Nina Vavra (1879. – 1942.) bila je istaknuta hrvatska glumica koja je od 1899. do kraja života bila članica zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta, izuzevši sezonu 1921/22 koju je provela u Splitu. Poznata kao glumica velikog raspona, podjednako je izvrsno tumačila likove komičnih i tragičnih likova, kao i uloge različitih snažnih ženskih likova. Pisala je pod pseudonimom Ylajali te prevodila kazališna djela s češkog i njemačkog. Družila se s književnicima, uključujući Mariju Jurić Zagorku u čijim je predstavama i glumila, poput drame Evica Gubčeva u kojoj je utjelovila glavni lik te dramatizacije Gričke vještice u kojoj je 1916. utjelovila lik babe Urše. Svoj trag je ostavila i u povijesti početaka hrvatskog filma, glumeći u filmu Matija Gubec (1941.), snimljenom prema Zagorkinom scenariju. Osim toga, bila je i suradnica Ženskog lista, časopisa koji je pokrenula i uređivala Marija Jurić Zagorka.
Vavrino pismo Ženskom listu
U srpnju 1930. u Ženskom listu objavljeno je pismo Nine Vavre, napisano na Zagorkinu zamolbu. Vavra pismo piše kao svojevrsnu intimnu ispovijest, autobiografski fragment koji se rastvara pred urednicom časopisa, ali i čitateljicama. Autorica s čitateljicama dijeli detalje o sebi, refleksije na vlastitu obitelj te sebe pozicionira kao „lošiju“ u odnosu na ostale članove svoje obitelji.
Kako rekoh, sva su moja braća bolja od mene, ja sam više na majku, koja je takodjer bila crna, tvrda, opora, borbena. Mnogo je trpila, ali vazda rogoboreći, osudjujući glasno sve nepravde. Molila se Bogu kunući ga, što ju je takovu stvorio. Nije imala plemenština. Ne znam, što će biti od moga sina kraj takve matere. Ali ja se uzdam, da imadu pravo teozofi koji tvrde, da se duša, to jest snaga volje ne nasledjuje od roditelja. On doduše ima krasnoga oca, koji je bio stalno moj najveći pomoćnik u mojoj umjetnosti, jer i on je tvrdi pravednik, ali sinu — sinu želim, da bude i od njega bolji. (Vavra, N. 1930., str. 11.)
Naglašavajući vlastitu „zlu ćud“, autorica nehotice (ili ipak hotimice?) potvrđuje snažan moralni i etički horizont u kojem se mjeri. Ideali koje pripisuje drugima (pravednost, žrtva, služenje drugima, vjera u dobro) postaju implicitno i njezini ideali. Samokritika se tako pretvara u negativni autoportret koji zapravo svjedoči o visokoj razini etičke svijesti. Ipak, središnje pitanje pisma nije pitanje osobne vrijednosti, već pitanje smisla umjetnosti koje pokazuje kako Vavra umjetnost smatra sredstvom, pomoći višoj sili, odnosno gotovo kao produženu ruku božanske namisli.
A kad se pitam, koji smisao ima moja umjetnost, ne nalazim odgovora. Bez svrhe svakako nije, barem po mom shvaćanju, jer u meni je neka za mene utješljiva vjera, da je svijet stvorila sila najširega smisla. To je dakako samo vjera, nada, utjeha, gotovo neka isprika, što nisi već svršio svojim životom, ako život nema nikakova smisla ni svrhe. Kako se tješim, da ipak služim nekoj svrsi, da sam neka pomoć Bogu, neko njegovo sredstvo, da On provede svoju iskonsku namisao. (Vavra, N. 1930., str. 11.)
Urednički komentar kao korektiv
Završni urednički komentar bitno mijenja perspektivu. Dok se Nina Vavra prikazuje kao sumnjičava prema sebi i vlastitom talentu, uredništvo njezin glas jasno reinterpretira i valorizira. Samoponištavanje se čita kao maska, a pesimizam kao posljedica sputanog stvaralačkog potencijala. Time Ženski list preuzima aktivnu ulogu tumača umjetnice, ali i zaštitnika njezina ugleda. Uredništvo ne ispravlja autoricu, nego je nadopunjuje. Štoviše, poziva čitateljice da pošalju svoje mišljenje kao odgovor na pismo.
Gospodja Nina Vavra-Bach želi da joj vjerujemo, kako je ona zla. Tko glorificira dobro i njemu se takovim poči tanjem klanja — mora ga u dnu svoje duše osjećati. I ona ga osjeća. To znaju oni — koji ne gledaju i ne slušaju — površno. Velike snage i veliki ponosi zarobljeni, sputani — oklopljuju se i gvoždjem, da sakriju dubine svojih osjećaja. A Nina Vavra velika je umjetnička snaga — sputana, zarobljena — veliki plamen umjetničkih sunca pri gušen je — nema odaha — da se izgori u silnom stvaralačkom radu. Odtuda pesimizam spram same sebe. Velika ova umjetnica noseći u sebi sto gorućih baklja rijetko je pozivana u hram Thalije, da ga osvijetli svim sjajem svojeg talenta, prožeta rijetkim umjetničkim intelektom. Šta to znači, razumjeti mogu samo umjetnički pročišćene duše. (1930., str. 11.)
Nina Vavra o Zagorkinoj bolesti
Život gospodje Zagorke nije nikad bio ni lak, ni lagodan. Uvijek u poslu, zatvorena u svom stanu, uvijek u napornom duševnom radu, nije se tako reći nikad naužila običnog zdravoga i vedrog života. Jaka njezina priroda i stvaralački zanos davali su joj snage, da gotovo bez odmora provodi takav teški i prenapregnuti život. Ali posljednjih godina počele su se javljati jake fizičke boli, kojima ona isprva nije podavala toliko važnosti, da bi ozbiljno pomišljala na liječenje. Zanesena svojim intenzivnim stvaranjem, gonila je od sebe svaku misao na bolest, na klonuće, na sve što bi je moglo spriječiti u radu. Tri se godine tako održavala i odupirala potmuloj bolesti gotovo jedino snagom svoje jake i žilave volje. Gdjekad su joj boli bile tako strašne, da se sva ukočila od muka, ali čim je napadaj prošao, ona je opet radila i radila bez oduška. Posljednjih mjeseci bolest je već tako preotela mah i toliko ju je iscrpila, da nije više ni morfij pomagao, a kamo li kakova snaga volje. Nije joj preostalo ništa drugo nego da se podvrgne operaciji. (Vavra, N. 1933., str. 1.)
Vavra, pišući ovaj tekst, Zagorkinu bolest ne promatra kao medicinsko stanje, već kao duboko egzistencijalno iskustvo koje pogađa i Zagorku i one kojima je draga. Bolest je prikazana kao trenutak u kojem se dugogodišnji život neprekidnog rada i stvaranja nasilno prekida, a tijelo, do tada podređeno volji i stvaralačkom zanosu, preuzima potpunu vlast, i to kao kulminacija dugotrajnog samoprijegora.
Središnji dio opisa bolesti odnosi se na stanje nakon operacije, kada Zagorka biva uronjena u prostor između svijesti i nesvijesti. Nina Vavra taj prostor opisuje izrazito slikovitim, gotovo simbolističkim jezikom: tamom, maglom, morem i osjećajem davljenja. Posebno je znakovit kontrast između sadržaja i zvuka Zagorkinih riječi u tom stanju. Iako su riječi „krasne, mile, mekane“, njihov zvuk postaje sablastan i neljudski. Time Vavra sugerira raspad uobičajenog oblika izražavanja, ali ne i raspad same osobnosti. U trenucima najveće tjelesne ugroze i mentalne dezorijentacije, Zagorkina podsvijest otkriva ono što autorica smatra njezinom pravom biti: duboku religioznost, ljubav prema narodu i osjećaj odgovornosti prema potrebitima.
Govorila je o svom narodu s takvom dubokom patriotskom ljubavlju, da su svima navrle suze na oči, a i ona je sama nesvijesno plakala i molila se za sreću naroda, od kojeg potječe i kojim se ponosi sa svim zanosom svoje duše. I Zagreb je spominjala, i u svojoj nesvjesti nazivala ga cvijetom, lijepim, predragim najdražim. (…) Sjećala se svojih siromaka, koje stalno podupire, i strepila za njihovu sudbinu. »Tko će im pomoći? Oni nemaju nego mene! Umrijet će od bijede!« (…)
I sa svojom Gordanom, junakinjom svoga najnovijeg romana, razgovarala se kao sa živim bićem, koje je u tom stanju zaživjelo bilo i istinito za nju. Plakala je nad svojom Beatricom: »Ne, ti nisi kriva, što si tako zla, jer ti si jako nesretna. Moramo nastojati da ljudi budu što sretniji, onda ne će biti zli.« I opet su je oblile suze. (Vavra, N. 1933., str. 2.)
Motiv cvijeća koje danomice pristiže u Vavrinom opisu Zagorkina ozdravljenja ima izrazito simboličku funkciju. Cvijeće koje dolazi sa svih strana ne predstavlja samo znak pažnje i podrške, nego postaje posrednik povratka svijetu osjeta i svijesti. Mirisi, boje i raznolikost cvjetova vraćaju Zagorku iz stanja tame i dezorijentacije prema životu, a ljubav koju cvijeće prenosi među ljudima sudjeluje u samom procesu ozdravljenja. Time se bolest ne zatvara isključivo medicinskim oporavkom, nego se nadilazi iskustvom zajedništva koje ponovno uspostavlja vezu između tijela, svijesti i svijeta.
Literatura:
Blagec, O. 2020. Vremeplov: 21. 09. 1942. umrla Nina Vavra. Gradski muzej Križevci, mrežne stranice. (https://www.gradski-muzej-krizevci.hr/?p=2308).
Karaula, Ž. Ivan Peklić, Križevačka tragetkinja Nina Vavra u hramu hrvatske Talije, Križevci, 2010., 260 str. U: Cris, god. XVI., br. 1/2014., str. 94–96.
Uredništvo. 1930. Pismo velike umjetnice Nine Vavre „Ženskom Listu“. U: Ženski list : za modu, zabavu i kućanstvo, 1930., br. 7, str. 11.
Vavra, N. 1933. Naša Zagorka : Njezina bolest i ozdravljenje. U: Ženski list : za modu, zabavu i kućanstvo, br. 10, str. 1.
VAVRA, Nina. Filmska enciklopedija (1986-90), mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2025. (https://filmska.lzmk.hr/clanak/vavra-nina).
Vavra, Nina. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. (https://www.enciklopedija.hr/clanak/vavra-nina).
Naslovna fotografija: Marija Jurić Zagorka (preuzeto: Wikipedia); Nina Vavra (preuzeto: Hrvatska enciklopedija)
.png){kind=link}
Tekst napisala: Đurđica Vitković