“Pero moje sanja, sanja o junacima pobjednicima tiranije, o bojovnicima ljudske sreće – o poštenjacima koji svoje uvjerenje ne daju ni za kruh, ni za zlato, ni za medalje – ni za što.”
Marija Jurić Zagorka
Zagorkine priče opčinjavaju nas svojim zapletima, kroz koje se prožimaju emocije i želje o kojima mnogi potajno čeznu. Čitati njena djela gotovo je poput kolektivnog sanjarenja, mi s knjigom u ruci i sa sjećanjem na autoricu koja je ‘’perom’’ ispisala naše dječje snove. Legitimitet onog što piše postigla je smještanjem ovih bajkovitih radnji u konkretno povijesno razdoblje i likovima koje je spojila sa stvarnim osobama, uz pokoji izuzetak. Pa dok uzimamo predah od stvarnosti i provodimo još jednu besanu noć uz Zagorkine knjige, ne udovoljavamo samo želji da postoji svijet u kojem žive naše skrivene emocije, već čitamo i pravu povijest. Znamo i da učimo toliko toga, a da nismo ni svjesni. To čini naš prijestup ‘’trošenja vremena’’ na udovoljavanje sebi, prihvatljivim. Čitamo kako Zagorka opisuje gradove i dvorce, čije su povijesne ljepote često utonule u zaborav i divimo se s njom.
Dijelimo, mi i naša Zagorka, mnogo toga. Znamo da nas razumije. Uči nas suhoparne informacije tako da ih shvaćamo i pamtimo. Opisuje tako lijepo ono što i mi želimo, vratolomne pustolovine i pobjedu pravde nad tiranijom. Sažima naša i svoja životna razočaranja u uzbudljive romane. Likovi i radnja daleko su dramatičniji i glamurozniji nego naši životi, ali ima sličnosti. Iz svega slijedi i podsvjesni zaključak da žena koja piše tako – ona nas poznaje, a poznajemo i mi nju.
Kako to nekom polazi za rukom? Stvarati svijet koji je u prošlosti, kojeg više nema, a koji ipak oživi dok čitamo o njemu. Izmišljeni svijet, koji je istovremeno stvaran jer uključila je Zagorka ono što se davno zbilo, uključila je imenom i prezimenom ljude iz povijesnih spisa. No nama osobno čine ga stvarnim detalji koje prepoznajemo u romanu i ponovno u svojoj svakodnevici.
Ovakav oblik umijeća stvaranja izaziva podjednak interes za način pisanja naše spisateljice, ali i nju samu. Čitateljima je uzbudljiva baš poput njenih romana.
Ranjivost i hrabrost
Zagorka je bila toliko hrabra. Mnogi će je pokušati opisati kao ‘’sirotu i jadnu’’ ženu, ali ta argumentacija urušava se suočena s njenim brojnim uspjesima. Da bi ostvarila slobodu pobjegla je iz nesretnog braka, što je iziskivalo veliku odvažnost. U svojim autobiografijama opisuje svijet koji je napustila: obitelj koja je ne podržava i odbacuje, nasilnog suprugA koji osporava njenu pravu prirodu (a to je da piše), ugnjetavanje u vlastitu kućanstvu, ali i raskoš:
‘’… vi ste pravi dešperater, pobjegli ste iz rođene kuće, gdje ste imali devet vrsti jela za objed, i osam soba, zavukli ste se u jednu sobicu u Zagrebu, jedete u podne safaladu, samo da možete pisati.’’
Vinko Brešić (ur.), Autobiografije hrvatskih pisaca, Zagreb : AGM, 1997: 451-452.str.
Zagorka je ovim činom napustila ne samo ekonomsku sigurnost, već i društvenu. Pobjegla je iz jednog sužanjstva, ali istodobno se odrekla bilo kakve sigurnosti koju je imala u životu. Sve nade polažila je u sebe i svoje umijeće pisanja. Znamo danas da je ta odluka bila ispravna i iščitavanjem njenih autobiografija tješi nas činjenica da nije požalila ovu ‘’ludo hrabru odluku’’. Koristim epitet ‘’ludu hrabrost’’ zato što iz naše današnje perspektive nismo ni svjesni koja je količina odvažnosti bila potrebna da Marija Jurić pođe ovim putem. Za razliku od većine žena, Zagorka je bila donekle zaštićena svojim društvenim položajem, ali ona ga se nepovratno odrekla da slijedi svoj san i postane politička novinarka. Bio je to trnovit put u doba kad je ‘’žena u politici, bila poput žene u javnoj kući’’.
Uz hrabrost koja inspirira, Zagorka u svojim autobiografijama, ali i romanima, otkriva i ranjivost. Savladavši mnoge teškoće na putu da postane prva hrvatska novinarka, ipak je pred pisanjem povijesnih romana nakratko ustuknula. Povijesne romane počela je pisati na poticaj biskupa Strossmayera, ali uz prethodno nagovaranje. Naime, smatrala je da nije kompetentna krenuti u takav pothvat, a Strossmayer je na njenu sumnju odgovorio organizacijom sastanka s tadašnjim vrsnim povjesničarima koji će joj pomoći. Rezime tog okupljanja ove su Zagorkine riječi:
“Premda nisam vjerovala, da bih znala napisati historijski roman, ipak sam već drugi dan u zanosu potražila u Gornjem gradu Zemaljski arhiv i lično Ivšu Tkalčića.’’
Marija Jurić Zagorka, Kako je bilo, Beograd, 1953: 66. str.
Zagorka u autobiografijama neposredno biva iskrena u vezi svojih osjećaja, dok u romanima to čini suptilno, i to je ono što stvara emociju kod njenih čitatelja.
Enigmatična persona
Ovih par rečenica i crtica iz Zagorkina života dovoljno su obrazloženje zašto nas ova žena intrigira. Slušanjem ili čitanjem o njenom životu kao da sudjelujemo u nekoj priči. Naša junakinja je hrabra, pa želimo biti poput nje, ali istodobno nam pokazuje i svoju ranjivost, pa se još više vežemo uz nju.
Ono što pak ne možemo dokučiti jest na koji način stvara tu književnost koja toliko zaokuplja naš um. Postavljaju joj pitanja kako piše. Odgovora im da provodi sate i sate u pripremama. Papiri i knjige posvuda, život joj je u stranicama i bilješkama o povijesti, koje dominiraju većinom površina njenog doma. Zidovi njenih soba prekriveni su crtežima i slikama. Gledaju je portreti likova, dvorci iz knjiga, prikazi šuma. Upija svoju inspiraciju, dok ona ne postane dio nje.
S vremenom je opseg posla pisanja romana toliki, da sama ne stiže natipkati svoje priče i ima ne jednu, nego dvije daktilografkinje koje su bilježe njene misli. I dok se u jednom danu izmjene dvije žene za pisaćim stolom, Zagorkin um i dalje je neumorno radi.
Um radi, ali oči su joj prekrivene povezom, a ona leži na sofi. Fascinantna, ali i zastrašujuća pomisao – da jedan um vidi toliko zatvorenih očiju. Vidimo i mi nešto kad zaklopimo oči, ali Zagorka! Ona gleda ulice Gornjeg grada kakve su bile nekoć, dame u raskošnim toaletama, mračne figure što se noću šuljaju ulicama, vidi stotine likova, poznaje tlocrte nebrojenih dvoraca i gradova i još mnoštvo toga. Od slika, što ih kreira njen um, umije izdiktirati nevjerojatne priče.
I tako stvara Zagorka. U umu jedne žene nalazili su se svjetovi, a stroga disciplina pisanja i rigidan tempo koji su joj urednici nametnuli, pretočili su ih u tisuće i tisuće stranica.
Priče o spisateljici
Poseban i eklektičan način stvaranja, ali čitatelji, unatoč ovim zanimljivim činjenicama kreiraju nove priče, svoje predaje o tome kako Zagorka stvara.
Možda ste čuli priču da je imala radni stol prekriven figuricama likova iz romana na kojem bi u tom trenutku radila. S njima je, kažu, pričala i razmještala ih; ako je neki lik bio u zatvoru ili na putu odložila bi ga sa strane ili ako bi kojeg smrt sustigla, uklonila bi tu figuru…. Postoji i priča da ju je jedna sluškinja strahovito uzrujala, kada je prilikom pospremanja pomaknula ove figurice s njihovih pozicija.
Prema našim trenutnim saznanjima priča nije istinita, ali morate priznati da je veoma dobro sročena. Objašnjava kako se Zagorka mogla snaći sa stotinama likova koje spominje u romanima i ne pogubiti se.
Naša spisateljica itekako je bila svjesna fascinacije njenim načinom kreiranja. O tome je čak i pisala.
‘’Kada imam sve gotovo i proučeno, onda vi mislite, da ja veselo započnem pisati? Ne! Sada dolaze meni najstrašniji časovi života. To je: slom, nemoć, uvjerenje da, niti mogu, niti znam napisati što sam htjela, niti je potrebno da pišem! I ne mogu pisati ni jednu rieč! Hvata me smrtni očaj, pa sam sto puta tražila da me oslobode toga pisanja i opet namjeste kao novinarskog reportera. No uzalud! Prije nego sam pisala ‘’Gordanu’’ (1930.) javila sam poslodavcima i uredniku: ‘’Gotovo je! Više nema što napisati!’’ Mučili su se svi i prijateljice i urednik da me izlieče, kako oni vele od te bolesti, koja me često vrlo dugo muči. I dok svi vi spavate, sjedim sama kod pisaćeg stola, usred noći i čekam – ozdravljenje… Neki amerikanski spiritista mi je htio dokazati, da za to mogu pisati samo u noći, jer dusi osoba, o kojima pišem, dolaze k meni i sugeriraju… Preneraženo sam ga molila: Nemojte tako govoriti! Još će ljudi na mome stolu tražiti ne samo figurice nego i – šaptačku škrinju!’’
‘’Predavanje gđe Zagorke: Kako nastaju njeni romani’’, Nova Hrvatska, IV/1944., broj 269, 14. str.
Ona koja je zapisala toliko dojmljivih priča, nije mogla izbjeći da i o njoj nastaju predaje. Sve su to pokušaji da shvatimo jednu kompleksnu ženu i da uopće pojmimo kako joj je uspijevalo toliko raditi.
A usamljenost spisateljice koja u noći osluškuje hoće li se pojaviti inspiracija, rezonira i kod čitatelja, koji u samoći upravo od Zagorke i njenih romana traže utjehu.
Literatura:
Brešić, Vinko (ur.),Autobiografije hrvatskih pisaca, Zagreb: AGM, 1997.
Nova Hrvatska, IV/1944., broj 269: ‘’Predavanje gđe Zagorke: Kako nastaju njeni romani’’.
Zagorka, Marija Jurić, Kako je bilo. Beograd: Izdanje redakcije Zabavnog romana, 1953.
Tekst napisala: Martina Findrik