U proljeće 1929. Marija Jurić Zagorka započela je pripremna istraživanja za svoj najopsežniji roman „Gordanu“ savjetujući se s prijateljem i suradnikom u „Ženskom listu“, povjesničarem i kulturnim djelatnikom Emilijem Laszowskim. Roman, kakav danas poznajemo u formatima mahom od sedam ili dvanaest svezaka, svoj put k publici započeo je 1930. u obliku feljtona koji su počeli izlaziti u dnevnim novinama, „Jutarnjem listu“. U najavi trećeg dijela romana, „Kraljica Hrvata“, uprava spomenutog lista donijela je opsežan pregled radnje prethodnih nastavaka, te se posebno osvrnula na povijesne izvore i djela povjesničara koje je autorica koristila pri pisanju. Tako su spomenuli djela već navedenog Emilija Laszowskog, Rudolfa Horvata, Vjekoslava Klaića, Tadije Smičiklasa, Schönherra, Berszeviczva, Bonfina, Galeottija, Burkhardta, I. Tichtela, Fransa, Grünhagena, te povijesne izvještaje talijanskih poslanika Venecije i Ferrare pri ugarskom dvoru.
Pomoć Rudolfa Horvata
Posebno je zanimljivo djelo „Povijest grada Varaždina“ Rudolfa Horvata. Autor je prilikom obilježavanja 700. obljetnice slobodnog kraljevskog grada Varaždina, 28. travnja 1909., zamoljen napisati povijest grada. U tu svrhu je godinu kasnije dobio jednogodišnji dopust od obveza na gimnaziji u Zagrebu, te je dodijeljen na rad u Zemaljskom kraljevskom arkivu u Zagrebu. Dotada nitko nije napisao sabranu povijest Varaždina, pa je Horvat bio prisiljen prikupiti izvorno arhivsko gradivo i napisati kraće studije za pojedina razdoblja. Godine 1912. dovršio je djelo, no rukopis nije, zbog političkih i ratnih prilika, objavljen. Pohranjen je u Gradskom muzeju u Varaždinu gdje su ga koristili različiti autori, a širokoj publici postao je dostupan u tiskanom izdanju tek 1993. godine. Zagorka je poznavala Rudolfa Horvata i vjerojatno je i s njim, kao i s Laszowskim, raspravljala o Ivanišu Korvinu, pa je tako došla i do informacija o sudbini njegove obitelji nakon njegove smrti 1504., jer je Horvat u spomenutom djelu napisao o tome kratku studiju.
Ivaniš Korvin i njegova smrt
Slavonski herceg i hrvatsko-slavonsko-dalmatinski ban, Ivaniš Korvin (1473-1504), ujedno nezakoniti sin hrvatsko ugarskog kralja Matije Korvina 1496. oženio je Beatricu Frankapan, kći hrvatskog istaknutog velikaša i borca protiv Osmanlija kneza Bernardina Frankapana. Beatrica je u brak s Ivanom donijela pozamašan miraz u kojem su se posebno isticale utvrde Bihać i Novi, te je tako povećala Ivanišev ionako izdašan imetak koji mu je priskrbio otac. U braku je godinu kasnije rođena kći Elizabeta, a 1499. i sin Krsto. Rođenjem nasljednika povećao se i antagonizam hrvatsko-ugarskog kralja Vladislava II. prema Ivanišu koji mu je još od vlastitog stupanja na prijestolje bio nepoćudan zbog svojih rodbinskih i političkih veza i odbojan zbog potencijalnih ambicija na njegovo kraljevsko mjesto. Nakon niza pobjeda nad Osmanlijama i političkih uspjeha u razdoblju od 1501. do 1503. Ivaniš se nenadano razbolio i preminuo u jesen 1504. godine. Pokopan je u pavlinskoj samostanskoj crkvi u Lepoglavi, a nepunih šest mjeseci kasnije, u ožujku 1505., pridružio mu se i sin Krsto.
Ivaniševu smrt Zagorka je opisala sumornim riječima:
„Uvečer Ivan legne. Čitavu noć vrućica ne popušta. Bulazni i opet se osvješćuje. Liječnik mu pruža lijekove, potpuno uvjeren da će do sutra sve biti dobro. Beci zove vojvodu i Damira. … Sedam dana leži ban, čas u nesvijesti, čas priseban. Osmi dan osjeća se potpuno izgubljen. Zove lepoglavskog priora koji mu je stalno uz postelju…. : Želim sastaviti oporuku. Sva imanja dobivaju moj sin i kći, a doživotno to uživa i žena. Ona neka svime upravlja, a uz nju neka budu skrbnici mojoj djeci sinu i kćeri, a mojoj ženi na pomoć, savjet i obranu: Đulaj, braća Berislavići i vi. …. Uzmite pod svoje okrilje mog nezakonitog Ivana koji je sad kod Đulaja. Već davno sam dječaku darovao imanje u Šleskoj. … Osmi dan jesenskih dana podvečer, mladi ban klone na putu svoje životne tragedije…Teškom žalosti pritisnuti, putuju velikaši, plemstvo i građani u krapinski dvor gdje leži ban Ivaniš iznenada udaren kosom smrti. Svi ga prate u lepoglavski samostan gdje je zaželio da leži vječnim snom. …. Poslanici Venecije i Milana čvrsto vjeruju da ta smrt „nije po volji božjoj.“
Marija Zagorka Jurić. „Gordana“. Sv. 6. Zagreb: Stvarnost, 1979: 459-462. str.
Sumnjive smrti
Opisom Krstine smrti Zagorka je dala naslutiti kako njegova i očeva smrt nisu samo posljedica prirodne selekcije i završetka životnog kruga:
„Od ovog saborskog zaključka život teče dalje pun pouzdanja u najskrovitije nade, pohranjene u gradu Krapini gdje mali Krsto skače dvorištima grada, izvodeći igre. Jednog dana ne dovrši igru. Pet mjeseci nakon smrti bana Ivaniša strese groznica i Krstu. U strahu zove banica svoje prijatelje, liječnike i sututore. Krsto bulazni, u vrućici vodi obranu svoje tvrđave, brani je, brani, odbija neprijatelje i klone. … Pet mjeseci nakon Ivaniša umre i Krsto. …. Vijest o Krstinoj smrti leti kao crnolika ptica nad Hrvatskom i prelazi granice u Italiju. Kardinal, vojvoda od Ferrare, piše milanskom poslaniku u Budimu: „Najozbiljnija diplomacija Italije čvrsto vjeruje da je Korvinov sin umro po propisu dvorske politike.“
Marija Zagorka Jurić. „Gordana“. Sv. 6. Zagreb: Stvarnost, 1979: 465. str.
Podlogu tim sumnjama i neskrivenim insinuacijama vjerojatno je pronašla u pripovijestima Ivaniševa i Beatričina suvremenika, pisca Đure Srijemca, koji je zabilježio što se u narodu usmeno prenosilo o Krstinoj smrti, a pripovijesti je Zagorki prenio Rudolf Horvat putem svojeg rečenog djela:
„Beatrica je iz Krapine poslala u Budim svoga kaštelana Mirka Tereka za nekim poslom. Doznala je za to kraljica Ana, pa je Tereka pozvala na objed. Kraljica je poslije objeda stala ispitivati Tereka o Korvinovim sinovima Ivanu i Krsti. Terek je kraljici pripovijedao kako hrvatski narod voli Krsta Korvina, koga će jednom sigurno postaviti na prijestolje. Terekov je izvještaj zabrinuo kraljicu Anu, koja se počela plašiti za sudbinu svoga sina Ljudevita. Zato je kraljica k sebi pozvala ugarske velikaše da od njih čuje što li oni misle o Korvinovim sinovima. Ali i ovi potvrdiše da i Ugri i Hrvati zaista drže da će im jednom biti Krsto Korvin kralj. Odsada je kraljica Ana neprestano razmišljala o tomu kako bi se riješila Korvinovih sinova da ne smetaju njezinomu sinu Ljudevitu. Napokon je odlučila da otruje djecu Ivana Korvina. Iz ljekarne dade donijeti jaki otrov, a na objed pozove Mirka Tereka. Poslijed objeda otkrije kraljica Tereku svoju namjeru: podjedno ga zamoli neka on otruje sinove Korvinove. Da Tereka lakše sklone na taj zločin, obeća mu za nagradu 4 grada koji pripadaju Korvinovoj obitelji. Kraljica dapače dade Tereku povelju i kraljevski pečat s pozivom neka sam ispiše koje li bi gradove htio imati. Terek napiše na toj povelji imena gradova: Đula, Čerević, Subotica i Vilagoš. Kraljica pristade; ona dapače pokloni Tereku još 4 konja i 200 maraka. Terek uze od kraljice otrov te se iz Budima zaputi u Hrvatsku. Kad je došao u Krapinu, nađe u gradu sinove Ivana Korvina kako se igraju s vršnjacima svojim. Dječaci opaze kaštelana koga su voljeli te potrče prema njemu, pitajući ga: „Što si nam donio?“ Terek dade Ivanu i Krsti po jednu kutiju slatkiša koji bijahu otrovani. Djeca se uzradovaše tome daru, ali naskora obole, a iza 2 tjedna i umru.“
Rudolf Horvat.“Povijest grada Varaždina.“. Varaždin: Zavod za znanstveni rad Varaždin Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 1993: 49. str.
Ostala je Elizabeta
Iza Ivaniša i Krste ostale su Beatrica i Elizabeta. Beatrica, suočena s nizom tragičnih gubitaka u vrlo kratkom vremenskom razmaku, kako bi osigurala svoju kćer Elizabetu, ali i vlastitu egzistenciju posredovanjem svojeg rođaka kaločkog nadbiskupa Grgura Frankapana zaručuje Elizabetu 1505. za sina preminulog palatina Stjepana Zapolje, Jurja. Ugovoreno je kako će se Elizabeta po proslavi 12. rođendana udati za Jurja, te će mu u miraz donijeti sva Korvinova imanja, no tek nakon smrti svoje majke Beatrice. Nedugo nakon tog dogovora, Elizabeta se spominje kao zaručnica drugog čovjeka, dvorskog peharnika Mihovila od Palovca. Nažalost, zaruke ni s jednim ni s drugim čovjekom nisu ostvarene, jer je Elizabeta, isto kao i njen brat, nenadano preminula 1508. godine.
Zagorka je njenu smrt zabilježila s prizvukom konačnosti:
„Nestalo je Ivaniševa roda. I dozivlje svojeg oca, prijatelje pokojnog bana na dogovor. Tu je i biskup Grga Frankopan. Nakon dugog vijećanja zaključuju: Dva su neprijatelja Korvinovu rodu. Kralj i obitelj Zapolja. .. Jednim potezom učinit će Beci najljućeg neprijatelja rođakom, zaručiti svoju šestogodišnju kćer Elizabetu sa sinom pokojnog palatina i Vladislav je razoružan. Nakon Becine smrti sva će Ivanova imanja pripasti Elizabeti, a po njoj mužu baničine kćeri. Tako da Vladislav neće usuditi da prisvaja imanja, jer bi se digla sva moćna Zapoljina obitelj u obranu, a Elizabeta, Korvinova kći može nositi jednom krunu sa Zapoljine strane. … I pošalju posrednika biskupa Grgura Frankopana udovici palatina Zapolje. …. Bračni ugovor je skopljen. Kad prvorođena kći Elizabeta navrši dvanaest godina, obavit će se vjenčanje. …U dvostrukoj žalosti Beci pomno čuva svoju kćer, vodi svoja imanja i olakšava svoju dušu u društvu prijatelja, sklapa osnove i osjeća se sigurnom pod okriljem budućeg braka svoje kćeri. Ali podmuklo se javlja nova nesreća. Djevojčica Elizabeta iznenada umre.“
Marija Zagorka Jurić. „Gordana“. Sv. 6. Zagreb: Stvarnost, 1979: 466. str.
Temeljila ju je vjerojatno prema još jednom zapisu suvremenika tih događanja, Đure Srijemca:
„Kada se Jelisava zaručila s Mihaljom Palovcem, uplašio se Mirko Terek, koji je navodno slatkišima otrovao Jelisavinu braću. Terek se bojao da će Jelisava roditi djecu koja bi se jednom mogla njemu osvetiti. Zato je podmitio Beatričinog kuhača, te je ovaj otrovao mlađahnu Jelisavu.“
Rudolf Horvat.“Povijest grada Varaždina.“. Varaždin: Zavod za znanstveni rad Varaždin Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, 1993: 51. str.
Tužan kraj Beci Frankapan
Nakon Ivaniševe smrti, te smrti njihove djece, Elizabete i Krste, Beatrica, članica hrvatske velikaške obitelji Frankapan, ostaje sama s vlastitim i suprugovim velikim imetkom i tako ostaje iz političkih i materijalnih razloga na radaru hrvatsko-ugarskog kralja Vladislava II. Kralj joj nalaže udaju za vlastitog rođaka markgrofa Jurja Brandeburškog, s kojim sklapa brak u siječnju 1509. Prema bračnom ugovoru sva njena i Ivaniševa imanja nakon vjenčanja pripala su njenom drugom suprugu. Beatrica je preminula godinu dana nakon stupanja u novi brak, u ožujku 1510. vjerojatno u gradu Varaždinu.
Na kraju, u nedostatku novih istraživanja Beatričina, Krstina i Elizabetina života, možemo samo zaključiti kako je Zagorka nastojala vjerno prikazati njihovu tragičnu sudbinu, a nama preostaje odlučiti koja verzija tih životnih priča nam je toplija, tužnija i prihvatljivija. Ona koju je ispisala povijest svojom faktografskom rukom ili ona koju nam je prispodobila Marija Jurić Zagorka.
Literatura:
Grgin, Borislav. Natuknica „Ivaniš Korvin“ u: Hrvatski biografski leksikon, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. Pristupljeno 06.12.2021: https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=112
Horvat, Rudolf. Povijest grada Varaždina. Varaždin: Zavod za znanstveni rad Varaždin Hrvatske akademije znanosti i umjestnosti, 1993.
Jurić, Marija Zagorka. Gordana. Zagreb: Stvarnost, 1979. Svezak 6.
Kuhar, Ivana. „Marija Jurić Zagorka u fondovima i zbirkama Hrvatskog državnog arhiva“ u: „Marija Jurić Zagorka – život, djelo, nasljeđe/Emocija, manipulacija, legitimacija“ zbornik radova sa književno znanstvenog skupa održanog u sklopu 13. Dana Marije Jurić Zagorke“ 22. – 23. studenoga 2019.
Strčić, Petar. Natuknica „Beatrica Frankapan“ u: Hrvatski biografski leksikon, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2021. pristupljeno 06.12.2021: https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=6285
Tekst sastavila: Ivana Kuhar