„Brzo ide Krasanka određenim putem. Stigavši k Vodenim vratima, reče čuvaru da želi k vraču. On se malo osmjehne i pusti je da prođe. Nešto je zazebe kad je ulazila u vežu pod valoviti svod. S obiju strana debeli kameni zidovi. Poznaje ih odavna. Otkako se sjeća života.
Izašla je ispod Vodenih vrata. Pred njom duboka Drava u širokom koritu. Površina mutna kao da na dnu vri, a valovi se dostojanstveno valjaju.
Tamo, s druge strane rijeke, šumovita obala, daleka, nepoznata. Načas se zagleda u onu šumovitu pustoš odakle kao da dolazi nešto sablasno. Onda se ogleda oko sebe. S lijeve strane visoki sivi bedemi tvrđave što u svojem kamenom krilu obujmljuju starodrevni rodni grad. Sama samcata stoji pod zidom tvrđave… Do nogu joj sablasno vri rijeka. Vlažni zrak, šum Drave, mokri kameni zidovi – i pusta samoća.“(Jurić Zagorka, M. 1986. „Vitez slavonske ravni“. Zagreb: ITRO August Cesarec, str. 60.)
Krasanka na putu prema urečenom tajnom sastanku prolazi kroz Vodena vrata, danas popularnu osječku turističku atrakciju koja je podsjetnik na staru slavu Tvrđe. Naime, Vodena vrata su jedini sačuvan ulaz u Tvrđu, onaj koji nas svojim izgledom može odvesti u neko drugo, davno prošlo vrijeme – ono u kojem žive i junaci romana „Vitez slavonske ravni“.
Početak radova na osječkoj Tvrđi
Osijek je još od vremena kada je bio poznat kao rimsko naselje Mursa imao ulogu važnog prometnog središta. 1196. je zabilježen kao Eszek te zauzima područje na kojem će kasnije nastati Tvrđa. Dolaskom Osmanlija na ovaj prostor potvrđuje se uloga Osijeka kao važne prometne točke, i to na prometnom pravcu od Istanbula do Budimpešte. Osmanlije su uvidjele važnost Osijeka, te grade utvrdu u svrhu jačanja obrambene moći grada.
Dana 29. rujna 1687. austrijska carska vojska slavodobitno ulazi u grad, a obnova oštećene utvrde ubrzo dolazi na sam vrh liste prioriteta. Kontinuitet osnovnog položaja i strukture grada koji datira u srednji vijek tijekom svog upravljanja Osijekom zadržale su i Osmanlije i Habsburgovci. Utvrda je isprva dovedena u stanje minimalne funkcionalnosti jer je rat između Monarhije i Osmanlija i dalje buktio. Popravci su se odvijali od 1688. do 1690. U narednom periodu je bilo nekoliko, više ili manje obuhvatnih, faza izgradnje Tvrđe, kao i perioda stagnacije radova koji su kao posljedicu imali urušavanje dijelova utvrde.
Obnova u baroknom stilu
Tvrđin ulazak u 18. stoljeće bio je daleko od idealnog. Financijske i ratne okolnosti bile su nepovoljne, te se utvrda dalje urušava. Ipak, u prvih desetak godina izgrađena je oružana te su obnovljeni mostovi preko Drave i vojarna. 1708. uvedena je obveza besplatnog rada na utvrdi koja se odnosila na lokalno stanovništvo. Ni oni koji su živjeli nešto dalje nisu bili pošteđeni – morali su plaćati dodatan porez kako bi potpomogli financiranje obnove.
Drugo desetljeće 18. stoljeća i dolazak generala Johanna Stephena von Beckersa na mjesto zapovjednika Osijeka (1710.) bitno mijenja situaciju na bolje. Pod Beckersovom paskom izvršena je većina radova na utvrdi. Dolazi i do promjene u građevnom materijalu – počinju se koristiti kamen i opeka. Financijski problemi su još uvijek prisutni, kao i nezadovoljstvo stanovništva zbog prisilnog sudjelovanja u obnovi, ali radovi brzo uzimaju zamah. Tvrđa tijekom obnove u 18. stoljeću dobiva i četvero bedemskih vrata – Vodena vrata (Porta Aquatica) na sjeveru, Nova vrata (Porta Nova) na jugu, Valpovačka vrata (Porta Valpoviensis) na zapadu i Carska vrata (Porta Imperatoris) na istoku.
Ova impresivna tvrđava na važnosti gubi 1783. godine kad car Josip II. donosi odluku o premještanju vojnog zapovjedništva za Slavoniju i Srijem iz Osijeka u Petrovaradin. Trebalo je proći samo stotinjak godina da se počnu pojavljivati ideje o rušenju zidina kako bi grad mogao nesmetano nastaviti svoj razvoj, ali takve ideje, barem privremeno, sprječava car Franjo Josip I. Nažalost, 1923. dolazi do odluke o rušenju bedema. Tu odluku su preživjeli samo bastion sv. Karla, bastion sv. Eugenija i Vodena vrata.
Vodena vrata kao podsjetnik na nekadašnju grandioznost Tvrđe
„Pohitala je prema Vodenim vratima. U trčanju ispadne joj svilena mošnjica koju je držala u ruci. Morala se okrenuti i podići je. Pri tom opazi kako njezin neznanac stoji uz jahača. Obojica gledaju za njom. (…)
Stignuvši do vrata, osjeti želju da se još jednom ogleda. Odlučno se usprotivi svojoj želji i ostaje postojana u odluci da se ne obazre. I prođe između golemih zidina Vodenih vrata.“
Jurić Zagorka, M. 1986. „Vitez slavonske ravni“. Zagreb: ITRO August Cesarec, str. 67.)
Vodena vrata izgrađena su 1710., a nazvana su u skladu sa svojom orijentacijom prema Dravi. Izgrađena su na mjestu dotrajalih srednjovjekovnih vrata Tvrđe, a konačan izgled u obliku slavoluka dobila su 1757. godine. Od četvero vrata Tvrđe, samo su Vodena vrata preživjela kao svjedok svog vremena i bogate povijesti Osijeka, grada koji su nekada neumorno štitile od svih neželjenih posjetitelja.
Vodena vrata su za svoj 300. rođendan dobila novo ruho! Provedena je obnova i rekonstrukcija od velike važnosti za očuvanje povijesne i kulturne baštine. Obnova je imala i praktičnu svrhu. Naime, obnavljanjem prostora oko Vodenih vrata onemogućeno je dotadašnje nakupljanje podzemnih voda unutar bedema Tvrđe jer se voda usmjerava prema Dravi.
Mjesto ispreplitanja predaja
Kako to obično biva s važnim mjestima koja su preživjela zub vremena, uz Vodena vrata i Tvrđu veže se nekoliko legendi. Sva vrata Tvrđe su se redovito zatvarala u večernjim satima kako bi stanovnicima bio osiguran mir. Tako postoji priča o (ne)zgodi vezanoj uz dolazak cara Josipa II. u Tvrđu. Car je tijekom posjete gradu došao nakon zalaska sunca i ostao izvan zidina! Čak ni carska vlast nije imala nadmoć nad večernjim mirom stanovnika Tvrđe. Car je bio primoran konačište pronaći u Gornjem gradu, u tadašnjoj gostionici K šaranu.
Jedna predaja posebno je zanimljiva za sve zainteresirane za lov na blago. Kada je Napoleon tijekom svojih pohoda ozbiljno zaprijetio Habsburškom carstvu, bilo je potrebno hitno pronaći sigurno mjesto na koje bi se moglo sakriti carsku riznicu. Budući da je slovila kao najsigurnija utvrda u cijeloj zemlji, carska riznica preseljena je među zidine Tvrđe. Naravno, riznica je vraćena u Beč čim je opasnost popustila, ali priča se da jedna škrinja nije pronašla svoj put do Beča te da i danas čeka nekog sretnika da ju pronađe.
Kroz Vodena vrata danas možete proći kada god vam srce zaželi, ali priča ovdje ne staje. U vratima se nalazi spomen ploča generalu Beckersu koji se slavi kao graditelj osječke Tvrđe, no priča se da je Beckers ostavio i nešto osobniji trag. Prema predaji, Beckersovo tijelo zazidano je s vanjske strane bedema! Navodno je general ovo posljednje počivalište sam odabrao kako bi i u zagrobnom životu mogao pratiti što se događa s Tvrđom i njezinim stanovnicima.
Iako je predaja o Beckersovim kostima u zidinama Tvrđe samo predaja, preporučujemo da prilikom šetnje kroz Vodena vrata, za svaki slučaj, pozdravite i Beckersa. Nemojte zaboraviti ni zastati i dobro promotriti okolicu. Tko zna, možda uočite trag koji bi vas mogao odvesti do izgubljene škrinje s blagom ili viteza Hrabrena kako se skriva u blizini i stražari nad svojom voljenom Slavonijom.
Izvori:
„Gradske zidine i Vodena vrata.“ 2roam. (zadnji pristup 05. rujna 2023)
„Osječka Tvrđa.“ Putovnica.net. (zadnji pristup 05. rujna 2023.)
„Vodena vrata Osijek.“ Centrum Osijek. (zadnji pristup 05. rujna 2023.)
„Znamenitosti.“ 2016. Turistička zajednica Grada Osijeka. (zadnji pristup 05. rujna 2023.)
Čulo, M. 2012. „Koliko dobro poznajete povijest Osijeka?“ SiB.hr. (zadnji pristup 05. rujna 2023.)
Jurić Zagorka, M. 1986. „Vitez slavonske ravni.“ Zagreb: ITRO August Cesarec.
Nujić, P. 2014. „Izgradnja osječke vojne utvrde – Tvrđe.“
Tekst sastavila: Đurđica Vitković