– Ovako finog pečenja i tako dobrog vina imaju samo visoka gospoda i – razbojnici. Lako njima! Uzimaju kmetovima i spahijama. A Varnica vam uzima daće od sela i živeža i novači momke – čitava sela plaćaju mu desetinu i veli on: ja kraljujem slavonskoj ravni.

– I jest, tako je – baš da kraljuje – potvrdi Magda.

– Znate – sve ja tako mislim – robovali smo mi i carici i Švabi, ali oni su ipak bili ljudi. A sada robujemo razbojnicima. Propast ćemo kad vlada razbojnik – i ne jedan: tu su Kosić, i Varnica, i onaj lupež Ječmenica.

– Tri cara u jednoj zemlji? – čudi se Dora.

– Eto, vidite tako. Pošteni bi ljudi jedni drugima uzimali, otimali, a razbojnici sve složno podijele. Znaju oni – dok se slažu, dotle i grabe.

(Jurić Zagorka, M. 1986. „Vitez slavonske ravni.“ Zagreb: ITRO August Cesarec, str. 17.)

Krenuti na putovanje u prošlosti nije bio nimalo lak pothvat! Proces dolaženja od jedne točke do druge bio je znatno duži, ali i opasniji. Tijekom kopnenih putovanja na putnike su vrebale divlje životinje i razbojnički prepadi kojima su pogodovale nepregledne šume slavonsko-srijemskog područja 18. stoljeća. Koliki su problem razbojnički prepadi predstavljali društvu vješto je opisala Marija Jurić Zagorka u romanu „Vitez slavonske ravni“.

Habsburgovci i problem slavonskog razbojništva

Najžešće bitke s Osmanlijama tijekom tzv. Bečkog rata (1683. – 1699.) vodile su se u Slavoniji. Riječ je o teritoriju na kojem je stanovništvo više od 50 godina živjelo pod osmanskom vlašću. Po završetku rata postalo je jasno da bi buduća granica između Habsburške Monarhije i Osmanskog Carstva trebala biti duž Save.

1695. Dvorska komora u Slavoniju šalje Martina Zemljaka kako bi popisao sva imanja i podvrgnuo ih komorskoj jurisdikciji. Zemljaku neprilike stvaraju visoki vojni dužnosnici u Slavoniji koji nisu pretjerano raspoloženi za suradnju, ali i izražena razbojnička aktivnost. Područje kroz koje je prošao vihor rata bilo je plodno tlo za razvoj razbojništva koje će biti izraženo sve do sredine 18. stoljeća te prisutno tijekom cijelog stoljeća.

Bujanje razbojništva u Slavoniji 18. stoljeća narušavalo je javnu sigurnost i oslabljivalo trgovinu. Izrazita pokretljivost razbojničkih skupina predstavljala je još jedan sloj problema, posebice u vrijeme epidemija kuge. Osim toga, potjere za razbojnicima zahtijevale su angažman velikog broja ljudi i bile su poprilično skupe. Razbojnici su predstavljali i diplomatsku glavobolju. Tako su, primjerice, na području između Srijemske Mitrovice i Beške 1731. napali turskog poslanika na povratku u Istanbul.

Ravna cesta. Nigdje ni kola, ni konja, ni jahača – nikoga. Već su prevalili blizu dvije trećine puta prema Osijeku. S desne strane kočije gusta je šuma i visoko grmlje. Tišina i pustoš. Nešto je udarilo svima u sljepoočnice. Gromka prijetnja, što li…

– Stanite! Ni koraka dalje!

Kao da je stotinu ljudi kriknulo ove riječi, stotinu pištolja naperilo svoje cijevi i stotinu njih prasnulo ognjenim praskom. Sve oko njih grmi jezovitom pucnjavom…

Strah obori pratnju. Svi kao da su uzeti. Ni jedna ruka ne poseže za oružjem. Nijedne grudi nisu ni dahnule. Plamenici hici, ispaljeni iznenada u zrak, pretvorili su branitelje kočije u ponizne kukavice. (…)

– Ne ubij nas! – vape momci dršćući.

(Jurić Zagorka, M. 1986. „Vitez slavonske ravni.“ Zagreb: ITRO August Cesarec, str. 269.)

Hajduk, 1703.

 

Uzroci razvoja razbojništva

Stanovništvo Slavonije i Srijema jednostavno nije moglo odgovoriti na sve veće zahtjeve vlastele, pa izlaz traži u razbojništvu. Habsburška Monarhija je tijekom 18. stoljeća vodila nekoliko ratova zbog kojih je vojska povučena sa slavonsko-srijemskog područja što je dodatno pogodovalo razvoju razbojništva.

U slučaju da je rat bio vođen s Osmanskim Carstvom, priliv vojske dodatno je opterećivao život slavonsko-srijemskog stanovništva. U vrijeme mira i razvijanja dobrosusjedskih odnosa suradnja između Monarhije i Carstva doticala se i razbojništva. Tako su se 1769. obje strane obvezale na suzbijanje razbojništva te progon i kažnjavanje razbojnika.

Česti ratovi s Osmanskim Carstvom bili su popraćeni priljevom kršćanskih izbjeglica koje su, radi osiguranja vlastite egzistencije, morale pribjeći razbojništvu jer se Monarhija nije adekvatno pobrinula za njih. Još jedan nusprodukt rata bili su i dezerteri, posebice među Trenkovcima u koje su novačeni i razbojnici u zamjenu za amnestiju (poput Zagorkinog Varnice). Nije čudno da su neki od njih ubrzo odlučili napustiti svijet vojničke discipline i vratiti se životu izvan zakona. Dezertiranjem se osoba stavljala na drugu stranu zakona i van društvenog poretka te je morala pronaći nove načine na koje će si osigurati preživljavanje.

Napad na kočiju; Francisco de Goya, 1789. – 1787.

Lokalno stanovništvu pružalo je potporu razbojnicima iz više razloga. Razbojnici su lako mogli pridobiti simpatije naroda ako su svojim jatacima omogućavali materijalnu korist. Osim toga, razbojnici su kroz negiranje pravnog poretka društva mogli biti percipirani kao oni koji se bore protiv vladajućih. To im je donosilo dodatne simpatije kod seljaštva koje je bilo žrtvom prisilnog društvenog poretka u kojem su seljaci bili u gospodarski ranjivom položaju te ograničenih sloboda. Naravno, jatakovanje se zasnivalo i na prisili te strahu od odmazde. Osim toga, bilo je slučajeva u kojima su razbojničke skupine selima nametnule nesretan izbor – ili će platiti harač ili će selo planuti.

Stojan Varnica – kuga i propast stanovništva i domovine

Hajdučke čete imale su od 10 do 60 ljudi. Uređenje većih četa nalikovalo je vojničkom te su imale i barjaktara. Stojan Varnica bio je vođa čete od 60 ljudi koja je haračila oko Osijeka. U jednoj optužbi županijskog odvjetnika navedeno je da je Varničina četa 1744. kod Podgorača navalila na ljude koji su se vraćali sa sajma u Našicama i otela im 80 forinti srebra te da su iste godine provalili i u kuću Rukvaševićevu.

Odvjetnik, poprilično dramatično, navodi da se ne zna koji je vražji zloduh sklonuo ljude da odbace strah pred Bogom i zakonima te niz godina slijede Varnicu. Zbog toga je predložio da se uhićeni stave na muke kako bi otkrili sukrivce, a zatim da se živi nabiju na kolac ili kazne kako to već pravda propisuje.

1745. je njegova četa dočekala županijske pandure u kneževoj kući u Sarvašu i napala ih tolikim intenzitetom da panduri nisu imali drugog izbora nego dati petama vjetra, a jedan od njih je i poginuo. Kakav je razbojnički vođa bio Varnica najbolje govore županijski spisi koji njegova razbojstva nerijetko spominju i na njega se referiraju kao na kugu i propast većine stanovništva i domovine. Ne sumnjamo da je povijesni Varnica bio izrazito ponosan ovom nelaskavom titulom ako je za nju doznao.

Ipak, i njegovu razbojničkom kraljevanju došao je kraj. 18. prosinca 1745. uhićen je i zatvoren u samostanski zatvor franjevaca. Tri dana kasnije obješen je na stratištu izvan Tvrđe, na mjestu gdje se danas nalazi kapelica Kamenog križa. Tko zna, možda je kakva povijesna Krasanka odigrala zakulisnu igru koja je pomogla strmoglaviti Varnicu u naručje pravde…

– A kako se držao Varnica kad su ga vješali? (…)

– Kako bi se držao? Kad je druge ubijao i vješao u šumi, njegova gordost bila je do neba visoka, a kad mu je pravda donijela plaću – on je bio sitniji od makova zrna. Sve je proklinjao: viteza Hrabrena i njegove kapetane! (…)

– A je li istina da je Varnica obećao doći natrag s drugog svijeta?

– Teško ludi kojoj se može objesiti o vrat lanac ludih gljiva! Otkud on može natrag?

(Jurić Zagorka, M. 1986. „Vitez slavonske ravni.“ Zagreb: ITRO August Cesarec, str. 327-328.)

Izvori:

Bösendorfer, J. 1994. „Crtice iz slavonske povijesti.“ Vinkovci: Slavonica.

Jurić Zagorka, M. 1986. „Vitez slavonske ravni“. Zagreb: ITRO August Cesarec.

Lešić, A. 2014. „Stanovništvo Slavonije krajem 17. i početkom 18. stoljeća.“ Essehist, vol. 6, br. 6, str. 84-94.

Maksić, V. 2017. „Čimbenici pojave i održivosti hajdučije na slavonsko-srijemskom području u XVIII. stoljeću.“ Scrinia Slavonica 17, str. 73-95.

Sučić, M. 2016. „Između motike i mača – razbojništvo na području Valpova i Miholjca u prvoj polovici 18. stoljeća.“ Podravina, vol. 15, br. 30, str. 213-221.

 

Tekst napisala: Đurđica Vitković