
Kip dame sa suncobranom priziva sliku žene koja šeće zagrebačkim ulicama, s blagim osmijehom na licu i uz kontemplaciju o radnji sljedećeg romana. Doima se, dok promatrate kip, da je to neka tiha, samozatajna ženica. Crte lica kipa u kontrastu su s njenom veličinom. Velika, a tako nježna. Na ovaj prikaz Zagorke kontrast je tu. Šetala je, dakako, Marija Jurić Zagorka ulicama, ali na nešto drugačiji način. Ne baš mirno i blago, već dovoljno odvažno da za njom izdaju tjeralicu. Niska stasom, velika umom i nekonvencionalnog ponašanja, svojom pojavom privlačila je pažnju.

Borba na tri fronte
Zagorkina dugogodišnja zapostavljenost u znanstvenim krugovima i romantizirane priče o slaboj ženi izloženoj nepravdi i nedaćama, u mnogima su stvorili nepotpunu sliku o životu ove velike autorice.
Pamtimo je kao veliku književnicu, pa zaboravimo da je njen doprinos novinarstvu, ali i mnogim drugim borbama za poboljšanje života i kulture u ovim krajevima, bio još veći. Borila se Zagorka perom, ali kao što će vam ovaj tekst pokazati i na neke druge načine.
Ona je sama to najbolje zapisala:
Moja borba bila je usmjerena na tri fronte i to: protiv Mađarona i mađaronske politike, drugo protiv njemstva i treće, protiv postojećeg društvenog nepisanog zakona, da ženi nema mjesta u javnom radu.
Zagorka, M.J.: Kako je bilo. Beograd 1953.: Izdanje redakcije Zabavnog romana, 17. str.

Zagorkina književnost i novinarski rad odražavaju spomenutu borbu na tri fronte. Ipak samo pisati, njoj nije bilo dovoljno. Npr. najbolji iskaz Zagorkina djelovanja protiv mađarizacije je organiziranje ženskih demonstracija 1903. i njeno aktivno sudjelovanje u nemirima izazvanim mađarskim pretenzijama. A što se tiče nepisanog pravila da žena nema što raditi u javnom životu:
Ovo stanovište me je navelo, da organiziram tiskarske radnice u ‘’Kolo radnih žena’’. Bilo nas je 37. Sastajale smo se nedjeljom u privatnim stanovima. Održavala sam mnoga predavanja o društvenoj zabludi, koja ženi sprečava čovječanski život i njezinu radnu sposobnost negira ili je umanjuje nedostojnim plaćama. I u ovom krugu postavila sam zadatak borbe protiv njemstva. Radi svega toga protiv mene podnesena je prijava policiji, koja me kažnjava sa tri dana zatvora, jer da sam usprkos toga, što su društvena pravila bila odbijena, održavala sastanke i predavanja. Poslije toga ostale smo u vezi naš šesnaest, jer su ostalim muškim članovima obitelji zabranili sudjelovanje u organizaciji, te smo bile nerazdružive i u kasnijim borbama.
Zagorka, M.J.: Kako je bilo. Beograd 1953.: Izdanje redakcije Zabavnog romana, 17-19. str.

Ovaj pokušaj da organizira prvi ženski sindikat jedan je od najvažnijih koraka u ostvarivanju ženskih prava. Unatoč zabranama ideja će zaživjeti, doduše u drugačijem obliku, ali omogućit će brojnim ženama da netko čuje njihov glas. Osim društvene važnosti, ovaj pokušaj odražava i mnoge karakteristike Marije Jurić kao privatne osobe. Zagorka je posebno osjetljiva prema nižim slojevima, za njih uostalom i piše. Može ih razumjeti bolje nego većina tadašnjih intelektualaca, a potom taj isti intelekt iskoristiti za njihovu dobrobit.
Ipak autorici ovog tekst srcu je posebno prirasla priča o borbi protiv njemstva, ne zato što prezire njemački, veća zato što sljedeća anegdota pršti Zagorkinim duhom.
Za hrvatski jezik
Prilikom posjeta Memorijalnom stanu Marije Jurića Zagorke, mnogima pažnju privuče paravan iza kojeg se dotična presvlačila. Iako, isprva ne ne zamijete da je riječ o paravanu, jer suviše je nizak. Nekima čak do struka, no bio je dovoljno velik da zaštiti Zagorku od nepoželjnih pogleda. Tek metar i pedeset. Bijaše malena stasom naša velika književnica.

Stas je zato nadoknadila svojim glasom i nepokolebljivim stavom. Ova empatična, solidarna i nadasve romantična duša, nije se libila biti i oštra i povisiti ton kad god zatreba.
Oni koji su slušali samo o njenoj nesreći budu ugodno iznenađeni mnoštvom fotografija nasmijane Zagorke. Odaje je osmijeh i stav žene spremne za nepodopštinu i pokoju šalu.
Gornji opis popratit će tekst iz Zagorkine autobiografije:
U početku mojeg novinarskog rada vladala je strašna društvena zabluda, da je kultura samo u njemačkom jeziku, njemačkoj knjizi i u njemačkom duhu…U salonu, na ulici, u trgovini, u svim javnim lokalima isključivo se govorilo i čitalo samo njemački, a tko nije znao njemački, smatran je neukim bijednikom. Ni služavka nije mogla dobiti namješetenje, ako nije znala njemački.
Ova strahovita slika ponuka me, da stvorim pravu pravcatu uličnu organizaciju protiv dominacije njemačkog jezika. S dvojicom-trojicom naprednih đaka ulazimo u trgovine, prolazimo ulicama, šetalištima, zaustavljamo nepoznate građane i upozoravamo ih, da svojim njemačkim glavni grad Hrvatske obilježavaju kao da je Berlin ili Beč i molimo da govore hrvatski. Oslovljeni su reagirali razno. Najviše s uvredama, a mađaronska njemačka novina u Zagrebu, zvana ‘’Teta Agramerica’’, obasula je organizatoricu najvećim pogrdama. U tome listu sjedi kao kritičar rođeni Nijemac, a u zagrebačkom društvu rado viđeni kicoš… Kad je saznao za ulični pokret – protiv kulture, kako je on nazvao taj moj pokret….izvjesio je po Zagrebu plakate u kojima veli: ‘’Tko znade nešto o nekoj luđakinji, koja se pojavila na ulicama grada i kao histerična antikulturna švabožderka i sufražetka traži da se ne govori njemački, pa kogakod zaustavi svojim zagorskim seljačkim patriotizmom, neka ju vodi u ludnicu ili na policiju, da Zagreb oslobodi ovog odurnog Mannweiba (muškaraču).’’ I jedanput poveli su mena policiju gdje su mi izjavili, da je moj pokret antikulturan i da narušava javni red i mir.
Zagorka, M.J.: Kako je bilo. Beograd 1953.: Izdanje redakcije Zabavnog romana, 16-17. str.
Danas u tragovima nalazimo njemačke riječi, posebice u Zagrebu, a kako vrijeme prolazi i kako polako iščezavaju iz vokabulara, prema njima osjećamo pomalo i nostalgije. Iz naše današnje perspektive zaboravljamo koliko je hrvatski jezik bio zapostavljen. Ovaj zapis svjedok je vremena kada se s visoka gledalo na uporabu hrvatskog jezika u otmjenim krugovima, usprkos preporoditeljskim i ilirskim naporima. Zagorka je svoj revolt iskazala perom, ali i akcijom. Odvažnost koja je podsjećala na neki moderni performans ili protest jedna je od najtipičnijih karakteristika koje odlikuju Mariju Jurić Zagorku. Spremnost da svoju privatnu osobu izloži problemima sa zakonom, nepristojnim komentarima i osudi dijela javnosti, svjedoči o njenoj hrabrosti da bude onakva kakva jest, čak i kada društvene konvencije to ne dopuštaju.
Ovaj dramatičan potez bio je nužan je da bi osigurala da se čuje ne samo njen glas, već i glas žena, koje nisu mogle dobiti namještenje kao služavke ili kuharice, zbog nepoznavanja njemačkog jezika. Istina, bilo je neobično da vam se nepoznata žena obrati na ulici uz kritiku što koristite njemački jezik, nekima čak i suludo. Ali bila je i suluda situacija u kojoj se nalazila većina populacije, pa je Zagorka ovim činom to razotkrila. Osim domišljate spisateljice, u njoj se skrivala i domišljata aktivistica.
Literatura:
Lydia Sklevicky, Patuljasta amazonka hrvatskog feminizma: Marija Jurić Zagorka, 1988., (u: Konji, žene, ratovi, 1996.)
Marija Jurić Zagorka, Kako je bilo. Beograd: Izdanje redakcije Zabavnog romana, 1953.
Tekst napisala: Martina Findrik