“Na snježnom brdu nad kućicama Samobora ljeska se na mjesečini samoborski grad. Prednji dio, s malim i većim kulama, leži na strmini brijega, iza njega uzdigao se drugi dio grada, a nad njim se kao labuđi vrat ispružila bijela visoka kula. Uzanim puteljkom uz kapelicu sv. Ane uspinju se gore prema gradu Nera, Siniša i Filip.”
Marija Jurić Zagorka, Grička vještica : Kontesa Nera, Zagreb, Stvarnost, 1982., 359. str.
Samobor je gradić u blizini Zagreba poznat po svome fašniku, kremšnitama, raznim delicijama i legendama. Već stoljećima omiljeno je izletište Zagrepčana, a svoje je mjesto našao i u Zagorninom romanu Grička vještica.
Stari grad Samobor smješten je iznad srednjovjekovnog trgovišta Samobor, koje je poveljom Bele IV. iz 1242. godine dobilo status slobodnog kraljevskog grada. S brda Tepec pogled se pruža daleko na sve četiri strane svijeta, što je izvrsno poslužilo u obrambene svrhe. Iako se vjeruje da je na mjestu današnjeg starog grada već ranije postojala utvrda, današnji stari grad Samobor sagrađen je između 1260. i 1271. godine, za vrijeme rata između Bele IV. i češkog kralja Otokara II. Podigao ju je Otokar kako bi zaštitio svoja novoosvojena područja, kojima je pripadao i Samobor.
Samobor u srednjem vijeku
Kroz stoljeća stari grad Samobor promijenio je mnogo vlasnika, među kojima su bili i Ivan Okićki i obitelj Babonić. U 14. stoljeću vlasnici utvrde postaju kraljevi koji ne ulažu ugrad, a nakon njih, grad dobivaju grofovi Celjski, koji se u njemu zadržavaju oko stotinu godina.
Uz grad se vežu legende o Barbari Celjskoj, supruzi kralja Žigmunda Luksemburškog (koji je grad i darovao svom puncu Hermanu II. Celjskom), a u narodu poznatoj kao Crnoj kraljici. Prema njima ona je u starome gradu održavala raskalašene zabave na koje je mamila mladiće koji nisu mogli odoljeti njenom šarmu. Osim toga, kako kažu priče, ona se u Samoboru bavila alkemijom, a držala je i neman koja je bila strah i trepet trgovišta Samobor. Ta neman bila je ogromna kornjača koja se hranila malom djecom, sve dok na životu nije ostalo samo Barbarino dijete. Kada je kornjača željela pojesti i njeno dijete, Barbara je zamolila stanovnike sajmišta da se mole kod crkvice Sv. Mihalja kako bi njeno dijete bilo pošteđeno. Samoborci su pristali, ako Crna kraljica zauzvrat napusti Samobor. Kada je pristala, kornjaču je okamenio grom, tako da su se Samoborci riješili i Barbare Celjske i nemani.
Obnova i dogradnja u ranom novom vijeku
Bilo radi nemani, bilo radi sustavnog neodržavanja, stari grad nije bio na osobito visokoj cijeni, te se neko vrijeme prodavao za 4000 forinti. Međutim, kako je rasla opasnost od osmanskih prodora, uvidjela se strateška važnost ove stare obrambene utvrde. Njegova pregradnja i dogradnja započinje u 16. stoljeću, a u svrhu obnove i održavanja, kralj Ludovik II. potvrđuje tadašnjem vlasniku Ivanu III. Ungnadu pravo na dohotke koji Samoborci plaćali kralju. To je rezultiralo dvjestogodišnjim sukobima i parnicama između Samoboraca i vlasnika grada, s obzirom da su gospodari Samobora pokušavali Samoborce pretvoriti u svoje kmetove. Ipak, to je vrijeme velikih radova na utvrdi, kada su dograđene tri kule povezane obrambenim zidinama te istočno krilo palasa.
Nakon obitelji Ungnad, stari grad dolazi u ruke Tome Erdödya kao miraz njegove supruge Ane Marije Ungnad. Godine 1653. Samobor je prešao u vlasništvo obitelji Auersperg udajom Ane Elizabete, unuke Tome Erdödyja, za Ivana Herberta Auersperga. Time je započela dvostoljetna izmjena vlasništva nad Samoborom između te dvije obitelji, Erdödy i Auersperg, s time da nijedna nije imala vlasništvo nad gradnom više od dvije generacije za redom. Ipak, unatoč čestim promijenama vlasnika, u tijekom 17. stoljeća na gradu su izvršene najveće preinake, u stilu kasne renesanse i baroka, te je tada grad poprimio današnji oblik.
Propadanje
Krištof Erdödy bio je zadnji vlasnik Staroga grada iz obitelji Erdödy. Volio putovati, karati i kockati te je tako jednom prilikom, tijekom boravka u Genovi, zakartao i Stari grad. Iduće 32 godine grad je bio u vlasništvu pobjednika te kartaške igre. Već 1777. grad počinje propadati, a krajem stoljeća u njemu više nitko ne stanuje. Tijekom 19. stoljeća u posjedu je obitelji Kulmer, Kiepach, Allnoch i Monteccucoli, ali njegovo propadanje se nastavlja. Posljednji vlasnik, grof Maks Monteccucoli, 1901. prodao je grad samoborskoj općini kojoj i danas pripada.
Što je što u starom gradu Samoboru?
Najstariji sačuvani dijelovi grada su utočišna kula (I) i sjeverno krilo palasa (F), koji datiraju u vrijeme Otokarove vladavine. Iz kasne gotike i renesanse (16. stoljeće) potječu jugoistočna kula s kapelom sv. Ane (K), sjeverozapadna (B) i jugozapadna (A) kula povezane zapadnim obrambenim zidinama, te istočno krilo palasa (L). Današnji izgled Stari grad poprima u kasnoj renesansi i baroku (17. stoljeće) kada se dograđuju peterokutna baterijska kula (D) koju se s novim ulazom (N) povezuje obrambeni hodnik s trijemom (M), zapadno krilo palasa (C), atrium (G), Ajtićeva kuća (H).
Nakon što je grad dobio svoj današnji oblik u 17. stoljeću, u grad se ulazilo na sjeveroistoku. Kroz vrata (N) ulazilo se u obrambeni hodnik s trijemom (M), a iz njega u dvorište tj. atrium (G). Na sjeveru je grad štitila peterokutna baterijska kula (D). Iz dvorišta se kroz sjeverozapadnu (ugaonu, ulaznu) kulu (B) ulazilo u stambeni dio grada. Ova je kula zapadnim krilom palasa (C) povezana s jugozapadnom kulom (A). Na sjeverozapadnu se kulu sjevernim zidom proteže sjeverno krilo palasa (F) koji se potom spaja s istočnim (L). Na istočno se krilo palasa nastavlja jugoistočna kula (K) s kapelom sv. Ane na prvom katu. Iz unutrašnjega dvorišta (E) ulazilo se u utočišnu kulu (I) koja je dodatno bila zaštićena polukružnim zidom (J). Na krajnjem jugu grada prigrađena je dvokatna zgrada tzv. Ajtićeva kuća (H).
Samobor danas
Ako danas krenete u osvajanje starog grada Samobor, nećete požaliti. Dopustite si lutati njegovim ostacima, potražiti okamenjenu kornjaču (ali pazite da je ne probudite!), slušati smijeh Crne kraljice i grofa Krištofa ili pak maštati da su onuda kročili Ivan Okićki i kapetan Siniša.
Literatura:
Milan Bogdanović, „O porodicama nekih gospodara samoborskog grada“, u: Samobor: u povodu 762. obljetnice grada Samobora, ur. dr. Dragutin Feletar, Samobor: Pretisak, 2004.
Hrvoje Petrić, Samobor i okolica u ranome novom vijeku, Meridijani, 2011.
Drago Miletić, Samoborski stari grad, Samobor: Samoborski muzej, 2001.
Vjekoslav Noršić, Samobor – grad: povjesne crtice o njemu i njegovim gospodarima, Samobor: Anindol, 1992.
Vjekoslav Noršić, „Sloboštine Samobora od godine 1242.“, u: Samobor: u povodu 762. obljetnice grada Samobora, ur. dr. Dragutin Feletar, Samobor: Pretisak, 2004.
Milan pl. Praunsperger, „Obrana i zaštita starog Samobora“, u: Samobor: u povodu 762. obljetnice grada Samobora, ur. dr. Dragutin Feletar, Samobor: Pretisak, 2004.
Nikola Reizer, „Nešto o imenu Samobor“, u: Samobor: u povodu 762. obljetnice grada Samobora, ur. dr. Dragutin Feletar, Samobor: Pretisak, 2004.
Gjuro Szabo, Sredovječni gradovi u Hrvatskoj i Slavoniji, Zagreb: Golden marketing – Tehnička knjiga, 2006.
Ana Zbiljski, “Stari grad Samobor”, seminarski rad, Filozofski fakultet u Zagrebu, 2009.
https://www.samobor.hr/visit/kornjaca-ispod-staroga-grada-p610
Istaknuta fotografija: Ana Zbiljski
Sastavila: Martina Piškor