“Daleko od Zagreba, gdje su zelene poljane ogrlile hladovitu šumu, kao da je cvijeće i trava pretvorena u živa bića, vesela, vedra i nasmijana. Pred svjetinom diže se slavoluk poput kula od cvijeća. Vijenci su išarali stupove. Lahorić vitla duge ponosne zastave. Usred zelenila i vijenaca bijeli se velika ploča s crvenim natpisom: „Maksimir”
Marija Jurić Zagorka, „Republikanci“, Zagreb, Stvarnost, 1979: 149. str.
Nekada davno, točnije prije nešto više od 200 godina, na pola sata istočno od Zagreba protezala se gusta hrastova šuma okružena oranicama i livadama – posjed zagrebačkih biskupa koji je služio samo za lov i sječu drveća. Tko zna bi li se ta funkcija promijenila da nije bilo zagrebačkog biskupa Maksimilijana Vrhovca, koji je odlučio na tom mjestu urediti prostrani javni perivoj prozvan „Maksimilijanov mir“ ili skraćeno – Maksimir.
Svečano otvoren 1794. godine, Maksimir je bio prvi javni park u jugoistočnoj Europi, ali i jedan od prvih u svijetu. Do tada su ovakvi perivoji bili privatni, te su se vezali uz plemićke i kraljevske rezidencije. Međutim, cijeli je pothvat naglo prekinut kada je Vrhovac optužen za masonstvu i vezu s ugarskim jakobincima (Zavjera ugarsko-hrvatskih jakobinaca okosnica je Zagorkinih „Republikanaca“), a prigovaralo mu se i da previše novaca ulaže u cijeli taj projekt.
Iako park danas nosi ime po Vrhovcu, današnji izgled duguje drugim biskupima – Aleksandru Alagoviću i Jurju Hauliku. Haulik je već 1837. godine, godinu dana nakon imenovanja zagrebačkim biskupom, započeo radove na uređivanju Maksimira u stilu engleskog pejzažnog perivoja. Tada su duge usječene staze namjenjene kočijama i jahačima Vrhovčeva doba zamijenjene vijugavim puteljcima namijenjenim šetačima, a po parku su razasuti mnogobrojni paviljoni, romantični mostovi, odmorišta, kutak za osamu, čitanje poezije, jezera i vodotoci. U njegovu čast park je 1839. nazvan – Jurjaves.
Jurjaves 1853. godine
U albumu „Jurjaves“ izdanog o trošku Jurja Haulika nalazi se opis parka anonimnog autora. Dakle, kako je ovaj park izgledao nekada, točnije 1853. godine?
Krećemo od ulaza…
Ulaz u Maksimir – prvi izgled portala. Slika preuzeta: Artur Schneider, „Perivoji, vrtovi i šetališta u starom Zagrebu“, u: Narodna starina, Vol. 8, No. 20, 1929: 149 – 180 str. (https://hrcak.srce.hr/65881)
Ulaz u perivoj bio je vrlo jednostavan – dva stupa s kamenim vazama na vrhu. Kroz otvoreni ulaz pružao se pogled duž glavne aleje prema Kiosku (Vidikovcu).
Ako se krenulo na desnu stranu, prošlo se pokraj vrtlareve kuće i nasada hortenzija te došlo do donjeg jezera okruženog platanama i vrbama. S obale jezera pružao se pogled na otočić na kojem se nalazila kućica s labudovima i patkama, te na tzv. Lantern-tempel (Paviljon jeka), nazvan po velikoj svjetiljci na krovu.
Šečući putem koji vodi od hrama, došlo se do mosta ispod kojeg se voda iz gornjeg jezera spušta vodopadom u donje. Tu se nalazio staklom zaštićen kamen na kojem je zlatnim brojkama upisana 1842. godina kada je jezero dovršeno. U blizini se nalazio kip Žetelice s grabljama, srpom i košarom cvijeća, okružen grmovima bijelih ruža (kip je uništen u Prvom svjetskom ratu). S mosta se u daljini mogao vidjeti Kiosk i polukružna kamena klupa u njegovom podnožju obrasla bršljanom i zaštićenu pergolom od crvenih ruža.
S terasa Kioska pružao se pogled na jug do Save i na zapad do Zagreba. Kada se krenulo putem lijevo od glavne aleje i Kioska, došlo se do paviljona Kišobran, a potom do Švicarske kuće (ili Tirolske kuće). U prizemlju kuće stanovao je šumar, a na prvom je katu bio bogato uređen salon. U njezinoj se blizini uzgajala perad (fazani, patke, guske…). Dalje je vodio put preko tzv. velike sjenokoše i malog zaravnka obraslog crnogoricom do prostranog voćnjaka, u kojem se nalazila Mirna koliba, do krova obrasla vinovom lozom. U njezinom je prizemlju živio vrtlar, a na katu je bio salon. S balkona se pružao pogled prema Medvednici i Ivaniću, a na jednom je stolu ležalo veliko crno ogledalo koje je posjetiocima omogućavalo da u obratnoj slici i neometani sunčevom svjetlošću mogu gledati prekrasne vidike.
Na brežuljku nasuprot Mirnoj kolibi nalazio se mali otvoreni paviljon Bellevue (Hram prirode), sa slamnatim krovom. Vraćajući se natrag kroz Gaj slavuja došlo se do pčelinjaka sa prostranim, lipama omeđenim vrtom punim mirisnog cvijeća. U blizini se nalazila i Svilara koja je imala najmoderniju opremu za uzgoj dudovog svilca. Putem se dalje došlo do Haulikovog ljetnikovca, sagrađenog u klasicističkom stilu. S terase se pružao pogled na vrt, Pučki paviljon, Kiosk i crkvicu.
Vrativši se na obale donjeg jezera, prošlo se pored kipa Napuljskog ribara i ušlo u Druidski gaj, gdje se nalazio visoki križ od crnog mramora s pozlaćenim razapetim Isusom. Dalje je put vodio do Narodnog hrama, te na kraju do Doline dalija, jednog od najljepših maksimirskih pejzaža. Tu se nalazio obelisk koji je Haulik podigao u čast završetka radova 1843. godine. U trenutku kada je završen, park nije imao granica nego je bio povezan i činio cjelinu s Medvednicom i savskom dolinom.
Flora i fauna
Park je služio i kao uzgajalište različitih biljnih i životinjskih vrsta, pa tako su se ovdje u jednom jezeru početkom 19. stoljeća uzgajale i pijavice. I dan danas je prirodno stanište mnogih životinja (čak i onih zaštićenih i globalno ugroženih), iako su zbog urbanizacije i preuređenja mnoge vrste nestale.
U Maksimiru je danas smješten i Zoološki vrt, u kojem se nalazi i skultpura Napuljskog ribara (broj 6). Karta preuzeta: https://zoo.hr/karta/
Što je ostalo, a što nestalo?
Mnogih spomenutih spomenika i građevina danas više nema. Narodni je hram zamijenjen neogotičkom kapelicom sv. Jurja, u kojoj je Haulik želio biti pokopan. Od paviljona, kojih je bilo mnogo, danas je ostao sačuvan jedino Paviljon jeka. Na primjer, na mjestu paviljona Kišobran danas se nalazi Sokolska Mogila, podignuta 1925., prilikom obilježavanja tisuću godina hrvatskog kraljevstva. Ipak u sjećanje na paviljon ostalo je ime – Livada Kišobran. Od spomenutih skulptura, u parku je ostao Napuljski ribar (odnosno njegova replika), a nalazi se u sklopu Zoološkog vrta. Prema opisu, današnji Zoološki vrt vjerojatno je 1853. godine bio Druidski gaj. Svilanu, pčeličnjak i gospodarske zgade Haulikovog ljetnikovca danas koristi Agronomski fakultet redom kao skladište, edukativni prostor za nastavu pčelarstva i Institut za mljekarstvo i stočarstvo.
Glavni ulaz također više nije isti. Godine 1867. postavljen je novi portal koji tvore četiri stupa spojena masivnim nadvratnikom. U sredini tog nadvratnika nekada je stajao natpis „Jurjevac“, koji je teško stradao u potresu 1880. Obnovljeni je portal ponovno srušen 1913. godine kada je na njega pao hrast tijekom olujnog nevremena. Godinu dana kasnije obnovljen je, ali na novom navratniku sada su upisani stihovi iz „Dubravke“ Ivana Gundulića.
Ulaz u Jurjevac/Maksimir sedamdesetih godina 19. stoljeća. U pozadini se vidi kip sv. Jurja Antona Dominika Fernkorna (austrijskog kipara) koji je ondje postavljen 1867. godine. Kip je bio prilično oštećen te je 1908. napravljen u Beču novi odljev, a kip je postavljen na Trg Republike Hrvatske, gdje i danas stoji. Slika preuzeta: https://zgexpress.net/maksimir-slavi-225-rodendan/
Današnji ulaz u Maksimir. Na portalu su upisani stihovi iz Gundulićeve “Dubravke”: “O dubravo slavna svima, U uresu slobodnome, Lijepa ti si mojim očima, Draga ti si srcu momu. U veseloj ovoj sjeni, Od čestitih tvojih grana, Povesti je milo meni, Dio najdraži mojih dana.” Slika preuzeta: https://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Maksimir_1007-2.JP
Ovo je samo djelić onoga što možete vidjeti i doživjeti u Maksimiru. S nadolazećim lijepim vremenom, posjetite ga (ponovno), prošećite putevima kojim Zagrepčani šeću već 226 godina i istražite tajne ovog najstarijeg zagrebačkog javnog perivoja.
Novi ljetnikovac danas je Župni dvor sv. Jeronima. Pretpostavlja se da je izgrađen 1855., ali nema pouzdanih dokaza o tome. Je li ovo zdanje možda poslužilo Zagorki u “Republikancima” kao inspiracija za Vrhovčev ljetnikovac u Maksimiru u kojem Ksenija prisluškuje urotnike? Slika preuzeta: http://park-maksimir.hr/treatment/novi-ljetnikovac/?portfolioCats=11
Izvori:
Artur Schneider, „Perivoji, vrtovi i šetališta u starom Zagrebu“, u: Narodna starina, Vol. 8, No. 20, 1929: 149 – 180 str. (https://hrcak.srce.hr/65881)
