„Brežuljak pod Mesničkim vratima pretvorio se u ljudski mravinjak. Sivo predvečerje pokrio svjetinu što je nagrnula na Zvjezdišću. Snijeg škripi pod nogama, zrak štipa za lice, a ljudi stoje kao da su se u snijegu zamrznuli i čekaju.

Na vrhu brežuljka izdaje odredbe krvnik Matija Puncer, a njegovi pomoćnici slažu lomaču.

Stotinu očiju nestrpljivo prati svaku kretnu njihovih ruku. (…)

– Dolaze! – Dolaze! – vikne u isti mah stotinu glasova.

– Vode coprnicu!“

Marija Jurić Zagorka, Grička vještica, 2. svezak, Zagreb, Novinarska izdavačka kuća „Stvarnost“, 1963: 312/313. str.

 

Tko je vještica?

Vjerovanje u vještice, vještičarenje i nadnaravne sile postoji otkada je čovječanstva. Jednako tako postoji i kažnjavanje istih, međutim ono se tijekom vremena mijenjalo. Još tijekom srednjeg vijeka, kako u Europi, tako i na našim prostorima, i ljudi i zakon dijelili su magiju na onu dobru i lošu. Ukoliko osoba (muškarac ili žena) magiju koristi za dobra djela (npr. liječenje), to je bilo u redu, ali ukoliko je iskoristi za neku lošu svrhu, onda se kažnjava, iako je i tu postojala mogućnost oslobođenja od krivnje. Na primjer, u Zagrebu ste trebali skupiti određeni broj svjedoka koji će se potom pred sudom zakleti da niste počinili zločin vještičarenja. Ako ste ih našli, slobodni ste.

Međutim, u 15. stoljeću na scenu stupa dijabolična vještica, a to je slika koja se zadržala do danas. Veliki utjecaj na takvo poimanje vještice imala je znanost koja se zvala demonologija, a knjiga iz tog područja koja nam je danas najpoznatija jest „Malleus maleficarum.“ Dakle, tko je vještica u ovom novom dobu? To je uglavnom žena (o tome zašto žena, pisat ćemo drugi puta) koja je sklopila ugovor s vragom u kojem mu je prodala svoju dušu i postala njegovom službenicom, dobila na tijelu njegov pečat (madež, ožiljak), ima s njim spolne odnose, leti na metli, ide na spravišća (velika okupljanja vještica kojima predsjeda vrag) te je članica coprničkog ceha. I ono najbitnije – ona uvijek želi nanijeti štetu. U trenutku povezivanja vještice i vraga, vještičarenje postaje hereza, što je kažnjivo smrću – na lomači.

 

Progoni vještica u Banskoj Hrvatskoj

U Banskoj Hrvatskoj (središnja Hrvatska, dalje u tekstu: Hrvatska) masovni progoni vještica počinju dosta kasno, kad su u ostatku Europe već pri kraju. Zašto? Jedan od važnih razloga je stalni rat s Osmanlijama, a  drugi nepostojanje novog kaznenog zakona u kojem se nalazi nova slika vještice. Međutim, novi je zakon (tzv. „Ferdinandeja“) u Hrvatskoj uveden 1697. godine, a  1699. veliki dio hrvatskoj teritorija oslobođen je od Osmanlija. Jedna od posljedica? Velika opasnost postaju – vještice.

Već 1699. godine veliki broj osoba završava na optuženičkoj klupi, s koje je put vodio samo u smrt. Glavni dokazi su bili priznanje na torturi i spominjanje imena osobe od strane vještice koja je već osuđena i spaljena. Naime, kako su vještice članice coprničkog ceha, jedno od pitanja na torturi bilo je imenovati ostale. Žene su obično nabrajale sve koje su poznavale, a broj spomenutih osoba po optuženici znao je biti preko 20. Te osobe bile su novi sumnjivci, broj zatvaranih osoba je rastao, kao i panika među ljudima. Prema trenutnim trenutnim istraživanjima u Banskoj je Hrvatskoj stradalo preko 300 osoba.

 

Zvezdišće – zadnja stanica

Nakon što su proglašene krivima, slijedilo je izvršenje kazne. Tužitelji su uvijek tražili najtežu kaznu – da se vješticu živu spali, ali kazna je obično na kraju bila blaža, te bi se žrtvi prije spaljivanja odsjekla glava. A mjesto izvršenja kazne za zagrebačke coprnice? Zvezdišće.

Zvezdišće se nalazilo kod današnjeg kina Tuškanac. Kao što i Zagorka opisuje u romanu „Grička vještica“ spaljivanja (kao i kažnjavanja za druge zločine) bila su javni događaji, gotovo pa slavlja. Jedan od razloga jest discipliniranje i zastrašivanje budućih prekršitelja zakona, a drugi jer su ljudi na taj način stjecali sigurnost da imaju kontrolu nad svojim životom i okolinom. U vrijeme gladi, ratova, bolesti i smrti ljudi i životinja, lošeg uroda i vremenskih nepogoda, vještica je bila utjelovljenje svih tih nesreća, a njezino spaljivanje oslobođenje od istih.

 

Kako su progoni okončani?

Progoni vještica kod nas završili su prilično naglo, a za sve je bila zaslužna kraljica Marija Terezija. Iako je sam vjerovala vještice, nije vjerovala da ih ima toliko te da baš svaka osumnjičena osoba zaista i jest kriva, kao što se događalo. Zato ona 1758. godine piše Saboru da doduše mogu zatvarati vještice, ali im ne mogu suditi prije nego što cijeli slučaj dođe do nje. Deset godina kasnije izdaje zakon poznat kao „Theresiana“ u kojem piše i o kaznenom postupku protiv vještica, te sve buduće slučajeve dijaboličnog vještičarenja stavlja pod svoju nadležnost. S time procesi zamiru, jer, ako ćemo biti iskreni, više nema zarade od toga. Naime, krvnici, suci i svi ostali gradski službenici jako su dobro zarađivali od procesa, što se može vidjeti iz njihovih potraživanja troškova za hranjenje, suđenje, mučenje i spaljivanje optuženica.

 

Zvezdišće nestaje

Streljački dom Tuškanac 1845.
Streljački dom na Tuškancu 1845. godine. Slika preuzeta: https://vintagezagreb.net/stories/63258612-b1c2-be8d-6161-6fc39a71a71f

Tako Zvezdišće kao stratište gubi svoju funkciju, te na tom mjestu prvo hrvatsko Streljačko društvo 1808. godine gradi drvenu streljačku kućicu. Godine 1838. godine sagrađen je ondje streljački dom, koji je konačno dovršen 1885. Godine 1841. ondje je uređena i streljana za građanstvo, a 1876. godine otvorena Plesna škola Pietro Coronelli. Tijekom dvadesetih godina 20. stoljeća tu se nalazilo Operetno kazalište, koje je 1930 godine pregrađeno u kino, koje se i danas tamo nalazi.

Kino Tuškanac
Nekada stratište, a danas kino Tuškanac. Slika preuzeta: https://www.jutarnji.hr/kultura/film-i-tv/pocela-akcija-daj-mi-kino-2-ne-razumijemo-zasto-grad-zagreb-ulaze-sredstva-u-kinoteku-dok-dopusta-da-kino-tuskanac-propada/5904616/

 

IZVORI:

Mladen Houška, Martina Findrik, Romana Mačković (ur.), „Coprnički ceh“, Muzej sveti Ivan Zelina, 2017.

Ana Zbiljski, „Rodno iskustvo i svakodnevica žena urvoj polovici 18. stoljeća u Banskoj Hrvatskoj u svjetlu inkvizicijskih spisa“, diplomski rad, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2013.

Vladimir Bayer, „Ugovor s đavlom“, Zagreb, Zora, 1969.

Pavao Cindrić, „Grički milenij“, Zagreb, Epoha, Matica Hrvatska, Mladost, Naprijed, Znanje, Zora, 1965.