27 travnja, 2020 Zagorkin trezor

Stari kraljevski grad Požega

„Pogledale su dolje – niz brdo. Pred njihovim očima uzdiže se šiljasti požeški brijeg a na vrhu leži kraljevski dvor. Na daleko oko njega potpuni je mir – iza gradskih zidina stoje požeške kućice tihe i samotne. Stanovnici kao da svi još spavaju.“
Marija Jurić Zagorka, „Plameni križari“, nastavak 543., Jutarnji list, ponedjeljak 2. rujna 1929., 6. str.

Ako danas krenete u potragu za starim kraljevskim gradom u Požegi, nećete ga naći. Danas Strossmayerovo šetalište, nekada je bilo mjesto na kojem se nalazila utvrda, sagrađena vjerojatno u 11. stoljeću. Nalazila na manjem, izoliranom i strmom brijegu, a pod njom se sa sjeverne i zapadne strane razvilo naselje.

Kako je izgledao?

Jedan od rijetkih opisa i skica utvrde koji nam je sačuvan jest onaj iz 1770. godine, sačuvan u arhivu u Karlsruheu. U tom je trenutku utvrdu koristila vojska Habsburške Monarhije, te su prostori, shodno tome, bili prilagođeni. Prema ovom dokumentu, utvrda je imala oblik nepravilnog, izduženog šesterokuta, te je bila građena na dvije razine, a ispod nje nalazilo se naselje opasano zidinama povezanima s utvrdom. Danas je sačuvan ulaz Kamenita vrata, koja su se nalazila na sjeveru grada. Tridesetih godina 16. stoljeća u gradu je bilo 110 kuća i 15 trgovina.

Kamenita vrata Požega — Kamenita ili sjeverna vrata – nekadašnji ulaz u grad. Slika preuzeta: https://mapio.net/pic/p-104240384/

Iz grada se išlo dalje na utvrdu. Oko nje je bio opkop, a preko njega je do ulaza vodio drveni most. Kroz vrata se ulazilo u donji dio koji je imao oblik trokuta, te se ovdje nalazila stražarnica. Iz tog se dijela drvenim stepenicama ulazilo u gornji dio, gdje je bila dvokatna zgrada koja je služila kao vojarna. Na kraju te zgrade bio je okrugla kula, a dvorištu se nalazio i bunar koji se više nije koristio. Ispod se nalazio podzemni zatvor. S obzirom da, prema zapisima, utvrda tijekom povijesti nije imala veće građevinske zahvate koji bi previše promijenili njezin izgled, u srednjem je vijeku zgrada vojarne vjerojatno bila stambeni prostor kraljevske obitelji, dok je bunar bio u upotrebi. Zapravo, građena je kao Okić i Lobor, o kojima je već bilo riječi.

Rekonsturukcija Starog grada Požega, autor: Dario Šošić. Slika preuzeta: https://darkoantolkovic.wordpress.com/2018/04/08/rekonstrukcija-pretpostavljenog-izgleda-castrum-de-posega-srednjovjekovna-pozega/

Kraljičin rezidencijalni posjed

Ono što ovu utvrdu razlikuje od Okića i Lobora jesu njezini vlasnici i činjenica da je korištena još u 18. stoljeću, kada su dva spomenuta grada već bila napuštena. Uz to, Požega je bila rezidencijalni posjed hrvatsko-ugarskih kraljica te time izuzeta iz banske i županijske sudske vlasti. Prvi pisani spomen grada Požege kao utvrđenog grada datira u 1227. godinu kada papa Honorije III. spominje darovnicu kralja Andrije II. kojom ovaj potvrđuje prodaju Požege i okolnih posjeda kaločkom nadbiskupu Ugrinu kao uporište za borbu protiv bogumila. Borba nije bila odveć uspješna, te je utvrda već 1242. godine u rukama kraljice Marije, supruge kralja Bele IV. i majke Stjepana V. (odnosno kao hrvatskog kralja Stjepana IV.), kojeg Zagorka spominje u „Plamenim inkvizitorima“. Ona je njome vladala sve do svoje smrti 1270. godine. Kraljica Elizabeta Kumanka ovdje se preselila nakon smrti svog supruga, spomenutog kralja Stjepana V., a majka posljednjeg kralja iz dinastije Arpadovića, mletačka plemkinja Tomasina Morosini iz ovoga je grada izdavala povelje.

I nakon stupanja na prijestolje Anžuvinaca, Požega je zadržala isti status. Međutim, na prijelazu 14. u 15. stoljeće postaje vlasništvo različitih plemićkih obitelji, sve dok 1637. ne pada pod osmansku vlast, te postaje središte Požeškog sandžaka.

Stari grad postaje sjedište vojske

Osmanlije su utvrdi smjestili svoju vojsku, a tu su stanovali i osmanski paše i begovi. Tijekom 150 godina osmanske vlasti, tvrđava nije doživjela veće preinake – unutar utvrde jedino je podignuta džamija za vojsku. S oslobođenjem teritorija od Osmanlija, Požega ulazi u sastav Habsburške Monarhije, pod upravom je Carske komore, te je u utvrdi do 18. stoljeća ponovno smještena vojska. Međutim, zbog dugotrajnih opsada bila je u lošem stanju, te joj je bila potrebna obnova. S obzirom da sredstava za obnovu nije bilo, a sama utvrda izgubila svoju prvobitnu funkciju, kralj Leopold II. daruje ju 1792. godine gradu Požegi.

Grafika grada Požege, oko 1700. godine na kojoj se vidi da je i sam grad bio omeđen zidinama koje su bile povezane s utvrdom na brijegu. Slika preuzeta: http://www.pozega.hr/o-gradu/povijesne-gradjevine/item/35-stari-grad.html

Tlocrt iz 18. stoljeća. Slika preuzeta: https://darkoantolkovic.wordpress.com/2018/04/08/rekonstrukcija-pretpostavljenog-izgleda-castrum-de-posega-srednjovjekovna-pozega/

Stari grad nestaje, ali ime ostaje

Kada je Požegu na prijelazu stoljeća zahvatio niz požara, te je mnogo ljudi ostalo bez krova nad glavom. Zbog toga, uz dozvolu grada i malu naknadu, stanovnici sa Starog grada odvoze kameni materijal za obnovu i gradnju vlastitih kuća. Do kraja 19. stoljeća gotovo je u cijelosti porušen, a posljednji su ostaci uklonjeni prilikom uređivanja šetališta 1877. godine. Isprva je nosilo ime „Grad“ i „Gradsko šetalište“, ali je nakon smrti J. J. Strosmayera 1905. godine preimenovano u Strossmayerovo šetalište, ime koje nosi i danas. Međutim, Požežani ga i dalje zovu “Stari grad”.