. Kugli sam vodi tiskaru i knjižaru te postaje najveći nakladnik u Hrvatskoj. Kao nakladnik, Kugli je objavljivao različite žanrove i pokrenuo više nakladničkih nizova. Jedan od njih bio je i „Biblioteka moje kćeri“ u kojoj je i objavljen roman „Pobjeda ljubavi“.
Uz Kuglijevo nakladništvo veže se i ilustrirani časopis „Dom i sviet“ koji izlazi dva puta mjesečno od 1888. do 1923. Upravo je u tom časopisu izašao kratki osvrt na „Pobjedu ljubavi“:
„Ovaj je decentni roman doista za mlade djevojke, a vidi se na prvi mah, da ga je napisala nježna ženska ruka. Spisateljica, koja se krije pod pseudonimom Ružice Zagorske, doista je pogodila pravi ton. (…) Intimna je to i topla lektira, koja blaži dušu i srce, a može se dati u ruke najčestitijoj djevojci“.
Nakladnički niz „Biblioteka moje kćeri“ sadrži pet naslova. Prvi roman u nizu je „Madame La Vierge“ poljske spisateljice Mari Konopricke, slijedi spomenuta „Pobjeda ljubavi“ Ružice Zagorske, a kao treći naslov izlazi roman „Njegovo dijete“ njemačke spisateljice Hedwig Courths-Mahler u potvrđenoj preradi i prijevodu Ružice Zagorske. Kao četvrti naslov izašao je isti roman na srpskom jeziku i ćirilici. Posljednji naslov u nizu bio je „Falkland (roman tragične ljubavi): pripovijest u pismima“ engleskog spisatelja Edwarda Bulwera Lyttona.
Arhiva autorice, izdanje se nalazi u Gradskoj knjižnici Zagreb.
„Savez za obranu protiv nasilnog braka“
U Zagorkinim romanima česta je tema braka, koja se nalazi i u romanu „Pobjeda ljubavi“. Roman tematizira dogovoreni brak između sestara Olge i Nine Malinar i braće Vladimira i Ive Dubravčića. Oni zajedno odbacuju dogovoreni brak koji su isplanirali njihovi roditelji te biraju sami svoje bračne odabranike.
„On je već u duhu vidio Vladimira kao šefa tvornice pokućstva a svoju kćerku Olgu kao njegovu ženu, dok bi mlađi Ivo preuzeo pilanu i tvornicu drva i vodio dalje njegov posao oženivši se dakako s mlađom kćerkom Nadom“.
(„Pobjeda ljubavi“, 2011: 13.)
Feministički sloj romana
Feministički sloj također je bitna odrednica brojnih Zagorkinih romana, a pojavljuje se i u „Pobjedi ljubavi“. Prije svega kroz činjenicu da su žene prikazane na moderan način. One su samostalne, protive se društvenim očekivanjima, odbijaju dogovorene brakove i same zarađuju za svoj život. To je prikazano kroz likove Klare Dubravčić, Olge i Nine Malinar i Vjere Milić, dok su njihova suprotnost tradicionalne žene – likovi Ljerke Malenić i gospođe Malinar.
„Ja ću sebi morati odrezati kosu i obući muško odijelo“
Posebno treba istaknuti lik Vjere Milić kao prvog ženskog arhitekta. Ona je tip moderne, samostalne i marljive žene. Samostalno zarađuje za svoj život i brine o svojoj majci. Kao mlada, obrazovana žena suočava se s raznim problemima. Ne pronalazi stalan posao jer poslodavci biraju većinom muškarce. Jednoga dana Vjera je pronašla odgovarajući oglas za posao i odlučila je prijaviti se, ali bez otkrivanja svojeg identiteta.
„Zatajit ću kod ponude svoj spol. Ja se napokon ne moram odmah izdati, da sam djevojka, kao što sam to dosad uvijek činila. Ako se naprosto potpišem ‘V. Milić’ i ako u pismu izbjegavam oznaku svog spola, to nije nikakav zločin. Meni je već dosta, što me neprestano odbijaju samo zato jer sam djevojka. V. Milić može biti i Vladimir Milić pa da pokušam tako sreću“.
(„Pobjeda ljubavi“, 2011: 68.)
Iz priloženog je vidljivo da je Ružica Zagorska spisateljica koja je koristila aspekte tipične za prepoznatljivo Zagorkino stvaranje, pa ne bi iznenadilo da je „Pobjeda ljubavi“ njezin izvorni roman. To potvrđuje jednostavan stil pisanja, ljubavna priča u središtu te posebno naglašeni feministički motivi i ženski likovi.
Međutim, sve te elemente lako je prepoznati i u djelu Hedwig Courths-Maler što bi mogla biti čvrsta naznaka da se radi o preradi njezinog romana. Budući da roman još nije preveden na hrvatski jezik što otežava usporednu analizu, kao što je slučaj s djelom „Njegovo dijete“, ovo pitanje ostaje predmetom budućih istraživanja.
Literatura:
Kugli, Stjepan. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021.
Ružica Zagorska, Pobjeda ljubavi (2011.), nakladnik Ognjište
