„Ivan Okićki jaši smeđeg konja uz Dorju i šuteći, gleda gore pred sobom u visoko šiljasto brdo. Vršak mu je pećina. Bijeli dvorac diže se iz kamena kao stablo iz zemlje crnice. Sve strmiji biva put. Uskim puteljkom koračaju sve bliže k bijelom dvorcu navrh pećine. (…) Dorja poprati pogledom divnu sliku samoborskih brdina, a nad njima visoko Okić-grad. (…)
Nakon dugotrajnog uspona zatrubi na vrhu šiljaste kule čuvareva trublja. Momci se oglase rogom. Njihovo ozivanje objavi svima u dvorcu da se približava gospodar. Ivan krene između litice, puteljkom tako uzanim da nije više mogao koračati pokraj konja, nego pođe naprijed.
Jedan po jedan uspinjali su se k dvorcu. Mala željezna vrata otvaraju se. Dorja prvo uđe u dvorište. Brat je skine s konja. Onda joj otvaraju druga teška vrata. Na pragu čekaju služavke. Ulazi u dvorac, uspinje se uskim stubištem koje se svija između debelih zidina, strmo prema gore u svoje odaje, pune jastuka i ćilima. Po srijedi velika postelja, sa zastorima dugim do poda.“
(Plameni inkvizitori, 1. dio, Zagreb, Školska knjiga, 2006: 277-279. str.)
Ilustracija Okić grada iz: “Plameni križari”, u: Jutarnji list, četvrtak, 21. studenoga 1929: 14. str.
Smještaj i izgled Okić grada
Okić grad se smjestio na strateški istaknutom mjestu, odasvud viđen, a takoreći neosvojiv. S 495 m nadmorske visine vladao je istočnim obroncima Plješivice i Samoborskog gorja, savskom i podgorskom ravnicom, s vidikom sve do Zagreba, Medvedgrada, Susedgrada. Osim relativno dobre očuvanosti i odličnog položaja, Okić se ističe i zato što veliki dio njegove strukture pripada romanici, što ga čini jedinstvenim među srednjovjekovnim gradovima kontinentalne Hrvatske. Bio je jedan u nizu utvrda koje su do Drave do Pokuplja štitile tadašnju Slavoniju (danas sjeverozapad Hrvatske) za vrijeme provala Tatara u 13. stoljeću i Osmanlija u 16. stoljeću.
Ostaci grada daju naslutiti njegovu nekadašnju veličinu. Okić grad je bio 32 metra dugačak i u prosjeku 7 metara širok grad koji se sastojao od dva dijela – donjeg i gornjeg. Do donjeg djela grada, koji je imao funkciju glavne stražarnice uspon je razmjerno blag, a staza široka i pregledna, te su se ovdje vjerojatno nalazile staje i konjušnice. Prema gornjem, stambenom dijelu grada staza se sužava te s jedne strane gledate gotovo okomite stijene, a s druge se strane nalazi ponor. Zagorka opisala da je „puteljak bio tako uzan da se nije moglo koračati pokraj konja“. Gornji se dio grada sastoji od tri dijela: gradske jezgre, vodospremnika i kapele. Vodospremnik je imao izuzetno značenje za život grada, posebno u vrijeme njegove opsade, a smještao se na ono mjesto grada koje se planiralo najduže braniti.
Danas su ostale očuvane zidine stambenog dijela (B) i gradska kapela (D), ali bez polukružne apside. Slika preuzeta: http://free-zg.t-com.hr/kufrin/grad.htm
Vlasnici
Okić se prvi puta spominje 1193. godine u dokumentu o plaćanju desetine Zagrebačkoj biskupiju i biskupu. Iz spomenute povelje ne zna se tko je bio vlasnik Okića, ali pretpostavlja se da je to bio knez Jaroslav Okićki koji se prvi puta spominje dvadesetak godina kasnije. Jaroslavovo sin Ivan I. proslavio se obranom Okić-grada tijekom provale Tatara 1242. godine. Prema spisima bio je ugledan, bogat i moćan vlastelin, kojem su mnogi kraljevi iz dinastije Arpadović darovali posjede zbog zasluga. Njegov sin Ivan II. Okićki bio je posljednji Okićki. Nakon knezova Okićkih vlastelini Okića bile su redom ugledne plemićke obitelji Babonić Blagajski, Frankopan i Erdödy. Porazom Osmanlija kod Siska 1593. godine nestaje potreba za održavanjem utvrda kao što je Okić, te ga obitelj Erdödy ga napušta u korist novoizgrađenog i udobnijeg dvorca Kerestinec (sagrađenog 1575. godine). Nakon toga prepušten je propadanju. Godine 1970. Okić grad s okolicom proglašen je zaštićenim krajolikom.
Okić grad danas
Godine 1834. Dragojla Jarnević, pionirka planinarenja i prva hrvatska alpinistica, uspela se na Okić s južne, strmije strane. S obzirom da tada nije bilo alpinističke opreme, penjala se bosa. Danas se staza njezina uspona zove Dragojlina staza. Danas je Okić poznat kao vježbalište za planinare i alpliniste, a u podnožju se nalazi planinarski dom Dr. Maks Plotnikov.
