„Drugi je bio mlad, jedva nešto više od dvadeset godina. Srednjeg stasa, vitak, vrlo tamne puti, s visokim čelom koje je obrubila glatka vlasulja, sa strane uvijena u nekoliko duguljastih uvojaka. Tanke tamne obrve uspinjale su se koso od nosa prema sljepoočicama. Oštar nos i snažne usne odavale su odlučnost. Crte lica, mrke i zamišljene, nisu izražavale ljepotu, ali to više odlučnost i dobrotu.“
(Marija Jurić Zagorka, Grička vještica: Malleus maleficarum, Zagreb, Stvarnost, 1982., 167.-168. str.)
Kako je jedan od prosvjećenih vladara postao mizantrop čija se vladavina karakterizira kao neuspješna?
Josip II., odnosno Josip Benedikt Anton Mihael Adam bio je drugo dijete i prvi sin carice i kraljice Marije Terezije i njenog supruga Franje Stjepana Lotarinškog, cara Svetog Rimskog Carstva. Rođen je 13. svibnja 1741. godine u Schönbrunnu, te je još kao dijete služio majci u propagandi za postizanje potpore i financijskih sredstava za ratove koje je vodila. Zahvaljući utjecaju svoje majke, ali i učitelja, Josip II. upoznao se sa prosvjetiteljskim idejama i razvio određenu odbojnost prema dvorskom životu i ceremonijama.
Ljubav i smrt
Iako ga Zagorka, ali i neki povijesni izvori prikazuju kao mrzovoljnog i povučenog mizantropa, Josip II. nije uvijek bio takav. Iako ciničan i tvrdoglav, u prvom braku pokazao je svoju nježnu stranu. Kako bi učvrstila veze i sklopljene paktove s Parmom, Marija Terezija dogovorila je brak između Isabelle od Parme i svog prijestolonasljednika, Josipa II. Brak je sklopljen 1760. godine uz veliku pompu koja priliči događaju.
Josip je bio privržen i zajubljen suprug, dok za Isabellu nije sigurno. Negdje se spominje da je i ona njega voljela, a opet na drugim mjestima da je bila izrazito nesretna u tom braku. U svakom slučaju, ono što je sigurno jest da je Isabella iskazivala posebnu privrežnost i prijateljstvo prema Josipovoj sestri, Mariji Kristini. Prvo dijete, kćer Marija Terezija rođena je 1762. godine. Uslijedila su dva pobačaja te 1763. preuranjeni porod navodno uzrokovan boginjama kojima se Isabella zarazila. Druga kćer, Marija Kristina, nazvana u čast njihove sestre i prijateljice, umrla je ubrzo nakon poroda, kao i Isabella.
Gubitak djeteta i voljene supruge utjecali su na pojačanje Josipove melankolije koju je Zagorka tako dobro opisala, a posljednji udarac zadobio je 1770. godine kada je umrla i malena Marija Terezija. Bio je posvećen otac i nježan suprug, te je do kraja ostao uz krevet svoje kćerke. Djece više nije imao, iako je titulu prijestolonasljednice i njegove supruge 1765. godine ponijela Marija Josipa Bavarska. Brak je bio izuzetno nesretan, a završio je smrću Marije Josipe dvije godine nakon sklapanja braka.
Suvladar najmudrijeg vladara Europe
Nakon očeve smrti 1765. godine, ubrzo nakon vjenčanja s Marijom Josipom, Josip postaje suvladar svoje majke, Marije Terezije kao Josip II. Tako je postao suvladar “najmudrijeg vladara Europe”, kako su tepali Mariji Tereziji njeni ministri, što je Zagorka izvrsno opisala. Preuzeo je vojne, pravosudne i vanjske poslove. Iako nije bio radikalan antireligijski filozof kako je zapamćen u povijesti, već duboko religiozan čovjek, dolazio je u sukobe s majkom jer se nije slagao s njenom politikom, ponajviše o vjerskoj toleranciji. U jednom trenutku su kancelar Kaunitz, carica Marija Terezija i car Josip II. predali ostavke u isto vrijeme te je Monarhija de facto bila bez vladara, ali stanje se smirilo te su nastavili vladati zajedno. Kako bi bolje upoznao svoje podanike, ali i uzrujao majku, često je putovao incognito pod imenom grof Falkenstein.
I za vrijeme suvladarstva, ali i samostalne vladavine Josip je sudjelovao u vjerskim službama i religijskom dvorskom životu te bio istinski katolik, ali je smatrao da vjernici, neovisno o vjeri, dokle god budu odani državi i rade u njenu korist imaju pravo na slobodu vjeroispovijesti. Doduše, nisu sve vjere bile obuhvaćene njegovim idejama, niti je to bila potpuna sloboda vjeroispovijesti, ali je već bio pomak u odnosu na politiku Marije Terezije. To pitanje bilo je najveći kamen spoticanja u odnosu majke i sina, carice i cara. Dok je Josip II. imao pregršt prosvjetiteljskih ideja koje je želio provesti što prije, Marija Terezija posjedovala je državničku mudrost, znajući koje se reforme mogu provesti ne dovodeći u pitanje opstojnost države, te da je za bilo kakve reforme potrebno vrijeme prilagodbe. Josip je to shvatio na teži način.
“Vazda sam mislila da će biti slavan vladar”
“- Bože moj, vazda sam mislila da će biti slavan vladar- reče Nera.
– Da je proizašao sa svojim idejama i sa svojim kristalnim poštenjem iz puka, i stavio mu se na čelo, bio bi ostavio iza sebe neumrlu slavu najidealnijeg pučkog tribuna.”
(Marija Jurić Zagorka, Grička vještica: Buntovnik na prijestolju, Zagreb, Stvarnost, 1982., 443. str.)
Nakon smrti Marije Terezije 29. studenog 1780., Josip II. postao je samostalni vladar Habsburške Monarhije. Kao glavne karakteristike njegove vladavine mogu se navesti germanizacija i centralizacija. Težio je jedinstvenosti zemlje te htio Monarhiju u kojoj su živjeli ljudi različitih narodnosti, konfesija i običaja pretvoriti u jedinstvenu i moćnu državu slobodnih ljudi koji rade u korist i za dobrobit države. Neke od njegovih najvažnijih reformi išle su u tom smjeru.
Samo godinu dana nakon stupanja na prijestolje proglasio je Edikt o vjerskoj toleranciji, kojom se omogućava stanovita tolerancija spram ostalih vjera, poglavito protestanata i Židova. Proglasio je i Patent o slobodnom seljenju kmetova, kojima se omogućavalo napuštanje vlastelinove zemlje. Iako je želio najbolje, nije olakšao kmetovima jer više nisu imali zaštitu vlastele i osiguranu zemlju za obrađivanje, kao niti novac kojim su od tada plaćali korištenje zemlje. Tu je izgubio i potporu velikaša koji su podupirali čak i njegovu politiku jozefinizma, odnosno zatvaranja samostana i konfisciranja njihove imovine ako temelj njihova djelovanja nije bio prosvjetni ili karitativni rad. Na taj način je želio kontrolirati crkvu i njenu imovinu, kako se ne bi zlorabila religioznost podanika.
Djelovao je kao prosvjećeni vladar po načelima enciklopedista te vodio aktivnu socijalnu i obrazovnu politiku koje su pozitivno utjecale na podanike, došlo je do razvoja zakonodavstva te je u vanjskoj politici želio zaokružiti habsburške posjede. U savezu s Rusijom ušao je u rat s Osmanskim carstvom 1787. godine te doživio vojni neuspjeh. Moguće da je i to potaknulo nezadovoljstvo plemstva radi čijeg je pritiska Josip II. prije smrti povukao sve reforme osim Edikta o vjerskoj toleranciji i Patenta o slobodnom seljenju kmetova. Umro je 20. veljače 1790. godine. Cara reformatora naslijedio je brat Leopold II.
Neshvaćeni vladar
Upravo radi nestrpljenja i brzog provođenja podanici nisu prihvaćali reforme Josipa II. te se njima zamjerio doslovce svakoj društvenoj klasi, pa i velikašima i svećenstvu, o čijoj je potpori uvelike ovisio. Ipak, u Hrvatskoj i ruralnim predjelima tadašnje Habsburške Monarhije i dan danas su aktualne legende o dobrom caru Josipu. Čovjek koji je proglašen mizantropom nakon proživljenih trauma, te prerano proveo reforme radi kojih je ostao zapamćen kao neuspjeli vladar, ostao je poseban i u smrti. Realno, jedan od najvećih prosvjetitelja i vizionara pokopan je u Carskoj kripti u Kapucinskoj crkvi u Beču, u običnom lijesu. Izdvaja se od kićenih lijesova ostalih pripadnika obitelji Habsburg. Nalazi se pored Marije Terezije. Majka i sin, dva različita svijeta. Kako u životu, tako i u smrti.
Izvori:
Josip II. | Hrvatska enciklopedija
Tamara Drempetić: Josip II.: vjernik i državnik (1780.-1790.), Filozoski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Diplomski rad, 2018.
Maja Katušić: Usmene predaje o caru Josipu II., Povijesni prilozi 29., 151.-165. (2005)
Saul K. Padover, The Revolutionary Emperor, Joseph the Second 1741–1790. (1934)
https://www.habsburger.net/en/chapter/joseph-ii-love-life-emperor
Istaknjuta slika: Portret Josipa II. 1765. godine. Autor: Martin van Meytens. Preuzeto: https://www.habsburger.net/en/chapter/rule-mother-and-son-joseph-ii-and-maria-theresa
Tekst sastavila: Martina Piškor