Možda se pitate – tko je Vatroslav Hladić? Riječ je o zagrebačkom glumcu i redatelju koji je svoju karijeru ostvario po kazalištima diljem Hrvatske, s mnogim putovanjima u inozemstvo iako mu je rodni Zagreb nekako uvijek ostajao pri srcu, a kako sam piše – „ipak je kod kuće najljepše!“

Vatroslav Hladić 1944. godine izdaje svoje memoare „Život glumca – uspomene“ i u njima opisuje najbolje i najteže trenutke glumačkoga i osobnoga života, naravno, međusobno isprepletenih. Iako prilično mala knjižica, zanimljiv je svjedok vremena i suvremenika. Pisana je tečnim, jednostavnim i privlačnim jezikom te je opisima dočarala atmosferu i situaciju u kazalištu.

Karikatura Vatroslava Hladića iz knjige „Život glumca“; karikatura Zagorke iz časopisa „Koprive“.

Kako se u ovim anegdotalnim memoarima našla Zagorka?

Vrlo jednostavno. I Zagorkin je kazališni uspjeh pohodio mnoga kazališta tuzemstva i inozemstva, pa nije čudno da su se Zagorka i Hladić imali prilike sresti. Premda nam je dosad bilo poznato njihovo poznanstvo iz njegovih redateljskih dana, ovim je memoarima dokazano njihovo daleko ranije poznanstvo, za Hladićevih glumačkih dana.

 

Zagorka i Hladić – dosad poznata osječka suradnja

Prilikom bavljenja Zagorkinim životom i radom, nezaobilazan je njezin kazališni angažman, otvaranje kazališta širokim masama, njezin rad na deelitizaciji kazališnoga života koja tijekom prve polovice 20. stoljeća počinje tresti temelje kazališnih uprava koje su kazališni život namijenile isključivo visokoobrazovanim, elitnim pripadnicima visoke klase društva.

I premda Zagorka u kazalište ulazi jednočinkama, dvočinkama – kratkim komadima, lakrdijama, šalama o manama zagrebačkoga društva, ipak će kasnije biti poznatija po svojim velikim uspješnicama kao što su „Januševčani“, „Kći Lotrščaka“, „Gordana“ i najizvođenija „Grička vještica“!

Hladić je u osječkom kazalištu radio u nekoliko navrata, a u zadnjem od 1936. do 1940. i ono što nam je poznato jest da za to vrijeme režira dvije Zagorkine drame.

HNK Osijek, Eduard Griner, 1968.; preuzeto iz Vijenca.

O jednoj smo već pisali, a riječ je o netipičnoj Zagorkinoj drami „Izdajnici“, vrlo moderne i, slobodno možemo reći, tabu tematike. Drama je premijerno prikazana u HNK-u Osijek  18. prosinca 1937. godine, prigodom proslave njezine 40. godišnjice rada.

Osim „Izdajnika“, Hladić će 1939. pripremiti zadnju nam poznatu dramatizaciju „Gričke vještice“ za Zagorkina života. S „Gričkom“ će osječka trupa gostovati u Gradskom kazalištu u Varaždinu, što će ostati zapamćeno u periodici, a da je prisustvovala i Zagorka jasno je zbog postojanja informacije o njezinom predavanju vezanom za povijesni kontekst djela, održanom prije početka izvedbe.

Mimo osječke suradnje, a kao uvod u nepoznato, zanimljivo je spomenuti da je Hladić utjelovio lik Rosenberga u dramatizaciji „Suparnice Marije Terezije“ premijerno prikazanoj 1. svibnja 1932. na pozornici Maloga kazališta u Zagrebu (današnja Gavella), u režiji Hinka Nučića.

 

Zagorka i Hladić – dosad nepoznata varaždinska suradnja

Prema Hladićevim memoarima, krajem Prvoga svjetskog rata na pozornici varaždinskoga kazališta pripremana je Zagorkina drama „Delivuk“. Zagorka u ulozi režiserke, Hladić glavni glumac – Delivuk.

Upravo pred sam slom bivše Austro-ugarske monarhije vježbali smo Zagorkinu historijsku dramu »Delivuk«, koju je režirala sama autorica , koja je tom prilikom ostala u Varaždinu blizu mjesec dana.

Ono što dalje Hladić donosi i opisuje, potpuno se slaže sa svim dosadašnjim viđenjima Zagorkinih premijera i od strane pozitivne i negativne kritike. Dakle, Zagorka jest naša najpopularnija književnica, premijere su obilježene obiljem cvijeća, vijenaca i poklona („skupocjenih darova“, piše Hladić), publika autoricu izaziva na pozornicu, a Zagorka je održala „vatreni rodoljubni govor“. Glavni glumci, sjeća se Hladić, od Zagorke su dobili lovor-vijence s trobojnicama.

Naime, riječ je o dramatizaciji romana „Republikanci“ koji je izlazio dijelom u „Ilustrovanom listu“ od 1914. do 1916. da bi treći njegov dio „Delivuk“, kojega Zagorka s krajem drugoga dijela najavljuje kao zasebnu knjigu, ipak počeo izlaziti u listu „Zabavnik – pučki tjednik za popularnu literaturu“ od početka njegova izlaženja u siječnju 1918. godine.

Vatroslav Hladić zaposlen je u varaždinskom Gradskom kazalištu od 1915. do 1919. godine i u spomenutoj drami dobiva glavnu ulogu Delivuka. Pretpostavlja se, po njegovim pisanjima, da je svakako morala biti riječ o novoj kazališnoj sezoni koja je počinjala u rujnu 1918. Nažalost, opsežna publikacija „Repertoar hrvatskih kazališta: 1840–1860–1980“ u knjizi 1. ur. Branka Hećimovića, u dijelu dramskih izvedbi Gradskog kazališta u Varaždinu ne bilježi Zagorkina „Delivuka“ već samo „Jalnuševčane“ upravo te 1918. godine. Međutim, u dijelu knjige 1 „Predstave bez izvedbenih podataka“ za varaždinsko kazalište zabilježeno je izvođenje Zagorkine predstave „Republikanci“ s navodno tri izvedbe. Možda nije neobično što se Hladić zabunio s naslovom drame jer je te godine počeo izlaziti zadnji dio „Republikanaca“, naslova „Delivuk“, ali vidjet ćemo da je naslov „Republikanci“ ipak smisleniji. Važno je da nam upravo Vatroslav Hladić potvrđuje izvođenje ove drame u jesen 1918. i sudjelovanje njega, kao i kolegice glumice gđe Mice Hadžić koju varaždinski list „Hrvatsko pravo“ naziva prvakinjom njihove drame.

Istraživanje tu ne završava jer ako se premijera odigrala, periodika je ta u kojoj je moralo biti zabilježeno. Krenimo najprije od memoarskih zapisa.

U antikvarijatu kupljena knjiga „Život glumca – uspomene“ sadrži posvetu Hladićeve kćeri Sande.

 

„Propao je moj najljepši prizor!“

Dopustite da vam Vatroslav Hladić ispriča što se to dogodilo na pozornici premijere „Republikanaca“.

Ja sam glumio naslovu ulogu Delivuka, hrvatskog revolucionarca, koji je za svoju ideju pripravan žrtvovati i svoju ljubav i život. U drugom činu dolazi prizor, u kome Delivuk čita važne spise, koje je primio od svojih istomišljenika. U to primieti kroz prozor, da dolazi Ksenija, njegova velika ljubav. No ona je pokćerka ministra redarstva, i ne smije vidjeti ove tajne spise. On ih baca u kamin, da ih plamen uništi. Autorica je polagala mnogo važnosti baš na ovaj prizor, koji je bio efektno režiran.

Sve se je do tog časa odvijalo točno po zamisli autorice. Ali u sceni, gdje ugledam Kseniju kako dolazi, nastala je nemila grješka, koja me je neobično uzrujala.

Ne znam je li svojom ili inspicijentovom krivnjom, ali na vratima se začuje Ksenijino kucanje u isti čas, kad sam je ja kroz prozor ugledao gdje tek dolazi. A upravo u tom momentu bila je po autorici režirana velika stanka, u kojoj Delivuk još jednom pregleda spise prije, no što ih baci u kamin i sačeka dok izgore, a tek onda se smije čuti Ksenijino kucanje. Propao je moj najljepši prizor! Sav biesan pojurio sam kaminu i brzo bacio spise u vatru, jer je Ksenija neprestano kucala. A zatim sav biesan otvorim naglo vrata. Ksenija, koju je glumila Mica Hadžić, stajala je preblizu vratima, pa su je ona nemilo udarila po nosu. Izađem, da je uvedem u salon, a ona me dočeka s prigušenim biesom, držeći se za nos:

– Idiot! Ne znaš ni vrata otvoriti!

– Glupa gusko! Pokvarila si mi najljepšu scenu, jer kucaš pola sata ranije. No čekaj, upamtiti ću ja to tebi!

To je bio naš »razgovor ugodni« iza kulisa.

Ksenija u prvom planu, Delivuk i grofica Sermage u pozadini; „Ilustrovani list“, 16. 1. 1915.

 

„Milostiva, zato smo glumci!“

Kako je završila i je li završila ova izvedba, te što su Hladić i Zagorka popričali nakon nje, prenosim i dalje autorovim riječima:

Gospođa Zagorka, koju nije bilo moguće nagovoriti, da gleda predstavu iz počastne lože, stajala je na pozornici iza kulisa i s autorskom tremom gledala tok predstave. Kad je došlo do gornje upadice, ona je bila uvjerena, da je sada sve propalo i da se komad ne će moći dalje nastaviti. Ali na njeno najveće začuđenje, nakon nekoliko časaka ušli su Ksenija i Delivuk, to jest Hadžićka i ja, zagrljeni na scenu i nastavili s glumom, kao da nije ništa bilo.

Poslije velike ljubavne scene između Ksenije i Delivuka, zavjesa padne. Veliko odobravanje zaori gledalištem. Izazivlju se autorica, Ksenija i Delivuk, primaju se darovi i cvieće. Ali konflikt Ksenije i Delivuka, koji je nastao iza scene, nije još bio dovršen. Čim se zavjesa pustila, počnu iznova padati razni epitetoni ovog nježnog ljubavnog para. Bolje, da ih i ne spominjem! Zavjesa se ponovno digne, a Ksenija i Delivuk, držeći se za ruke i nasmiešeni, zahvaljuju na ovacijama. Zavjesa dolje, svađa se pojačanim tonom nastavlja. Zavjesa opet gore, Ksenija i Delivuk dovlače na pozornicu zaprepaštenu Zagorku, koja se otima. I to se tako ponavljalo bezbroj puta.

Fotografija autora preuzeta iz knjige „Život glumca“.

Hladić dalje pojašnjava da se nakon premijere održavao banket u Zagorkinu čast te da su na tom banketu već unaprijed odredili njemu mjesto pokraj kolegice Hadžić s kojom se je kasnije, na Zagorkino čuđenje, sasvim srdačno zabavljao i plesao kao da se maloprije iza pozornice nije dogodilo ništa.

– Molim vas liepo, recite mi, kako je to onda bilo moguće? – zapitala me gospođa Zagorka, kad sam jednom zgodom, mnogo godina poslije toga, sjedio u njenoj radnoj sobi i pio izvrstnu tursku kavu. – Kako ste mogli poslije one burne svađe iza scene dalje predstavljati?

– Milostiva, zato smo glumci!

– Dobro, dobro, nek vam bu! Ali koga ste vraga s njom još i tancali? Dragec moj, to više nije bila nikakva gluma!

– Draga milostiva i to je svojstveno samo nama glumcima. Planemo, misliš, sad će biti krvi, a za pola sata opet je sve kako je i bilo!

– Viš vraga! Tak se već dugo motam po teatru, pa to još nis naučila! – A recite mi, prosim vas, kaj je to s tim intrigama v teatru? Obćenito se misli, da ih nigde nije tak puno, kak tam.

– Milostiva, što da vam kažem. Istina je, u svakom kazalištu postoje intrige. Ali to je posve razumljivo. Nitko nije više od glumca ovisan o uspjehu kod publike. A da uspiješ, moraš dobiti dobru ulogu. U najviše slučajeva ne ide to bez intrige. Ali kakve su to intrige! Nijednom glumcu nije zbog njih pala ni jedna vlas s glave. Ja sam što više uvjeren, a to se je već nebrojeno puta i dokazalo, ako glumcu zaprieti neka ozbiljna opasnost, da će mu svi kolege kao jedan priteći u pomoć, a najviše upravo oni, za koje je mislio, da mu nisu prijatelji. – A zar kod vas, književnika, nije tako?

Gospođa Zagorka nije odgovorila.

Možemo nagađati zašto Zagorka nije odgovorila. Možda zato što se nije smatrala književnicom? Možda zato što je od početka karijere doživljavala negativne kritike od kolega suradnika? Možda jer je prethodno bila razapeta negativnim kritikama oko dramatizacije „Gričke vještice“? Možda nije vjerovala rečenom, potaknuta neriješenim sporom s kazalištem zbog nedavnog skidanja „Kletve“ i „Gričke vještice“ s programa zagrebačkog HNK?

Bilo kako bilo, zanimljivo je primijetiti autorovo sjećanje Zagorkina kajkavskog govora, ali i činjenicu da je Zagorka u jesen 1918. boravila u Varaždinu, a osim za potrebe premijere, tamo ostala i zbog prikupljanja građe za svoj novi roman, kako piše Hladić. Svakako je riječ o razdoblju u kojem u „Jutarnjem listu“ počinje izlaziti „Crveni ocean“, u „Zabavniku“ izlazi „Delivuk“, ali se u Jutarnjem listu priprema izlazak romana „Kći Lotrščaka“ (od 1919.), pa je moguće da je riječ o istraživanju kakve građe upravo za ovaj roman.

U Varaždinu se Zagorka nalazila u krugu mladih intelektualaca kazališnog i književnog usmjerenja, pa je u svojoj „tipično neženstvenoj“ maniri u gostioni s njima diskutirala o mnogim tada aktualnim temama, kao i o politici, pred sam raspad Austrougarske monarhije i kraj Prvoga svjetskog rata, za kraj poglavlja ističe Hladić.

 

I tako je Hladić pomogao otkriti tajnu izvođenja „Republikanaca“ u Varaždinu!

Nedostatak podataka „Repertoara hrvatskih kazališta: 1840–1860–1980“ po pitanju godine izvođenja Zagorkinih „Republikanaca“ i memoarski zapisi u kojima Vatroslav Hladić otkriva godinusu me naveli da odgovore potražim u periodici, kako to i najčešće biva. Budući da je prebir građe sužen na vjerojatni početak kazališne sezone u jesen 1918. i da je u pitanju premijera Gradskog kazališta u Varaždinu (danas HNK Varaždin), preostalo je samo pretražiti koje bi Varaždinske novine izlazile u tom periodu.

Odlično je poslužio varaždinski list „Volja naroda“ koji počinje izlaziti 1918. Vlasnik, izdavač i glavni urednik mu je političar i odvjetnik Hinko Krizman, a list se orijentira kao glasilo jugoslavenske demokratske stranke.

Broj 10 tjednika od 5. rujna 1918. donosi pogodak, najavu drame i opis povijesnog konteksta demokratskog pokreta ili tzv. urote Ignaca (Ignjata) Martinovića:

„Volja naroda“, 5. rujna 1918., god. I, br. 10, str. 4.

„Pun pogodak“ dogodio se u broju 12 od 19. rujna u kojemu je potvrđen datum premijere 18. rujna, datum reprize 21. rujna i glumačka postava drame:

Jučer je započela IV. redovita sezona, te se je pred rasprodanim kazalištem prikazivala po prvi put i to s velikim uspjehom izvorna hrvatska historijska drama „Republikanci“ od M. J. Zagorke. („Volja naroda“, 19. rujna 1918, god. I, br. 12, str. 5.)

 

Tablični prikaz likova i glumaca/glumica prilažem radi lakše preglednosti.

Dakle, četvrta sezona stalnoga gradskog varaždinskog kazališta, započinje 18. rujna 1918. Zagorkinom dramom „Republikanci“, a ne 1. rujna kako je sezona bila najavljena. Repriza  se odvila 21. rujna („pred punom kućom koja je kao i kod premiere igru odobravanjem često prekidala i glumce mnogo puta izazvala“), a u sljedećim se brojevima moguće izvedbe više ne spominju.

Literatura:

Hladić, Vatroslav. 1944. Život glumca – uspomene, Hrvatski tiskarski zavod d. d. Zagreb.

s. n. 1918. Republikanci. Volja naroda, god. I, br. 10, str. 4.

s. n. 1918. Kazalište. Volja naroda, god. I, br. 12, str. 5.

s. n. 1918. Kazalište. Volja naroda, god. I, br. 13, str. 5.

 

Tekst napisala: Neda Novosel