Većina nas čitala je roman „Tajna Krvavog mosta“ Marije Jurić Zagorke i sjeća se dramatične rečenice grofa Jurice Meška „U plamenu smo!“ koju je izgovorio otvorivši zaključan prozor Patačićeve varaždinske palače. Zagorka je vješto, kao i uvijek, usred najvećeg zapleta odnosa među likovima, uspjela umetnuti još jedan povijesni događaj, veliki požar u gradu Varaždinu 1776. godine.
Požari u Varaždinu tijekom povijesti
Požari u Varaždinu u razdoblju od 16. do 18. stoljeća nisu bili neobični. Naime, do požara 1776., planulo ih je još pet i svaki je bio razoran na svoj način. Prvi se dogodio u svibnju 1582. i spalio je cijeli unutarnji dio grada i predgrađa prema Dravi u tolikoj mjeri da je kralj Rudolf Habsburški iste godine oprostio varaždinskim građanima plaćanje kraljevske takse slijedećih šest godina, a kraljev zamjenik austrijski nadvojvoda Ernest, doznačio im je drva za gradnju kuća.
Deset godina kasnije, u travnju 1592. planuo je novi požar koji je progutao nejasan broj kuća i pomoćnih gospodarskih objekata. U svibnju 1648. u unutarnjem dijelu grada Varaždina planuo je treći požar u kojem je izgorjelo stotinjak kuća, među njima isusovačka rezidencija s gimnazijom, no ostala su sačuvana predgrađa sjeverno i južno od tadašnjih gradskih bedema.
Sedamnaest godina kasnije, na Uskrsni ponedjeljak 1665., buknuo je požar sličan onome koji će se dogoditi gotovo stoljeće kasnije. Opustošio je sjeverno i južno predgrađe grada, nutarnji grad i kule na gradskim bedemima, dok su preživjeli građani materijalno zapali u krajnje siromaštvo zbog kojeg su bili prisiljeni prositi. Peti značajni požar dogodio se na Cvjetnu nedjelju 1748. godine i u svojem plamenu odnio je 119 kuća i nekoliko stotina pomoćnih gospodarskih objekata.
Zašto su izbijali?
Razlozi zašto su se požari takvih razornih razmjera toliko često događali leže u načinu gradnje ondašnjih kuća i njihovom planu gradnje unutar grada. Novovjekovne gradske kuće su se, sve do 19. stoljeća, gradile od drveta. Njihovi krovovi su u osnovi imali drvenu konstrukciju. Kod najsiromašnijih bili su pokriveni raženom slamom. Malo bogatiji građani imali su krovove od drvene šindre, dok su bogati trgovci, plemići i najviši društveni slojevi imali krovove napravljene od neke vrste glinenog crijepa.
Kuće i pomoćni gospodarski objekti bili su građeni na uskim parcelama, često naslonjene jedna na drugu, i smještene u uskim ulicama. Kad bi planula iskra i buknuo požar u jednoj od njih nije dugo trebalo da se proširi na onu susjednu ili kuću preko puta. Brzom širenju plamena najčešće je kumovao i vjetar koji je raznosio zapaljenu krovnu slamu ili šindru na ostale kuće i krovove.
Različite mjere zaštite
Kako bi se što uspješnije obranili od požara i što brže ga stavili pod kontrolu i ugasili, 1599. i 1768. godine donesene su posebne odredbe. Godine 1599. varaždinsko gradsko vijeće donijelo je zaključak kojim je obvezao svaku desetu kuću u gradu da ima u pripremi duge ljestve i željezo zvano „hakel“ pomoću kojeg se može s krovova skidati zapaljene grede, roženice i letve. Stotinjak godina kasnije, 11. listopada 1768., varaždinsko gradsko poglavarstvo na poziv kraljice Marije Terezije donijelo je sigurnosne mjere protiv požara. Svaki građanin grada bio je obvezan sudjelovati u gašenju požara.
Radi održavanja reda pri gašenju svaki od varaždinskih cehova: trgovci, bravari, krznari, sedlari, remenari, stolari, tesari, zidari, kovači, kožari, postolari, čizmari, krojači, gumbari, pekari, klobučari, tkalci, lončari, mesari, užari, češljari, srebrnari, kotlari, medičari, brijači, rešetari, dobio je svoj zadatak. Sukladno navedenim odredbama grad Varaždin nabavio je novu štrcaljku, 20 kožnih vrećica za prenošenje vode, 8 velikih ljestvi i 7 svinutih krampova. Također, nabavljene su i četiri velike bačve za čiju je brzinu dopremanja na poprište požara postojala novčana nagrada. Iznos nagrade je kalirao od najviše prema najnižnoj. Najvišu bi dobio vozač kola koji bi prvi došao s prvom bačvom.
Kako je započeo požar 1776.
Zagorkin veliki požar 1776. iz „Tajne Krvavog mosta“ vremenski je smješten u zimu, no dogodio se u proljeće navedene godine i jednako kao i u Zagorkinom opisu bio je popraćen jakim vjetrom. Tog proljeća na varoškom majuru u ulici Dugi konec kmetovi su gasili vapno. Na jednog od njih, četrnaestogodišnjeg dječaka Jakoba Verčeka, namjerila se krmača zbog kante pune vode za koju je valjda mislila da je napoj.
Sve je moglo završiti bezbolno da dječak zbog zubobolje nije imao pripaljen duhan za kojeg se u ono vrijeme vjerovalo kako ublažava zubne bolove. No, uslijed natjerivanja i bježanja, žar s duhana je pao na sijeno koje je onda jak vjetar raznio po majuru, a s majura se plamen počeo širiti preko gradskih zidina do unutrašnjeg dijela grada. Situaciju je pogoršala eksplozija baruta koja je u većoj količini bila uskladištena u prostorijama trgovca Jakominija.
Razorne posljedice
Grad je gorio i sljedećega dana, a požar je progutao 400 kuća, crkve, samostane i plemićke palače. Zagorka je uspjela uhvatiti sukus toga užasa opisom:
„U toj lomljavi, stravi i očaju najednom nešto zatutnji, zemlja se potrese i prestrašene ljude lecne prasak. Ugledali su kako je u vis sunuo sve do crnih oblaka ognjeni stup. U njegovu žaru bili su dijelovi pokućstva, ljudska tijela i stotinu rastrganih predmeta. Ognjeni stup spuštao se prema sjeveru i pretvarao u crni čađavi oblak. Ljudima zastade dah. Na ustima zamre vrisak, nijemi užas zaustavio je sve živo. Nakon prestrašene šutnje začuo se nebolomni krik mase. Ljudi su bacali blago što ga htjedoše spasiti i udariše u divlji bijeg da sačuvaju makar goli život.“
Marija Jurić Zagorka, „Tajna Krvavog mosta“, Zagreb: Stvarnost, 1963, 311. str.
Neželjeni krivac, dječak Jakob, je uhvaćen i kažnjen s 24 udarca batinom, 12 je primo u svom selu Sračincu, a ostalih 12 na glavnom trgu u Varaždinu. Danas, kao spomen na taj događaj, u spomenutom selu postoji spomenik s likom dječaka kako bježi od krmače.
Što se tiče grada Varaždina i obrane od požara, u gradu je 1864. godine osnovan prvi dobrovoljni vatrogasni zbor kojem je godinu ranije prethodilo osnivanjem prve profesionalne vatrogasne postrojbe u gradu Rijeci.
Literatura:
Beti, Ivica. Požar koji je progutao Varaždin skrivila je prasica u Večernji list: Požar koji je progutao Varaždin skrivila je prasica – Večernji.hr (vecernji.hr)
Horvat, Rudolf. Povijest grada Varaždina. Varaždin: HAZU – Zavod za znanstveni rad Varaždin i Grad Varaždin, 1993.
Vatrogastvo. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 27. 11. 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=63998
Zagorka, Marija Jurić. Tajna Krvavog mosta. Zagreb: Stvarnost, 1964., str. 311.
Tekst sastavila: Ivana Kuhar