U romanu „Tajna Krvavog mosta“ Marija Jurić Zagorka svojim je obožavateljima ostavila jedan od mnogih mamaca za daljnja propitivanja i istraživanja. Riječ je o društvu ljubitelja vinske kapljice koje skraćeno pamtimo kao društvo „Pinta“. Akteri romaneskne momačke večeri grofa Franje Patačića, ujedno i sudionici istodobnog sastanka društva, održane u njegovoj varaždinskoj palači jasno objašnjavaju svrhu i značenje toga društva:

„Pinta“ je peti fakultet na univerzi, Na tome su fakultetu zastupane sve znanosti. Evo, ovdje su naši doktori koji su promovirani na pravu, jer su znali uvijek i svagdje dokazati da je vino korisno ljudskom umu i zdravlju: naši medicinari koji su znali svakoga izliječiti kome je želudac protestirao protiv naših regula; naši filozofi koji su dokazivali da je znanost bez vina suha, i naši teolozi koji su nas naučili najljepši katekizam: daj bogu što je božje, „Pinti“ što imaš u pivnici! Mi smo peti fakultet, peta znanost u znanosti! Što je univerza prema nama? Pljeva! Neka je bude sram! Dok postaneš na univerzi doktor, moraš godine i godine slušati predavanja; na našem fakultetu možeš postati doktor za jednu jedincatu znanstvenu noć!“

(Marija Zagorka Jurić.  „Tajna Krvavog mosta“. Zagreb: Stvarnost, 1964., 305-306. str.)

U Patačićevoj palači u Varaždinu prikazan je sastanak “Pinte” u Zagorkinom romanu “Tajna Krvavog mosta”. U stvarnosti, ova palača još nije postojala dok se “Pinta” sastajala. Preuzeto: https://hr.wikipedia.org/wiki/Palača_Patačić_u_Varaždinu#/media/Datoteka:Palaca_patacic_vz.JPG

Zagorka je kreirajući taj dio dijaloga i „scene“ parafrazirala pjesmu „Elogium facultatis“ koju je u počast društvu na latinskom jeziku spjevao njen osnivač, grof Baltazar Patačić.

 

Tko je bio Baltazar Patačić?

Suprotno dojmu koji o poslovima plemića odaje radnja spomenutog romana, povijesni grof Baltazar Patačić nije bio pustopašni mladac koji je dane provodio u razuzdanim zabavama na ladanju ili u gradskim luksuznim palačama, već je bio ozbiljan državni dužnosnik i član prosvjetne i kulturne elite. Ili taj dojam prividno odaje njegov životopis. Baltazar je rođen je 1663. u dvorcu Vidovcu kraj Varaždina. Za čovjeka svoga vremena i staleža primio je solidnu naobrazbu. Više razrede gimnazije završio je u Grazu, te je učio pravo i filozofiju ne samo u Grazu, već i u Beču i Zagrebu. Sudjelovao je u ratovima protiv Osmanlija na ugarskim i hrvatskim bojištima. U vrijeme pogubljenja Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana 1671. obavljao je dužnost podžupana Varaždinske županije i bio je zakupnik tridesetnice u Nedelišću.

Dvorac Zajezda u: Obad-Šćitaroci, Mladen. Perivoji i dvorci Hrvatskoga zagorja. Zagreb: Školska knjiga, 1989.

Obavljajući dužnost savjetnika Dvorske kancelarije u Beču u razdoblju 1693. – 1695. postao je bečki pouzdanik što mu je osiguralo i mjesto u Komisiji za popisivanje imanja Zrinskih. Godine 1707. postao je virovitički veliki župan, a dvije godine kasnije dobio je u posjed imanja Vrbovec, Rakovec i Preseku koji su nekad pripadali Petru Zrinskom. Ovim poklonom Patačići su stekli pravo pokroviteljstva u župnim crkvama, pravo mača tj. sudovanja, pravo držanja banderija, pravo naplaćivanja maltarine (cestarine, mostarine) i pravo lova.

Baltazar se istaknuo i u književnosti, te u doprinosu Vitezovićevim nastojanjima prikupljanja gradiva o povijesti hrvatskoga naroda. Baltazarov književni doprinos čini priređivanje i objava sažetka djela „Monita politica-moralia“ Andreje Maksimilijana Fredre i njegov zasad neistraženi rukopis „Notata varia“ (Razne bilješke). Za potrebe Vitezovićeve navedene ideje počeo je voditi vlastiti dnevnik „Diarium“ (Ex Diario vitae Balthasari Patachich) čiju je jednu kopiju objavio Ivan Kukuljević Sakcinski, a drugu Emilije Laszowski. U dnevniku ne donosi sočne obiteljske tajne i tračeve već bilježi politička, uglavnom ratna, zbivanja u zemlji i Monarhiji.

Godine 1699. oženio je Tereziju Gerecy s kojom je imao pet sinova i tri kćeri. Preminuo je u Zagrebu 1719. i pokopan je u kapelici sv. Antuna u Remetincu kraj Novoga Marofa gdje mu se kasnije pridružila i supruga o čemu svjedoči njihova nadgrobna ploča.

 

Ipak, zapamćen je kao osnivač Pinte…

Bez obzira na sve karijerističke i obiteljske uspjehe, Baltazara Patačića najviše pamtimo kao osnivača putujućeg društva vinskih doktora „Pinta“ koje je utemeljio u dvorcu Vidovec 1696. ili 1699. godine. Društvo je dobilo ime po mjernoj jedinici za obujam čiji omjeri variraju ovisno o geografskoj lokaciji. U hrvatskim zemljama upotrebljavala se starohrvatska ili zagrebačka pinta koja je iznosila 3,124 litre (kasnije 3,332 litre). U upotrebi okolnih zemalja bila je i madžarska pinta u vrijednosti od 1,666 litara i bečka pinta u vrijednosti od 1,415 litara.

Sastanci društva održavali su se za bogato uređenim prostranim stolovima. Regule društva propisivale su druženje i ravnanje ponašanjem za stolom. Tako je prije početka svake sesije postavljan ravnatelj stola. Na svakih deset gostiju oko stola bio je postavljen fiškuš koji je pazio da pripadnici društva ne piju ništa drugo osim vina. Pri inauguraciji novih članova ili „ispovijedi“ za grijehe prisutnih članova izvodile bi se šaljive ceremonije koje bi parodirale ispovjedno otpuštanje od grijeha. S obzirom da je ovdje bilo o riječ o samoprozvanom petom fakultetu, polaznici toga fakulteta redovno su birali svojega dekana, kancelara, pa i „dušebrižnika“. Društvo se aktivno sastajalo tri do četiri puta u godini, najčešće u Patačićevim dvorcima Krkancu, Vidovcu i Zajezdi, te djelovalo sve do smrti svojega osnivača 1719. godine.

Dvorac Vidovec u: Obad-Šćitaroci, Mladen. Perivoji i dvorci Hrvatskoga zagorja. Zagreb: Školska knjiga, 1989.

 

Članovi – politička i društvena krema onoga doba

Prema sačuvanom rukopisu Protokola novoprimljenih članova (Ordo Doctorum in celeberrima Facultate NeoMedica promotorum quo fundata est in Vidivecz Die 18 Julij Anno 1696) koji se čuva u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti u Zagrebu društvo je brojalo 175 članova iz redova velikaša i plemića, crkvenih dostojanstvenika i pripadnika crkvenih redova, sudskih djelatnika, pripadnika vojske, liječnika i kulturnih djelatnika. Članovi su bili: grofovi Sigismund, Adam i Petar Keglević Buzinski, grofovi Franjo Adam i Ivan Drašković Trakošćanski, grofovi Stjepan i Stanislav Orehovečki (Orahoczy de Orahovicza), grof iz obitelji Pethö de Gerse, grof Vagić i grof Adam Kolonić, barun Stjepan Druškovečki, barun Juraj Druškovečki, barun Krsto Delišimunović od Kostanjevca, pukovnik Franjo Vragović Maruševečki, barun Čikulini od Susedgrada, dva baruna Makara od Makarske, barun Kulmer, barun Bernard Oršić Slavetićki, podban Adam Rattkay Velikotaborski, još jedan neimenovani član obitelji Rattkay, Petar i Emerik Gabrijel Gotal (Gothal) Gotalovečki, barun Antun Prašinski od Prašna, plemić Adam Meško i plemić Krsto Vragović, Franjo, Baltazar i Kristofor Črnkoci/Crnkovečki (Chernkoczy), Franjo Kiš Šaulovečki, Adam Gereczy de Gerec, kapetan Festetić od Tolne, Ladislav Patačić, Matija Patačić, Ivan Drašković, Franjo Krsto Delišimunović, Juraj Plemić, , Juraj III. Patačić, Petar Bakić de Lak, Ladislav Nádasdy de Nadasd, Nikola Pohmajević, Franjo III. Vernić, Ivan VI. Kristolovec, Josip Bedeković, opat Francetić, kanonik Franjo Novačić, kanonik Šubarić, Tomo Kovačević, kanonik Matija Mužnić, Pavao Češković, Juraj Dumbović, kanonik Juraj Ressa, franjevački provincijal Aleksandar Buzjaković, David Lisjak, Baltazar Črnkoci, definitor Kovačić i zagrebački biskupi: Stjepan Seliščević od Gacke, Martin Brajković, Emerik (Mirko) grof Esterhazy de Galantha, Juraj Branjug,

U redovima Pinte nalazimo i župnike: Jurja Palešića, Jurja Prekrita, Vuka Vinka Kukuljevića, Ivana Papića, Mihovila Krajačića, augustinca Törökija, Marka Mesića. Nalazimo i podbanove Stjepana Jelačića, Adama Raucha i Jurja Czinderija, prabilježnike Ivana Branjuga i Jurja Plemića, zagrebačkog suca Ivana Uzulina, liječnike: Ivana Gašpara Karussija, Friderika Illmera, Ivana Leopolda Payera, Paumastera, Schlabija. Među članovima se još spominju i: pukovnik Lehovski, potpukovnici Malenić i Adam Domjanić, upravitelj pošte Schnutter, odvjetnik Gabrijel Cinderi, književnik, povjesničar, vojnik, političar, tiskar, prosvjetitelj i reformator hrvatskog pravopisa Pavao Ritter Vitezović. Posebno treba istaknuti i jedinog ženskog člana društva, groficu Barbaru Falussi-Pethö, koja je svoje mjesto zaradila zbog svojih zasluga za „neomedicinski fakultet“.

 

Što reći na kraju?

Ovaj kratki pregled zaključujemo mišlju o pravoj funkciji društva. Je li društvo, u stilu engleskih džentelmenskih klubova za okupljanja, raspravljalo o političkim temama, društvenim tračevima i svjetskim novostima te kasnije promoviralo svoje članove na istaknute političke i društvene pozicije ili mu je jedina svrha doista bila razbibriga i zabavno traćenje vremena? Svakako, ovo je tema koju valja i dalje istraživati.

 

Literatura:

Jembrih, Alojz. Tragom kulturne i književne baštine znamenitih pl. Patačića u: Gazophylacium, 1-2., 2004

Jurić, Marija Zagorka. Tajna Krvavog mosta. Zagreb: Zagreb: Stvarnost, 1964., str.305-306.

Korade, Mijo. Plemićka obitelj Patačić u hrvatskoj kulturi i znanost u: Gazophylacium, 1-2., 2004

Lozica, Ivan. Gesunkenes Getrunkenes Kulturgut: Vinski štatuti pod Starimi krovovi u: Narodna umjetnost, 33/2, 1996., str. 401-428.

Maček, Pavao. Rod Patačića od Zajezde – pregled rodoslovlja u: Gazophylacium, 1-2, 2004

Pinta. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 7. 5. 2021. http://www.enciklopedija.hr/Natuknica.aspx?ID=48295

Szabo, Agneza. Istaknuti članovi grofova Patačić od Zajezde s osvrtom na njihove političke i kulturno-prosvjetne djelanosti“ u: Gazophylacium, 1-2., 2004.

Istaknuta slika preuzeta: https://made-in-croatia.com.hr/hr/proizvodi/proizvodi-prema-materijalu-izrade-keramicki/keramicki-vrc-za-vino-508

Tekst sastavila: Ivana Kuhar