„Beatrica Napuljska je ušla, pogledala i prikovala ih sve uza zid. Nitko se ne miče pod sugestijom te pojave.
Bijelo joj lice poput mramora. Tamne kose, oči zapovijedaju. Obrve tanke, visoko urezane. U ravno isklesanom nosu nešto neumoljivo. Bradica čvrsta, kruta. Na tamnoj plavoj kosi počiva mreža od bisera. I tamnoplava kosa i lice, i biser – sve se čini kao isklesano od mramora. Život označuje samo šušanj zelenog brokata protkanog zlatom što se spušta niz stasito joj tijelo.
Svi su zanijemili. Utukla ih je neka teška ledena snaga kraljevske žene što u svojem visokom čelu nosi željeznu zapovijed: pokori se!“
Marija Jurić Zagorka, „Gordana“, 1. dio, Zagreb, Stvarnost, 1979: 31. str.
U romanu „Gordana“, Zagorka je opisala Beatrice Aragonsku kao častohlepnu, hladnu manipulatoricu i spletkarošicu, ženu koja ne preže ni pred čim da bi postigla svoj cilj. I nije to izmislila jer dugo je u povijesti Beatrice bila zapamćena upravo kao takva. Mnogi njezini suvremenici nisu štedjeli riječi da bi je ocrnili. Međutim, nekako su prikladno ostali zaboravljeni dokumenti i svjedoci koji su o njoj pisali pozitivno.
Djetinjstvo
Beatrice Aragonska rođena je 14. studenoga 1457. godine, kao četvrto dijete napuljskog kralja Ferdinanda I. i njegove supruge Isabelle. Majku je izgubila kada je imala osam godina, a otac joj je bio poprilično hirovit. Bila je izrazito obrazovana, izrazito dobra u javnim govorima, te imala priličnu slobodu tijekom odrastanja. Kao šestogodišnjakinja zaručena je za svog rođaka, četverogodišnjeg Giovana Battistu Marzana, kod kojeg je i otišla živjeti u Sessu. Njegovi su roditelji imali zadatak zajedno ih odgajati i brinuti o njima dok ne dođe vrijeme za sklapanje pravovaljanog braka. Zaruke i obećanje braka bile su, naravno, politički sporazum i pečat mira sklopljen između dvije obitelji. Međutim, već dogodine, Marzanov otac je bio zatvoren zbog izdaje, a uskoro mu se pridružio i njegov petogodišnji sin (oslobodio ga je tek sin Ferdinanda I. 1495. godine). Zaruke su bile poništene i Beatrice se vratila ocu.
Prošle su godine, propalo je nekoliko bračnih ponuda dok na kraju njezinu ruku nije zatražio Matija Korvin. Zagorka je u romanu lijepo opisala kako je odabrao nju – prvo mu je bila ponuđena njezina sestra Eleonora, ali ona našem Matiji „nije bila dovoljno lijepa.“ U to vrijeme mladenci u kraljevskim obiteljima najčešće se nisu vidjeli dok brak nije sklopljen i dok žena nije došla na mužev dvor. Zapravo, o izgledu supružnika jedino su mogli doznati preko portreta koji su se izmjenjivali i poslanika, koji baš i nisu bili vjerodostojni jer su se svi, i umjetnici i poslanici i sami naručitelji portreta natjecali tko će naručitelja ljepše prikazati.
Brak s Matijom Korvinom
Beatrice (17 godina) i Matija (31 godina) bili su zaručeni od 1474. godine, ali vjenčanje i krunidba održali su se tek 1476. godine kada je Beatrice došla u Ugarsku. Sklapanjem braka, Beatrice se odrekla svoje neovisnosti, napustila poznatu okolinu i preselila se u nepoznato kraljevstvo gdje je stalno bila pod povećalom dvora koji ju baš i nije prihvaćao. Međutim, prema mnogim zapisima, imala je veliki utjecaj na Matiju, ne samo u području kulture, nego i politike. Na početku braka pratila je Matiju u vojnim pohodima, te bila prisutna i prilikom potpisivanja sporazuma s češkim kraljem Vladislavom II. (kasnije svojim drugim suprugom).
Osim toga kako bi ojačala povezanost Ugarske i Napulja poticala je imenovanja svojih rođaka na utjecajne funkcije u Ugarskoj. Njezin brat Giovani bio je ostrogonski nadbiskup, a na toj ga je funkciji 1485. godine zamijenio nećak Ippolito (sin sestre Eleonore koja je prva bila ponuđena Matiji za ženu), u tom trenutku dječak od 11 godina. Zagorka spominje i brata Francesca, koji je također kratko vrijeme živio u na ugarskom dvoru kod sestre.
Renesansne novosti na dvoru
Beatrice je na ugarski dvor donijela i duh renesansne Italije. Isticala se kao mecena umjetnosti i znanosti te je okupila veliki broj ugarskih, hrvatskih i talijanskih učenjaka i umjetnika. Ona i Matija zajedno su stvarali i knjižnicu Corvinianu. Osim toga, poticala je obnovu i izgradnju palača i njihovo dekoriranje, pa se pripisuje uređenje vrtova palače u Budimu. Bila je izrazito posvećena glazbi, čak je dovodila i poznate glazbenike iz drugih zemalja. Novost u to doba bili su i recepti za marcipan koje je isto donijela iz rodne zemlje. Također, prema sačuvanim zapisima, čini se da je Beatrice bila prva žena u Ugarskoj koja je igrala šah.
Zanimljivo je da je promijenila i dvorske običaje već prvog dan svog dolaska u Ugarsku. Prilikom njezina dolaska u ime kralja ju je pozdravio egerski biskup, ali ona se zahvalila osobno kralju. Nadalje, prilikom primanja riječi dobrodošlice, vojvotkinjama i drugim velikašicama zahvaljivala je Beatricina dvorska dama, a ne Beatrice osobno. Na kraju krajeva, u renesansnoj je Italiji tko pozdravlja koga i tko razgovara s kim bilo je pitanje moći.
Pitanje nasljednika
Iako im je brak funkcionirao, postojao je jedan problem – unatoč željama i snovima Matija i Beatrice nisu imali djece. To je možda bio i najveći problem s kojim se susrela. Osim što je to bila još jedna “negativna karakteristika“ koju su njezini neprijatelji jedva dočekali, nedostatak potomstva značio je da nakon muževe smrti ostaje bez ikakve sigurnosti i položaja, na milost i nemilost idućem vladaru koji ju može zatvoriti u samostan, zatočiti u nekom dvorcu s minimalnim prihodima, oženiti, poslati doma, dati joj posjed i stabilan prihod gdje će provesti ostatak života i slično.
Kada je shvatio da od zakonitog nasljednika neće biti ništa, Matija je počeo pripremati teren za svog nezakonitog sina Ivana Korvina, čemu se Beatrice jako protivila. Je li razlog protivljenja bio taj što je i dalje vjerovala da će dobiti dijete ili stoga što se nadala da bi sama mogla zasjesti na prijestolje, ne znamo. Međutim, žene iz aragonske dinastije odgajane su tako da znaju vladati zemljom tijekom odsutnosti muževa., što znači da je Beatrice vjerojatno smatrala da ne postoji valjani razlog (što se sposobnosti tiče) zašto ona ne bi naslijedila Matiju.
Beatrice pokušava ostati hrvatsko-ugarska kraljica
Matija je umro ostavivši neriješeno pitanje nasljednika, te je po njegovoj smrti bilo nekoliko kandidata za tron. Beatrice je bila omražena u kraljevstvu čak i za Matijinog života, a nakon tog događaja svi sačuvani spisi o njoj govore izrazito negativno. Ono što nam je poznato jest da se udala za novoizabranog kralja Vladislava II. (ujedno i češkog kralja), a u sklapanju tog braka čini se da je veliku ulogu imao Toma Bakač, kao i ugarsko plemstvo koje ga je željelo na prijestolju.
Vladislav je u doba sklapanja braka još uvijek bio u braku s Barbarom Branderbug, ali to ga nije spriječilo da sklopi novi, kako bi lakše došao do prijestolja na koje je polagao pravo po majci, Elizabeti Habsburg. Međutim, kasnije je počeo govoriti kako je bio prisiljen oženiti Beatrice te je zatražio poništenje braka na što Beatrice nije pristajala. Iako je njezin otac pokušavao dobiti pomoć pape Aleksandra VI. Borgie, koji je smatran napuljskim saveznikom, on je, na iznenađenje mnogih, na kraju stao na Vladislavovu stranu i poništio brak 1500. godine. Čini se da mu je u odluci pripomogla i poveća količina zlatnika.
Povratak doma
Nakon propalog braka, Beatrice se vratila u Napulj, ali to više nije bio Napulj koji je ostavila 25 godina ranije. U roku od nekoliko godina izgubila je sestru, brata, nećaka i oca, a ostatak obitelji bio je u egzilu. U vrijeme povratka, u korespondenciji počinje se referirati na sebe kao na „nesretnu“, međutim, izuzev toga, u ostatka teksta pisama nema promišljanja o emocijama ili samoj sebi, što je tada bilo dosta popularno. Njezin ton ostao je žustar, a njezina su pisma uvijek poslovna, posvećena nekoj diplomatskoj svrhi ili rješavanju nekog praktičnog problema. Zadnje godine života provela je na otoku Ischia, gdje je i umrla 13. rujna 1508. godine. Pokopana je u Crkvi San Pietro Martire u Napulju.
IZVORI:
Raluca Betea, „The Portrait of Hungarian Queen Beatrix of Aragon in the Regiomontanus Codex: An Analysis of Renaissance Portraiture“, „Colloquia. Journal of Central European History“, Volume XVI, 2009: 5-21. str.
Valery Rees, “A woman of valour”: towards a reappraisal of the presence of Beatrix of Aragon in the Hungarian court“, preuzeto: http://renaissance.elte.hu/…/Valery-Rees-%E2%80%9CA-woman-o…
http://www.kleio.org/en/history/famtree/vip/517/?gallery
http://renaissance.elte.hu/…/Valery-Rees-%E2%80%9CA-woman-o…
http://www.treccani.it/…/giovan-battista-marzano_(Dizionar…/
http://www.treccani.it/…/beatrice-d-aragona-regina-d-ungher…
http://www.treccani.it/…/francesco-d-aragona_(Dizionario-Bi…
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=6467
http://attractions.topbudapest.org/…/beatrice-of-naples-th…/
http://attractions.topbudapest.org/…/king-matthias-wedding…/
https://proleksis.lzmk.hr/11472/
https://nadanasnjidan.wordpress.com/…/14/beatrica-aragonska/
Istaknuta slika preuzeta: https://de.wikipedia.org/wiki/Beatrix_von_Aragón
Sastavila: Ana Zbiljski