Jeste li se ikad pitali što se dogodilo 1903. godine, da se u poznatoj pjesmi doziva u pomoć ban Jelačić? Bila je to godina kada su hrvatske krajeve, a posebice Zagreb zadesile do tad nezapamćene protumađarske demonstracije. Ujedinjenost u animozitetu prema banu Khuenu Hedervaryu, općenito nezadovoljstvo prema mađarskoj politici i neprovođenje odredbi Hrvatsko – ugarske nagodbe stoje u pozadini ove pobune. Izgredi i demonstracije postali su dio svakodnevice, iskazani kroz skidanje mađarskih zastava i natpisa. Kao odgovor slijedila su brojna uhićenja, zapljena novina, ukidanja stipendija studentima koji su sudjelovali u prosvjedima te politički izgon ili zatvor za mnoge novinare.
A evo što je naša Zagorka zapisala o ovim događanjima:
”Živim najljepše, jedine sretne dane svojega života” – rekoh svojim suradnicima u borbi. I doista, četiri ova mjeseca ostala su mi jedini lijepi svijetli dani u pustinji mraka, kojim se provlačio moj strašni ropski radni život.
Zagorka, M.J.: Kako je bilo. Beograd 1953.: Izdanje redakcije Zabavnog romana, str. 28
S nostalgijom o ovim vremenima piše u svojim autobiografijama zato što napokon doživljava dugo željeno priznanje – bar nakratko bit će urednica Obzora. Zagorka se pokazala dorasla izazovima pred kojima su mnogi u tom trenutku ustuknuli. I što je njoj mnogo značilo, bar nakratko, njen angažman bio je cijenjen.
Opresija novina
Krenete li pregledavati novine u potrazi za opisima demonstracija, s iznimkom Obzora, naići ćete ili na potpunu šutnju ili tek pokoji opis. Da nije bilo Obzorovih novinara pomislili biste da se u gradu ne događa ništa posebno, a to je posve u suprotnosti s nemirima koji vladaju na zagrebačkim ulicama. Rigidna cenzura koja se provodila nad tadašnjim novinarstvom, stavljala je ove revne izvjestitelje u opasnost da njihov trud bude nagrađen ili zatvorskom kaznom ili bijegom u inozemstvo kako bi je izbjegli.
Obzor, tadašnje najvažnije političko glasilo, ističe se svojim detaljnim i svakodnevnim bilježenjem tijeka nemira. Posljedica su bile svakodnevne zapljene ovog lista, o čemu svjedoče i članci u samom Obzoru. Osim spomenutih neugodnosti većina redakcije je ili u pritvoru ili u inozemstvu.
Nakon što je postalo jasno kako će većina redakcije Obzora biti privedena, Heimerl i Pasarić bili su svjesni da će težina vođenja redakcije biti na Zagorki. Oba su umjesto bijega u inozemstvo odabrali zatvor i prije pritvora poručili Zagorki:
”sad pokažite Hedervaryju, da nešto značite, a predsjedniku tiskare da ste ipak ”netko”, i preuzmite cijelu redakciju, smjelosti imate dosta….“
Jurić Zagorka, Marija. 1998. Što je moja krivnja. U: Autobiografije hrvatskih pisaca. Ur. Vinko Brešić. Zagreb: AGM, 459-460.
Zagorka je u tom kratkom. ali zahtjevnom razdoblju samostalno obavljala posao urednice. Dr. Derenčin pohvalit će poslije njezin trud uz napomenu da je on uz pomoć sina i koncipijenata jedva stizao obaviti posao. On će je i predložiti da bude glavna urednica – posao koji mnogi iz straha tada ne bi prihvatili. No prijedlog će od Državnog odvjetništva biti osporen uz obrazloženje, da se jedna žena ne može potpisati kao glavna urednica. Ipak u praksi će ona taj posao obavljati.
Rodila se ideja
Zagorka je u svojoj autobiografiji simpatično zapisala:
Jednog dana odlučim organizirati žensku demonstraciju i napišem u ”Obzoru” vijest, da će se u Markovoj crkvi održati Reqiem za postradale žrtve u Zaprešiću. Pozovem da u deset sati prije podne dođu sve žene pomoliti se za duše palih. I one su se odazvale…
Jurić Zagorka, Marija. 1998. Što je moja krivnja. U: Autobiografije hrvatskih pisaca. Ur. Vinko Brešić. Zagreb: AGM, 459-460.
Rečenica kojom započinje opis organizacije demonstracija, odiše njenim šarmom pisanja. Čitati Zagorkine autobiografije ponekad je zanimljivije nego čitati njene romane. Kako smo romane već pročitali, sada smo željni upoznati ženu koja ih stvara. Ovakvi mali uvidi u njen način razmišljanja i nevjerojatne dogodovštine iz osobnog života, kreiraju uzbudljivu priču.
Da je Zagorka lik u ovom romanu osvojila bi nas nonšalantnošću – eto probudi se i što će raditi toga dana, pa organizirati demonstracije. Žene to inače ne rade u to vrijeme, odnosno ne čine to same, već se povremeno priključe muškoj masi. Svjesna je da bi otvoreni poziv na sudjelovanje u jednom takvom događaju mogao naići na slabi odaziv, Zagorka se poslužila lukavim načinom kako privući žensku publiku.
Zagorka je otprije imala mrežu ženskih suradnica, prvenstveno kroz neuspjelu organizaciju prvog ženskog sindikata ‘’Kolo radnih žena’’, ali i neke nove suradnice. Upravo su one pomogle provesti ovu ideju u naum.
Za provedbu je bio ključan benigni poziv u novinama da se gospođe i gospođice svih slojeva, u što većem broju okupe na svečanoj misi, odnosnu rekvijemu za stradale u nemirima. U pozadini ove pobožne najave skrivao se Zagorkin plan da sve sudionice mise pretvori u demonstrantice. Isprva se čini da je Zagorka provela varku nad neupućenim ženama, ali njihov odgovor na događaj sugerira da im je pomogla pronaći hrabrosti da samostalno ‘’zademonstriraju’’.
Tijek događaja
Izvještaj tijeka odvijanja demonstracija:
- Zagorka koristi poziv za rekvijem kako bi privukla žensku populaciju na buduće demonstracije.
- Riječ je o planiranoj akciji! Zagorka i članice nesuđenog ženskog sindikata, u crkvu svetog Marka prethodno su donijele rekvizite za demonstriranje. Rekvizite sačinjavaju zastave i hrvatske kokarde s crnim velom, kao ”suptilna” politička poruka.
- Ženski svijet u velikom broju dolazi u crkvu. Dočekat će ih i pripremljen ambijent, sve svjetiljke u crkvi diskretno su ukrašene hrvatskim trobojnicama i palmama.
- Odvija se sveta misa i većina sudionica, a posebice redarstvenici i Khuen Hedervary u obližnjim Banskim dvorima, ni ne slute što će se zbiti.
- Po završetku mise, zatvaraju se južna vrata i sudionice mise preusmjerava se prema bočnim vratima, odnosno izlazu prema banskoj palači. Prilikom izlaska iz crkve organizatorice zaustavljaju žene, kako bi svakoj od njih uresile opravu trobojnom kokardom s crnim velom.
- Žene su potom od strane Zagorke dovedene pred Banske dvore (odigralo se sve to brzo). Ponesene patriotskim duhom i Zagorkinim uzvikom „Abzug Khuen Hedervary!“, žene klikću svoje demonstrativne političke poruke.
- Redarstvenici su iznenađeni mnoštvom žena koje su propustili na misu, da bi se one potom pretvorile u demonstrantice. (na Markovu trgu u to vrijeme zabranjena su okupljana bez prethodne najave)
- Na prozoru Banskih dvora pojavljuje se glavom i bradom Khuen Hedervary. Banovo lice iskazuje mnoštvo emocija od iskrenog čuđenja, preplašenosti, zabavljenosti i podrugljivog osmijeha, nakon kojeg se njegova osoba povlači.
- Stižu redarstvenici na konjima. Jedna skupina žena je potisnuta prema crkvi, a druga prema Gospodskoj ulici (danas Ćirilometodskoj). Demonstrantice, kojima se pridružuje i muška pratnja, redarstvenici su potisnuli prema Strossmayerovu šetalištu i u Mesničku ulicu, a potom i Ilicu.
- U Ilici se priključuje još ljudstva. Policija na konju prati povorku.
- Demonstrantice i njihova, sad već poveća, pratnja stižu na Jelačićev trg. Detektivi pozivaju na razlaz, a gospođice odgovaraju pjevanjem himnom.
- Redarstvenici uspijevaju obuzdati demonstrantice i demonstrante koji su im se priključili.
- Par gospođica iz uglednih obitelji je uhićeno i privedeno uz burne ovacije mnoštva. Dame će ubrzo biti i puštene i dočekane od strane ponosne rodbine i susjeda.
- Obzor piše o stotinjak okupljenih žena, a naša autorica u autobiografijama varira od 800 do 1800 žena.
Žene su sudjelovale u većini demonstracija 1903. godine, o tome svjedoče vijesti po novinama, ali očito ih nitko nije očekivao kao samostalne organizatorice.
..kakva je to tajna sila mogla dovesti osamsto žena pred banove prozore, kad na Markov trg nije mogao doći ni jedan čovjek, a da ga policija ne zaustavi.
Zagorka, M.J.: Kako je bilo. Beograd 1953.: Izdanje redakcije Zabavnog romana, str. 26-27.
Upravo odsustvo muškaraca omogućuje uspjeh. Nitko nije očekivao da žene organiziraju demonstraciju samostalno, zato ih policija propušta pretpostavljajući kako idu samo na misu. Zagorka naglašava kako se nježni spol tretira kao nebitan, što pak u nekim situacijama omogućuje ženama veći prostor djelovanja.
Literatura
Jurić Zagorka, Marija: Kako je bilo, Beograd: Izdanje redakcije Zabavnog romana, 1953.
Jurić Zagorka, Marija, “Što je moja krivnja,” u: Vinko Brešić (ur), Autobiografije hrvatskih pisaca, Zagreb: AGM, 1998.
Hrvatica, God. 1, br.3, ožujak 1939.
Tekst sastavila: Martina Findrik