Ljubiteljima lika i djela Marije Jurić Zagorke dobro su poznate njezine autorizirane biografije „Što je moja krivnja?“, „Kako je bilo“, kao i romansirana „Kamen na cesti“. Manje je poznati niz njezinih novinarskih autobiografskih tekstova „Tko ste vi: Film u riječima. Sličice iz doživljaja ženskog novinara od 1897.-1938.“ objavljivan u njezinom listu „Hrvatica“ u vremenskom razdoblju 1939.-1940. U nastavku navedenog serijala pod spomenutim naslovom u rečenom časopisu u broju 8 iz godine I. (1939.) opisala je vlastiti susret s književnikom i političarem Eugenom Kumičićem (1850-1904). U članku nam nije navela točnu godinu njihovog susreta, no prema smjernicama koje nam je natuknula: druga godina rada u „Obzoru“ (1897.), zgrada novootvorenog Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu (1895.) i razgovor o njenom tiskanom romanu „Roblje“ (1899.), susret bi mogli smjestiti na početak 20. stoljeća, oko 1900. godine.
Odbačena kolegica novinarka
U to vrijeme Zagorka je već radila čitav niz novinarskih i pomoćnih poslova u zagrebačkom dnevnom listu „Obzor“. Nakon bolesti jednog od kazališnih kritičara lista počela je po zadatku izvještavati i iz Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, te zbog potreba posla podozrivo i oprezno ulaziti u njegovu novinarsku ložu. Naime, poučena iskustvom izbacivanja iz novinarske lože Hrvatskog sabora, sa strahom je ulazila u prostorije određene za novinare u ostalim službenim i društveno kulturnim institucijama.
Pohodeći jednu dramsku predstavu, na početku njenog prvog čina, u novinarsku ložu HNK u Zagrebu ušao je Eugen Kumičić. Po završetku toga čina Zagorka se pokušala neprimjetno udaljiti, međutim Kumičić ju je uočio i pozvao ju da dođe k njemu sjesti. Zagorka se opravdavala kako iz kuta u kojem stoji dobro vidi predstavu na to potaknuta okruženjem neprijateljski nastrojenih kolega. Jedan je čak njihovo ponašanje pokušao opravdati rečenicom kako gosti novinarske lože ne simpatiziraju ženu koja se k njima gura, a ne zna se ni „tko je ni čija je“. Ta izjava mu je priuštila pedagoški razgovor s Kumičićem, nakon kojeg je isti i dalje inzistirao da ona sjedne k njemu u prvi red lože. Zagorka je popustila i pristala sva u šoku što se Kumičić za nju zauzima i još k tome je zainteresiran za njezin rad o kojem se pohvalno izražava.
No, da ne duljimo, dopustimo našoj Zagorki da cijeli događaj opiše svojim živopisnim i odmjerenim stilom i toplim riječima.
Nenadani zaštitnik
“Jednog dana održavala se u kazalištu svečanost. Urednikov kritičar obolio, a on sam ne može otići u kazalište, jer mora na sjednicu. I naloži mi , neka idem u kazalište i sve upamtim što će biti na svečanosti, a sutradan ću napisati izvješće.
Književnici su imali posebnu ložu, isto tako i novinari svoju, baš nasuprot pozornice. Nekoliko puta sam prošla pokraj lože. Nisam se usudila unići. Najposlije kad je nastao mrak, tiho otvorim vrata i brzo se uvučem sasvim u kut lože u tminu. Nitko se nije obazirao, svi su pazili dogadjaje na pozornici.
Iza svršena čina plane svjetlo. Oduševljena publika plješće i kliče. Kad je svršilo – okrenuli se prema meni gospoda u loži i pogledali me pogledom, koji me je prisilio da izidjem.
Od ove večeri često me je napala neodoljiva čežnja otići u kazalište. Urednik mi je po kadkada dao ulaznicu redakcije, a to je bila prava svetkovina. Uvijek sam se povukla u skrajnji kut i tamo stajala da nikome ne zauzmem mjesto. Ovako će me ipak pustiti u miru. Moja se želja ispunila. Mogla sam mirno promatrati u tom svečanom hramu veliku umjetnost naših velikana. U divnom novom kazalištu, koje je svatko smatrao svetinjom naroda. Svake večeri hrlili su ljudi u taj hram. Svaka predstava svečanost. I na pozornici i u gledalištu. Gospoda uvijek u crnome odijelu, žene u svijetlim večernjim haljinama. Pljesak uvijek bučan, klicaji iz srca i duše. Sveučilišna mladež prednjači, gradjanstvo slijedi.
Neizmjerno sretna stajala sam tamo u kutu lože. Takve divne svečane časove bila bih i klečeći slušala. Smjela sam napokon prisustvovati predstavama, sa slobodnom ulaznicom i napajati se umjetnošću!
Poslije svakog čina mogla sam prisluškivati razgovor i primjedbe kritičara urednika i ostalih novinara. Svaka je takva večer bila za mene veliki životni dogadjaj.
Jedne večeri, kad se davala drama, loža je bila krcata. Već je započeo prvi čin, kad se pojavi neki gospodin. Premda je bila tmina, očito su ga prepoznali i ustali ponudivši mu mjesto. Slutila sam, to je neka izrazita znamenita ličnost.
Sa strahom čekam dok svrši čin kako bih mogla pobjeći da nisam na putu, jer je loža puna gospode.
Čin svrši i plane svjetlo. Pljesak se ori. Hoću da izidjem, ali baš ulazi na vrata neki snažan gospodin. Stisnem se u kut, u sjenu, i čekam, dok se on ne makne. Uzalud čekam. On stoji nepomično. Zapremio je čitav izlaz. Mislim, ovako stisnutu u sjeni ne će me nitko zamijetiti. Valjda će svi izaći, a mene nitko zamijetiti, jer me taj gospodin svojim razvijenim ledjima gotovo posve sakrio.
Pljesak utihne, a svi se okrenuli prema gospodinu, koji je tek došao u ložu. Oslovili ga i šalili se.
Sad će napokon izaći, da mogu i ja – i čekam spremna umaknuti.
Tamo na prvom mjestu na desno, okrenuo se gospodin, koji je stigao za vrijeme prvog čina, a svi su prema njemu iskazivali naročito poštovanje. Okrenuo se. Sad mu vidim lice. Čini mi se, vidjela sam ga negdje? Na slici očito!
Tek što se okrenuo zažmiri, i nagne se. Sva protrnem. Kako? Zar gleda mene, dok se stišćem u kutu lože?
On ustane, prodje izmedju drugih i – pristupi k meni…
Trnem! Zar će me pozvati da ostavim ložu, kao novinari u Saboru?
Čim je pristupio reče nekako zabrinut:
– Što je to? Vi ovdje stojite? To je nemoguće!
Njegove riječi pobudjuju pažnju ostalih. Neki mladji se kriomice nasmiješili, drugi opet pogledali gospodina malo začudjeno kao da mu spočitavaju, što se brine za mene. On ništa ne opaža, već mi pokazuje rukom svoje mjesto:
– Izvolite sjesti onamo, naprijed!
Sva u smetnji odgovorim mu tiho, ne maknuvši se iz mojeg kuta:
– Hvala – dobro mi je ovdje – tu ja uvijek stojim i dobro vidim!
– Oprostite, ali dok sam ja u ovoj loži svakako želim da sjedite. Evo, izvolite! Ja sam – Kumičić!
Sad mi se zavrtjelo u glavi. To je Kumičić, onaj, čiju sam „Urotu“ čitala dane i noći drhčući i strepeći! Pisac „Urote“ koja me je stajala toliko suza i boli zbog koje sam zapala u pravu fizičku groznicu! Taj veliki čovjek, o kojem sam toliko čula i čitala, a nikada ga nisam vidjela lično.
Pjesnik, književnik, čije ime oduševljava hiljade, taj me povlači iz kuta lože, sa galerija – pa mi nudja svoje počasno mjesto!
Po svoj prilici sam morala promijeniti boju lica i čudno izgledati, jer su mlada gospoda, očito da ne moraju prasnuti u smijeh, izašla iz lože, dok su onaj gospodin sa širokim ledjima i još dvojica drugih ostali.
– Sjednite – nuka me ponovno Eugen Kumičić.
– Hvala, vrlo rado stojim – rekoh, držeći da nisam dostojna sjesti tamo, gdje je sjedio on.
– Ali ja to želim, inače bih morao ostaviti ložu. Ne mogu dopustiti, da sjedim gdje jedna dama stoji!
Znala sam i vidjela stotinu puta, da se tako vladaju gospoda prema ženama i starim i mladima. – Tako su se vladali i prema meni, dok sam bila društveno „neporočna“ – naime kći upravljitelja vlastelinskih dobara i t. d. Ali sad – bjegunica i nekakva „samostalna“ žena, koja sama služi svoj kruh!
U mojem zvanju od prvoga koraka privikla sam već sasvim drugom postupku od svih, pa i od podvornika i od slugu! A sad taj umni znameniti književnik i pjesnik iskazuje mi toliku počast.
Već sam mislila da mi se ruga. Medjutim su me slijedeće njegove riječi uvjerile o protivnom. Nekako je usplahireno rekao svojem prijatelju:
– Ne razumijem, kako se smije dopustiti, da ona tamo u kutu stoji, dok gospoda sjede!
Jedan od mladih odgovorio je glasno:
– Ipak je malo neugodno, kad se u novinarske redove gura neka žena – a ne znaš ni „tko ni što je“!
Razabrala sam, kako ova glasna primjedba ljuti mojeg zaštitnika, jer je mladog čovjeka odmah povukao iz lože na hodnik i nešto mu govorio i dokazivao, a mladić šutio slušajući s dužnim počitanjem. Do mene su doprle Kumičićeve riječi:
– Ona sasvim dobro piše – što hoćete?
Morala sam biti vrlo jakih živaca kad nisam izgubila svijest. Znam samo, da se sve vrtilo oko mene. Jedva sam suzdržala plač slušajući, kako se Kumičić zauzimlje za mene, od svih preziranu, i stalno izsmjehivanu.
Ali to nije bilo sve. Gospoda su ulazila u ložu. Kumičić je sjeo s lijeva, a mene prisilio da sjednem na njegovo mjesto na desno. A tada započne sa mnom razgovor. Spominjao je da je čitao po meni prevedenu brošuru protiv Hedervarya i čita madjarske stvari, koje donosim, premda je kao pravaš protivnik lista u kojem radim. A onda je dodao:
– Ali, iz svih vaših stvari izbija korjeniti čisti hrvatski duh! Kad bi mi imali sredstava, sigurno bismo vas uzeli k nama.
Bilo je to i odviše!
Sjedila sam na onom stolcu kao nikada prije ni poslije u životu. Nisam se usudila ni maknuti, ni gledati lijevo ni desno. Bilo mi je kao prosjaku, kojeg su posjeli na prijestolje. Iza svakog čina govorio je Kumičić o djelu i glumcima, razlagao svojim nedostiživim načinom govora i uvjerenjem, a nekoliko puta pitao čak i mene što mislim ja – mrvica svih mrvica u ovoj zemlji. Jedva sam se usudila odgovoriti.
Još danas mi je ova večer živo u pameti, kao da se to desilo jučer, kad mi je Kumičić posvetio pažnju, nazvao me „kolegicom“ i govorio o hrvatskim idealima koje su dužne širiti i žene, pripovijedao o nekim istaknutim svjetskim ženskim ličnostima, zanimao se čak i za moju prvu pripovijedku „Roblje“!
Od ove večeri novinarska mi je loža bila vazda otvorena, i uvijek su mi ponudili mjesto. Često i govorili samnom!“
Literatura:
Kragić, Bruno. Jurić, Marija (Zagorka) u: Hrvatski biografski leksikon, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005. Pristupljeno 23.09.2020. https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=155
Rogić Musa, Tea. Kumičić, Eugen u: Hrvatski biografski leksikon, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013., Pristupljeno 24.11.2021. https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=11367
Jurić, Marija (Zagorka). Tko ste vi? Film u riječima. Sličice iz doživljaja ženskog novinara od 1897.-1938. u: Hrvatica, Godina I (1939.), broj 8, 261-262.
Tekst sastavila: Ivana Kuhar