
Roman „Krijeposni griješnici“ objavljen je u nastavcima u „Ženskom listu“ 1929. – 1930. godine, ali do danas nije izdan kao samostalna knjiga. Roman je tematski okrenut problematici Zagorkine suvremenosti, kao i njezini romani „Vladko Šaretić“, „Mala revolucionarka“ ili „Vragoljanka s Trešnjevke“.
U središtu romana je ljubavni trokut koji pokreće radnju. Tako se pojavljuju i tipični Zagorkini likovi, kao što je lik ljubavnika koji je vođen strastima, a ne istinskim osjećajima, dok je glavni ženski lik tipična Zagorkina junakinja koja uzima sudbinu u svoje ruke.
Društvena kritika
U romanu se daje slika društva, ponajprije kroz problematiziranje položaja žene u društvu i stava prema čestitosti i čednosti žene.
– A djevojka koja pada možda je čak krijeposna?
– Da, krijeposna je jer ona se je borila i patila. Djevojka nikad ne pada bez velikih borbi moj gospodine! A mi počinjemo već griješno nemoralno djelo – kad joj namećemo tu tešku groznu borbu i stavljamo je u opasnost. A najstrašniji je grijeh – što dopuštamo društvu da nju radi toga izopći – jest. Mi stojimo pred društvom krijeposni, naprotiv djevojaka koju smo zaveli griješna je – i dopuštamo da ju drugi smatraju palom. Mi smo krijeposni griješnici, koji se zaštićujemo najcrnijim feudalizmom srednjega vijeka – a nazivamo se: kulturnim, naprednim i – jakim spolom. („Ženski list”, br. 3, 1930.)
Ključni trenutak u romanu je razgovor između liječnika i Žarka koji je počeo sumnjati u čast i vjernost svoje supruge Lenke. Stari liječnik u razgovoru ističe kako ni žene ni muškarci ne mogu znati kome se zaista obvezuju. Dok muškarci uzimaju ljubav s lakoćom, žene su prisiljene na stalnu obranu od iskušenja, pod stalnim su napadom i često bespomoćne.

Muškarac uzima lagodno! To mu dopušta njegov spol, društvo, priroda, savjest. Žena se dade uzeti tek iza što je malaksala nakon velike borbe. Muž uzme, jer mu se hoće uzimati. Žena ne će da je uzmu i bori se kao junak. Nju oblijeću, osvajaju, namamljuju, izmudruju kušnje, opsjedaju je, podvaljuju stupice njenoj ljubavi, stavljaju je u položaj bespomoćnosti… Kad u takvom krševu padne vojnik – vele, da je pao časno! A djevojka? Ona je na sebe navukla žig sramote… U tome je razlika. On navaljuje podlo – ona pada iza hrabre borbe. Da, to je razlika… („Ženski list“, br. 3, 1930.)
Zagorka stvara snažne ženske likove koji se suprotstavljaju muškim likovima, koji su dominantniji i privilegiraniji u društvu. Njezine junakinje nisu pasivne i pokorne, već hrabre, inteligentne i odlučne te se ne boje riskirati kako bi ostvarile svoja prava i zaštitile svoje ideale. Tako i u ovom romanu treba istaknuti Bošku koja se suprotstavlja strastvenom Geni i svom zaručniku Zvonku kad počne sumnjati u njezinu čast.
— Da sretna! — Potpuno sretna, kad ste došli vi i bezdušno prokopali podamnom jaz, preko kojeg više nema nikakovog prelaza k sreći, nikakovog. Vi ste mi podmuklo podmetnuli djavolski stroj — i sagradjenu moju sreću razorili — Ja sam ostala na ruševinama — sa strahovitim razočaranjem, sa spoznajom: da mi nema uspona — k ljubavi — za kojom sam čeznula! Svršeno je. Sve razoreno — smrvljeno u prah! Vi ste to učinili. Vi ubojice mojeg života — Slušajte me: u ovom času rješava se vaša sudbina — jer ja sam došla da uzmem od ubojice odmazdu … („Ženski list“, br. 12, 1929.)

Zvonko je Boškin zaručnik i, za razliku od Gene, Boški daje sigurnost i pravu ljubav. Zvonko na početku romana zalaže se za čestitosti djevojke, to njegovo razmišljanje u društvu smatralo se modernim:
Ah, vi gospodine, vi sve pobrkavate! Govorili smo o tom: smije li se djevojka, koja je u poštenoj ljubavi prešla granice krijeposti, smatrati palom i da li je za nju sva sreća izgubljena, ako je njen ljubavnik ništarija, pa ju je ostavio; a ja eto odgovaram: ne. Ona je u mojim očima isto tako poštena kao da nije ništa učinila. Ako ju je njena možda snažna priroda u ljubavi izdrila, zašto je manje vrijedna da ju drugi ljubi i uzme za ženu — nego li ona, koja je hladne prirode, pa ne dolazi ni u napast, ili je pako proračunana, pa se je mogla oduprijeti? Zar da život poštene djevojke, koja je iskreno i strastveno ljubila, radi jednog časa zaboravi bude za uvijek svršen? Pokopan? Tko zna, koliko je prepatila takva nesretna duša radi čina, koji ljudi zovu — grijeh? Tko zna, kakve su okolnosti u tome djelovale: јаke i teške, kojima se ne bi mogao oteti nitko živ; samo baš ona mora biti taj junak? („Ženski list“, br. 5, 1929.)
Kasnije, kad sazna za Boškinu vezu njegovo razmišljanje propada i gubi smisao:
Što je to? Zar nisam to ja — ja— koji sam gojio nove moderne čovječanske misli? Što je to? Zašto u meni zamire ono, što sam osjećao za Bošku? Kamo to odilazi? Zašto blijede moji osjećaji? Zar sam obični građanin — sa starim prašnim tradicijama? Ja — — koji sam razvijao onako plemenita načela? Nisam li dokazivao krutu nepravednost društva — nisam li ja… („Ženski list“, br. 10, 1929.)
„Plakala je gorko, kao da plače nad čitavim ženstvom“
Važan ženski lik u ovom romanu je Boškina sestrična Lenka koja je „sretno“ udana. Lenka simbolizira sve žene koje su bile osuđivane. Nakon što je otkrivena Boškina, odnosno njezina ljubavna vezna s Genom, Lenka ostaje na Boškinoj strani i brani je, smatrajući da nije zaslužila osudu. Odnos supružnika postaje napet i pun nesuglasica, a Žarko postaje hladan i distanciran prema Lenki.
—Zar je to moguće! Znala sam, da su se ljubili Boška i Geno, ali da je bila tako daleko, to mi nije rekla.— Kako se je mogla tako upustiti! To je strahovito! — Istina je, — strahovito, — ali zar je radi toga Boška morala baš u smrt? — Zar tome ne bi bilo oproštaja? — reče ona ogorčeno i osjeti, kako joj se sva duša buni. (…) Da me je zadesila nesreća — koja je zadesila Bošku — zar bi me smio prestati ljubiti — zar je taj čin baš tako velika strahota — da mora pod njom zdrobiti jedna djevojka svoju sreću i svoj mladi život… (…) Nema pravice u tom — nema — nema, Geno je smio sve — a siromašna Boška — morala je za taj jedan čin umrijeti. Nije to pravedno da je osuđujete — i ti i Zvonko je osudio — nije pravo i sto put nije — makar se odmah samnom rastavio. To je nepravda — nepravda — nepravda. Plakala je gorko, kao da plače nad čitavim ženstvom. („Ženski list“, br. 2, 1930.)
„Tamna lanterna“
U Zagorkinim romanima često se pojavljuju likovi fatalnih ljubavnika i/ili ljubavnica, koji pokreću radnju te unose razne intrige i sukobe među likove. U romanu „Krijeposni griješnici“ jedan od takvih je Geno, vođen strastima, a ne razumom i moralom. Geno namjerno zavodi Bošku, a kad ga ona pokuša odbiti, nudi joj brak. Kasnije, Boška otkriva njegovu tajnu vezu. Na dan Boškinih zaruka, poziva je da ode s njim, a kada ga odbije otkrije sve njezinom zaručniku.

— O — Boška! — Ti — ljubiš mene— a ja sam divljao od ljubomora — ja sam urlao od želje da razderem sve koje ti obasiplješ svojim slatkim smiješkom — Šuteći grizem — lomačem —i svijest me je ostavila u društvu, kad se je u igri tvojih usna dotakao drugi. — Boška! — Ti ljubiš mene reci to — da izgubim život — da. Umirem — draga — vječno željena — vječno tražena. Noći su prolazile pokraj mene — kao dnevni — ništa — nitko — sve izčezava pred tvojim slatkim dragim lišćem — čarom tvojih očiju — gipkošću tvoje drage djetinje slike — Boška! — Da si — more — utonuo bih u tebi — da si ponor — bacio bih se na dno —Boška — da si pakao — izgarao bih u njegovom dnu — u vječnost! — Moja! — Moja! — ti — u sve vijeke!… („Ženski list“, br. 3, 1929.)

Geno je zaboravio sve oko sebe. Oči mu gore, u omami vina pilji u Bošku. — strasno, pohlepno i žedno što ju je gotovo obeščašćivalo. („Ženski list“, br. 9, 1929.)
U Zagorkinom iznimno bogatom književnom opusu, roman „Krijeposni griješnici“ ostao je skriven između stranica „Ženskog lista“. U romanu su prisutni likovi i radnja karakteristični za Zagorkin stvaralački model. Središnje mjesto u romanu zauzimaju snažni ženski likovi koji nastoje preuzeti upravljanje nad vlastitom sudbinom, a kroz koje Zagorka obrađuje goruća pitanja ženskog položaja u društvu. Zagorka u svoja razmatranja upisuje i u pitanje korelacije pojma ženske „čednosti“ i njezine vrijednosti u društvu te se opire ideji o postojanju postojanju tzv. „palih djevojaka“ što će biti vidljivo i u njezinim drugim djelima, poput drame „Izdajnici“.
Literatura:
Ženski list, br. 1-12, 1929.
Ženski list, br. 1-5, 1930.
Tekst napisala: Mihaela Kajić