Gradnja palače

Palača Vojković-Oršić-Kulmer-Rauch najpoznatija je i najljepša zagrebačka barokna palača, sagrađena 1764. godine. Na njezinom su mjestu sredinom 18. stoljeća stajale dvije kuće, jedna u vlasništvu „kirurga“ (ranarnika), a druga u vlasništvu plemića Ilijašića. Obje su kuće prodane grofu Žigmundu Voykffyju, te on počinje graditi svoju palaču. Za potrebe gradnje uzeo je u najam čak i gradsku ciglanu na Tratinama (dio današnje Trešnjevke) „da sagradi veoma veliku kuću na doličan ukras i diku grada, za koju je potrebno mnogo stotina tisuća opeka“, te se obvezao da će drva za paljenje opeke kupovati od gradske općine.

 

 

Tlocrt Palače
Tlocrt palače na kojem je vidljiva asimetrija i unutarnja organizacija prostora – prolazi se iz prostorije u prostoriju. Tlocrt preuzet: http://www.hismus.hr/hr/o-muzeju/usluge/dvorana/

 

Pogled na palaču s dvorišne strane
Pogled na palaču s dvorišne strane. U 18. i 19. stoljeću ovdje bi se vidjele i konjušnice.

Tlocrt palače i pročelje su asimetrični, što ukazuje na mogućnost da je palača građena na temeljima starijih objekata, odnosno dviju kuća koje su tu prethodno postojale. Temelji palače i podrumski lukovi koji su stariji od građevine, također ukazuju na ovaj zaključak. Tlocrt je u obliku slova U, s asimetričnim krakovima, te zatvara unutarnje dvorište. U dvorištu, na suprotnoj strani od ulaza, imali su vlasnici i konjušnice.

Pročelje palače
Pročelje palače. Vidljiva je asimetrija – desna je strana kraća od lijeve. Slika preuzeta: https://onetoone.hr/hr/tag/zagreb/

Na vrhu središnjeg dijela pročelja, iznad ulaznih vrata, nalazi se grb plemića Vojkovića od Klokoča (ruka s mačem i tri krune iznad nje). Na jednostavnim prizemnim prozorima nalaze se izbočene, umjetnički kovane rešetke, dok su prozori na prvom katu vrlo lijepo ukrašeni. Naime, u prizemlju su se nalazile ostave, kuhinja i prostor za poslugu, dok su na prvom katu stanovali vlasnici, pa je i njihov prostor i izvana vidljiviji i reprezentativniji. Najstariji nacrti pročelja palače iz 1780. godine dokazuju da su ovi elementi iz vremena njezine gradnje.

Palača Vojković-Oršić-Kulmer-Rauch, pročelje
Pročelje palače s ulazom. Slika preuzeta: http://ttnotes.com/muzej-za-umjetnost-i-obrt.html

 

Palača Vojković-Oršić-Kulmer-Rauch , pogled s južne strane
Pogled na palaču s južne strane. Balkon na prvom katu također je lijepo ukrašen i reprezentativan. Slika preuzeta: http://www.hismus.hr/hr/o-muzeju/povijest-muzeja

 

Palača Vojković-Oršić-Kulmer-Rauch sa sjeverne strane
Pogled na palaču sa sjeverne strane. Slika preuzeta: http://www.hismus.hr/hr/o-muzeju/povijest-muzeja

 

Prozori s ukrašenim rešetkama
Prozori s ukrašenim rešetkama u prizemlju. Slika preuzeta: http://www.hismus.hr/hr/o-muzeju/povijest-muzeja

 

Svi njezini vlasnici

Kada prođete kroz ulazna vrata, ulazite u popločanu vežu. Vrata i veža su široki i prostrani jer su između ostaloga služili i da kočija može proći. Naime, s obzirom da u to doba ulice Gradeca nisu bile asfaltirane, za vrijeme kiše znalo je biti poprilično blatno. A ako ste uvaženi plemić/plemkinja u svojim skupocjenoj odjeći, vjerojatno ih ne želite zaprljati dok dolazite u goste ili na bal. Zbog toga vas kočija ostavlja u veži, na suhom i čisto. Potom se stepenicama uspinjete u reprezentativne prostorije palače. Poznato je da su se u ovoj palači 1787. godine održavali plesovi i kazališne predstave.

 

Ulaz u palaču
Ulaz u palaču. Slika preuzeta: http://www.hismus.hr/hr/o-muzeju/povijest-muzeja

 

Dio prostrane veže sa stepenicama koje vode na kat.
Dio prostrane veže sa stepenicama koje vode na kat. Slika preuzeta: http://www.hismus.hr/hr/o-muzeju/povijest-muzeja

 

Velika dvorana palače
Velika dvorana palače u kojoj su se održavale elitne zabave, plesovi i kazališne predstave. Slika preuzeta: http://www.hismus.hr/hr/o-muzeju/usluge/dvorana/

Međutim, palača je bila skupa za održavanje, pa su je prvo Žigmund, a potom i sin Franjo pokušavao prodati Županiji. Palača mijenja vlasnika 1806. godine kada je kupuje Adam Oršić, koji je bio oženjen sestričnom Franje Voykffyja. Udajom Adamove kćeri za baruna Ferndinanda Kumera, palača prelazi u vlasništvo te obitelji, a potom je kupuje barun Levin Rauch (otac Geze Raucha, poslodavca Zagorkinog oca). Godine 1931. palaču kupuje grad Zagreb te postaje sjedište gradskog načelnika, a poslije 1945. godine u njoj se nalazilo predsjedništvo Narodnog odbora grada Zagreba. Kao privremeno rješenje, palača je 1959. godine dodijeljena Hrvatskom povijesnom muzeju, koji se i dalje tamo nalazi. U nedavnom potresu, poprilično je oštećena te neupotrebljiva i nesigurna za daljnje korištenje. Mi se ipak nadamo da će biti sanirana i obnovljena u nekadašnjem sjaju.

 

Grof Žigmund Vojković – Zagorkin Siniša ili možda ne?

No da se vratimo na tog slavnog prvog vlasnika. Zašto je uopće slavan? Istina, ostavio nam je lijepu palaču u Zagrebu i inspirirao Zagorku za lik Siniše, ako je suditi po pričama. Ali tko je on u stvari bio? Žigmund Vojković bio je iz siromašnog ogranka obitelji Vojković od Klokoča, ali bio je jako zgodan i lijep, te je tako zapeo za oko bogatoj i uglednoj udovici protonotara Ivana Branjuga, koja je u tom trenutku imala preko 50 godina. Žigmund, tada dvoranin na dvoru bana Eszterházyja, imao je oko 20 godina. Žena se zaljubila i odlučila da se udati za njega pod bilo koju cijenu. On je situaciju odlučio iskoristiti te joj postavio uvjet – oženit će je tek kada mu prepiše sav svoj imetak, na što je ona pristala. Tako su se vjenčali 1738. godine i poživjeli (ne)sretno u braku 18 godina. Žigmund je tim brakom postao bogataš.

Nakon ženine smrti, ponovno je potražio ženu, te je našao u Regini Rauch. I ona je imala preko 50 godina, veliko bogatstvo i rođaka podbana Ivana Raucha. S njom je naš Žigmund dobio i novce i posjede i dobre veze u društvu. Ipak, ovo sve Žigmundu nije bilo dovoljno nego je htio još, pa je pokrenuo prilično skandalozan sudski proces.

Naime, Regina je prije braka sa Žigmundom bila ljubavnica jednog baruna, a s obzirom da ju je on poprilično darivao, skupila je lijepo bogatstvo. Međutim, kada je on umro, nije joj ostavio dio imutka koji joj je obećao ugovorom i koji je potpisala njegova prva žena. Regina je to prešutjela, međutim, kad se udala za Vojkovića, on je odlučio tužiti barunovu drugu suprugu te je od nje tražio svotu obećanu ugovorom. Naravno, parnica se protegnula, trajala, Žigmund nije odustajao, ali je sve završilo smrću Regine Rauch bez da je novce dobio.

Nakon toga kratko je vrijeme živio kao udovac, ali ubrzo je počeo razmišljati o ponovnoj ženidbi. Ovaj puta za ženu je odabrao mladu djevojku Elizabetu Malatinski. Djevojka nije bila iz ugledne obitelji, bila je siromašna, ali je imala dobrih veza u društvu. Između ostaloga, njezina sestra Suzana bila je udana za grofa Draškovića, a bio joj je sklon i ban Franjo Nádasdy. U braku su Žigmund i Elizabeta dobili sina Franju. Žigmund je tada dogurao do časti pukovnika, a kupio si je i grofovsku titulu. Sada kad je postao velikaš, promijenio je i prezime da zvuči otmjenije – postao je grof Voykffy od Vojkovića i Klokoča.

Moramo se zapitati – je li on zaista poslužio kao inspiracija za Sinišu ili možda za lik grofa Voykffyja?

 

IZVORI:

Adam Baltazar Krčelić, „Annuae ili historija 1748-1767.“, Zagreb, JAZU, 1952.

Lelja Dobronić, „Zagrebački Kaptol i Gornji grad nekad i danas“, Zagreb, Školska knjiga, 1986.

https://openbooks.ffzg.unizg.hr/…/cat…/download/16/19/456-1…

http://www.hismus.hr/hr/

Istaknuta slika preuzeta: https://www.tripadvisor.nl/Attraction_Review-g294454-d317699-Reviews-Croatian_History_Museum_Hrvatski_Povijesni_Muzej-Zagreb_Central_Croatia.html