Jedna od najdojmljivijih crtica Zagorkine autobiografije, zasigurno je organizacija ženskih demonstracija 1903. godine. Godina kad je otpor mađarizaciji dosegao vrhunac i eruptirao u brojnim prosvjedima diljem zemlje, a ponajviše u Zagrebu. U svim svojim autobiografijama, Zagorka ovom povijesnom događaju, ali i svojom osobnom angažmanu u njemu, pridaje posebnu pažnju. Čitajući njene autobiografije, kao i ostale izvore isprva smo fokusirani samo na prisutnost žena u prvim ženskim demonstracijama ikad u hrvatskim zemljama. No izvori nam otkrivaju da su žene bile daleko aktivnije, iako na prvi pogled skrivene.
Suptilna prisutnost žena
Ženske demonstracije nisu jedini primjer sudjelovanja žena u nemirima 1903. godine. Žene susrećemo kao demonstratorice, u slučaju Zagorke i kao pokretačice demonstracija, ali i kao one koje na posredne načine podupiru ovaj pokret otpora, kroz mrežu organizacija. To govori o svijesti među tadašnjim ženama koje žele biti uključene u politička zbivanja. Činjenica kako se i žene privode govori u prilog kako tome da su aktivne sudionice demonstrativnih aktivnosti. Također, čitajući novine koje su izvještavale o nemirima, često se kao demonstranti spominju oba spola, a najviše je takvih primjera u Obzoru. Zagorka nam u Neznanoj junakinji, koja je izlazila u časopisu Hrvatica 1939, opisuje brojne primjere kako su žene sudjelovale u ovim borbama. Pa tako nailazimo na opis pomoći koju demonstrantima pružaju sestre milosrdnice, bilo kao azil ili kao pomoć obiteljima čiji su hranitelji završili u pritvoru uslijed nemira.
“I naše su zagrebačke časne sestre sv. Vinka osjećale s narodnim borbama. Na sveučilištu su se održavale stalno konferencije. Tu je zasijedao često i odbor petorice, koji su sačinjavali glavni stožer. Među njima i jedna žena…..Vodje bi se demonstracija spuštali sa stražnje strane sveučilišta u vrt sestara milosrdnica. Tamo su im pružili svaku mogućnost, da se malo maskiraju, pa da onda nestanu kroz crkvu, kad je bila puna drugog općinstva. Mnogi je progonjenik i mnogi kadidat za uhićenje našao azil u samostanskoj crkvi ili u dvorištu, a mnoge su siromašne obitelji radnika, ostavši bez hranitelja, našle u samostanu topli objed.”
Marija Jurić Zagorka, “Neznana junakinja hrvatskog naroda”, u: Hrvatica, god. 1, br. 6, lipanj 1939, 197. str.
No i u Glasu naroda doznajemo o ”pokretu među ženama”:
“Kako doznajemo počeše neke rodoljubne Hrvatice u Zagrebu raditi oko toga, da se pokret organizacije prenese i medju naše žene u svrhu prosvjete u narodnom i praktičnom gospodarskom smjeru. Misli se osnovati družtvo, u kojemu bi imale mjesta žene djevojke bez razlike svih slojeva. Želimo da ova krasna namisao nadje što više odaziva u našem krasnom spolu, koji sačinjava polovicu naroda a imade na sebi važne zadaće.”
Glas naroda, br.16, 17.4.1903.
Novine nagađaju da bi se takvo društvo moglo osnovati, a Zagorka u svojim opisima donosi primjere djelovanja žena kao potpore demonstrantima. Iz njih doznajemo kako je najveći doprinos žena bio kroz potporu i podršku zatvorenim demonstrantima i njihovim obiteljima. Žene se okupljaju na tajnim sastancima kojima je svrha podupirati borbu sveučilištaraca, a kojima su, zbog sudjelovanja u borbama protiv Khuena Hedervarya, oduzeta sredstva za preživljavanje. Žene se pak uspijevaju organizirati i pribaviti sredstva, koja omogućuju da mladež nastavi s borbom. Glavna preokupacije ovog odbora bilo je prehraniti uhićenike.
“…Svaku demonstraciju u Zagrebu vodila je uvijek sveučilišna omladina, pa tako i onda…Khuen Hedervary je smjesta uskratio djacima stipendije, koje je u ono doba vlada davala svim siromašnim djacima. I tako bi oni bili morali krenuti svojim kućama, a demonstracije bi izgubile svoju glavnu vojsku. Odmah se žene okupile na tajnim sastancima i odlučile nadomjestiti stipendije što ih je Khuen uskratio. I sakupljale su su novaca po čitavoj Hrvatskoj dapače i Dalmaciji. A jer se na to pazilo, žene su pronašle upravo čudesnu diplomatsku varku, kojom su savim lako korespondirale sa ljudima po cijeloj zemlji i sabirale novac i tako platile oduzete menze i stanove, da se omogući mledeži ostati u Zagrebu i voditi borbu.”
Marija Jurić Zagorka, “Neznana junakinja hrvatskog naroda”, u: Hrvatica, god. 1, br. 3, ožujak 1939., 86. str.
Iako se u usporedbi s nekim političkim akterima, ovaj trud na prvi pogled ne čini nešto pretjerano bitnim za tijek demonstracija 1903. godine, pomnije promišljanje, može nas ipak navesti na drugačiji zaključak. Demonstranti ostaju bez prihoda i usprkos najboljoj namjeri, bez osiguravanja nekih životnih potrepština, njihova borba ne bi se mogla nastaviti.
Neznane junakinje
Zagorka je, osim što se trudila žene uključiti u još aktivnije sudjelovanje u političkim zbivanjima, bila je svjesna da neke od njih već jesu aktivne. Posjedovala je toliku svijest o povijesti da je pretpostavljala da će zapis o ovim događanjima stati na demonstrantima, pa je za zabilježila nastojanja mnogih običnih žena i njihovu podršku, koja je omogućila da se demonstracije nastave.
Za klasičnu povijest najbitnija je politička povijest i njeni akteri, a ovdje nas Zagorka kao povjesničarka uči da iza velike povijesti, postoji mnoštvo malih faktora koji omogućuju njenu izvedbu. I da velike događaje, pokreću iznimni pojedinci, ali i mali ljudi.
Literatura
Marija Jurić Zagorka, “Neznana junakinja hrvatskog naroda”, u: Hrvatica, god. 1, br. 3, ožujak 1939.
Marija Jurić Zagorka, “Neznana junakinja hrvatskog naroda”, u: Hrvatica, god. 1, br. 6, lipanj 1939.
Glas naroda, br.16, 17.4.1903.
Tekst sastavila: Martina Findrik