…kad se napokon poslije trećeg čina pojavila pred zastorom sama Zagorka! Ta bura oduševljenja! Malo koji od naših pisaca mogao se pohvaliti ovakovom publikom. Čitava pozornica bila je upravo zasuta cvijećem, isticao se i veliki zlatni lovor vijenac. Poznatom svojom čednošću htjela se autorica maknuti s pozornice i sakriti za zavjesu, ali zastor je najednom stao izmicati, a ona se nadje sama usred pozornice medju silnim hrpama cvijeća – sama sa svojom publikom, koja joj je opet jednom posvjedočila, koliko je voli i cijeni (Večer, 1929: 5).
Nakon praizvedbe Gričke vještice (u daljnjem tekstu Grička) 18. 6. 1916. te uspješnih i rasprodanih repriza koje su sigurno popravile i stanje kazališne blagajne, ali i prizvale velik broj ljudi različitih društvenih slojeva, izvođenje Gričke naprasno je prekinuto nakon 25-e predstave 7. 4. 1918. i ona nije izvođena sljedećih jedanaest godina.
Na otvaranju sezone jedne od pozornica HNK – „Malog kazališta“ (današnje kazalište Gavella) 23. 8. 1929., na oduševljenje publike, odigrana je nanovo postavljena „Grička vještica“. Režirao ju je tadašnji ravnatelj drame, Ivo Raić koji je ujedno i odigrao ulogu Josipa II, a za scenografiju je bio zadužen poznati slikar Ljubo Babić. Odigrano je u sezonama 37 predstava (zadnja izvedba 11. 3. 1931) što podrazumijeva 63 predstave Gričke od praizvedbe 1916. godine.
U drami su zaposlene poznate glumačke ličnosti tadašnjeg HNK-a. U ulozi Nere našla se ovaj put gđa Vika Podgorska dok je gđica Ančica Kernic, sada predstavljena kao gđa Anka Kernic, koja je Neru igrala na praizvedbi 1916., u ovoj izvedbi utjelovila lik Terke Nadaždy u kojoj je Zagorka zbog praktičnosti i kraće forme drame objedinila i lik grofice Auersperg. Sinišu je glumio Dubravko Dujšin. Gđa Milica Mihičić, koja je pak u praizvedbi igrala Terku Nadaždy, sada je u svojoj 65-oj godini glumila kraljicu Mariju Tereziju. Lik babe Urše utjelovila je Nina Vavra.
Pozitivne kritike – Zagorkin i hrvatski najveći roman
Te su godine pozitivne kritike jasnije, odlučnije i posrednije iznesene u većini listova nego 1916. godine. Izvedba je dočekana ovacijama kao i praizvedba, ali specifična je zbog fotografskoga traga s predstave, budući da o njoj piše moderni časopis „Svijet“ koji objavljuje fotografije s izvedbe drame, poznate kroničarke zagrebačkoga života kroz objektiv, Antonije Kulčar – foto Tonka. Između ostaloga, pisalo se da je u usporedbi s prvom predstavom „Gričke vještice“, ova nešto novo te da autorica može biti zadovoljna glumačkom postavom.
Spomenuti magazin „Svijet“ Zagorkina poznanika Otta Antoninija, koji je ujedno ilustrator njezina romana „Kraljica Hrvata“ u Jutarnjem listu (1937) donosi, osim fotografija radnje na pozornici, same pohvale za autoricu, publiku, kazališnu postavu, spominjući more cvijeća, premaleno „Malo kazalište“ s obzirom na publiku i samu scenografiju.
Stotine tisuća broje čitatelji, vjerni, oduševljeni čitatelji Zagorkinih romana. Ni jedan hrvatski pisac bez sumnje ne uživa veće popularnosti u svim društvenim krugovima, u svima, iz kojih proizlaze čitatelji: dakle od akademički naobraženih, do male radnice u tiskari (Svijet, 1929: 228).
Osim prethodne potvrde svekolike Zagorkine publike, spominje se važnost odgojne uloge i buđenja interesa za „lektiru“ kod mnogobrojnog čitateljstva te poziv na čitanje kao i buđenje smisla/interesa za kazalište kod onih koji ga baš i nisu zbog različitih razloga posjećivali, a Svijet ocjenjuje „Gričku vješticu“ Zagorkinim i hrvatskim najvećim romanom.
Josip Horvat, urednik Jutarnjega lista ističe uspjeh i knjige i dramatizacije te Zagorku naziva vještom dramatičarkom uspoređujući je sa stranim autorima (Edgar Wallace, Pierre Benoit, Maurice Dekobra, Guido de Verona). Zagorku ubraja u neoromantičarsku struju književnosti i time ulazi u prostor kojim se ni kritika ni sama autorica nikada nije željela baviti, a to je opća procjena, književni „sud“ o opće popularnim Zagorkinim djelima te odabir žanra kojemu pripadaju.
Gdja Zagorka može biti ponosna na svoju poziciju u literaturi. Struja u koju spadaju njezina djela broji imena, koja su poznata milijunima. Njezino djelo je časno – stvaraoci te neoromantične literature su dobročinitelji velikog djela čovječanstva. … I da je kojim slučajem gdja Zagorka pripadnik velikog naroda, uvjereni smo da bi njezina djela dirala srce milijuna čitatelja, a ona sama – kao i njezini veliki kolege – raspolagala milijunima (Horvat, 1929: 9).
Horvat je među prvima u pozitivnim kritikama koji zapravo ističu pitanje inkvizicije i praznovjerja, progona vještica kao pitanja kršenja prava žena, podčinjavanja i zapravo napada na ženski rod, pa tako na „Gričku vješticu“ gleda kao na idealističku i borbenu dramu.
…drama pobjedonosne žene, drama borbe za ženske pravice. Kontesa Nera … nije samo lijepa romantična figura, ona je i inkarnacija borbe protiv mračnjaštva, teške i mukotrpne borbe za slobodu savjesti, ravnopravnost i opću pravdu (Horvat, 1929: 9).
Negativne kritike – neumjetničko djelo „van literature“
Da „bučni uspjeh t. zv. premijere nije nikakav kriterij za ocjenu njegove vrijednosti“ smatra Ljubomir Maraković iz katoličkoga lista Hrvatska straža, pa nam je negativna kritika u kontekstu ovih novina neizbježna, a bazira se na vrijeđanju publike: …publika prvenstveno iz redova čitalaca romana »Gričke vještice« sa svojim izrazitim stupnjam literarnog obrazloženja i interesovanja i sa svojim naročitim mentalitetom; …dokazuje taj uspjeh samo to, kako je široka publika željna historije, u prvom redu lokalne. … O toj bi se publici isplatila napisati naročita studija (Maraković, 1929: 5).
Maraković kritizira nemogućnost psihološkog razvoja likova zbog kojeg se, prema njemu, kraj radnje pretpostavlja od početka.
Čitava širina i dubina samog problema oko inkvizicije i progona vještica, za Marakovića je u drami tek nabačena. Očito je autorovo neslaganje sa Zagorkinim kritiziranjem Crkve, kao i s njezinom kritikom isusovaca.
Kalman Mesarić iz nezavisne novinske revije „Riječ“ priznaje da: „Jedna je spisateljica uhvatila nesumnjivi kontakt s publikom. Taj kontakt traje već decenije. To je fakat“ (1929: 12), ali onda nastavlja:
„Taj kontakt dovlači ovih dana čudnu publiku u teatar. Masu čudne publike. … Nitko još nije riješio ovaj problem teatarske publike. Uvijek iznova može se samo govoriti o slučajevima koji iznenadjuju, kada primitivnost podlegne romantici. … Koje li hrane za žedne primitivnosti! … primitivnost je sva iluzija ove čudne publike iz čudnih zakutaka, gdje se građanstvo odijelilo od umjetnosti“ (Mesarić, 1929: 12).
Mesarić (1929) je odlučio ismijati pozitivne kritike, konkretnije Horvatovu kritiku iz „Jutarnjeg lista“ koji je uspoređuje s već navedenim stranim književnicima, ali Mesarić zanimljivo, no posprdno naglašava da ju se zaboravilo usporediti još i s Balzacom. Negoduje protiv pozitivnih kritika s kojima se po njemu ne slažu poznati književnici i kao da je optužuje za jednu veliku urotu kazališta, novina i publike njoj u korist. „Zagorka ima svoj teatar. Zagorka ima svoje novine. Zagorka ima svoju publiku. – Zar Zagorka možda može da ne bude zadovoljna?“ (1929: 12). U istom tonu, navalivši na sumnjiv ukus publike, Vinko Jurković za „Slobodnu tribunu“, raspravlja o pogodovanju kazališnoj blagajni i kvarenju ukusa te lošem odgoju kazališne publike na neumjetničkom djelu – djelu „van literature“.
Kazalište je na reprizi bilo rasprodano, a oduševljenje publike veliko. To je dosta loš znak za umjetnički nivo te publike … Budu li se pak i ove sezone davale u »Malom kazalištu« kojekakve lakrdije i operetice sa sumnjivim vicevima, onda ne razumijem dvostruki moral jednog kazališta u dvije zgrade (Jurković, 1929: 8).
No, kritičar na kraju ističe da ipak više podržava „Gričku vješticu“ od nekih stranih „limunada koje pored ostalog forsiraju i bolestan moral“ (1929: 8). Samu dramatizaciju hvali u pogledu režije i glumačkoga postava.
Zašto „Grička vještica“ nakon 7. 4. 1918. nije izvođena punih 11 godina?
Kazališna uprava određuje program kazališta, ovisno o intendantima kazališta ovisilo je hoće li Zagorkina djela biti izvođena ili ne, odnosno promatra li se kazalište u nekom času kao hram samo visoke umjetnosti ili pak umjetnosti dostupne i razumljive i širim slojevima društva. Riječ je o razdobljima kazališne elitizacije i deelitizacije, a po pitanju ove potonje Zagorka svojim djelima otvara vrata kazališta širokim masama i tu je njezina zasluga u kulturnom životu naroda.
U vrijeme praizvedbe Gričke, zagrebački HNK bio je pod ravnateljstvom Vladimira Treščeca Branjskog kojega možemo smjestiti u tabor podržavatelja deelitizacije kazališta, pa stoga nije odgovarao mnogim negativnim Zagorkinim kritičarima i njihovim matičnim listovima i časopisima. Početkom završne godine Prvog svjetskog rata, predstojnik Odjela za bogoštovlje i nastavu Milan Rojc smjenjuje Branjskog i na mjesto intendanta postavlja Guida Hreljanovića, brata Ive Hreljanovića koji je bio nekadašnji intendant.
U ožujku 1918. Jutarnji list piše o aferi Zagorke i kazališta, do koje je došlo s obzirom da je novi intendant Guido Hreljanović proglasio nevažećim ugovor Zagorke s kazališnom upravom oko „Gričke vještice“ i „Kletve“. Prema Zagorki, sudski proces oko ugovora nikad nije bio riješen.
Na mjestu intendanta Hreljanovića kratko će se naći dr. Nikola Andrić (1920. – 1921.), no ubrzo funkciju preuzima Julije Benešić. U intervjuu Jutarnjeg lista 1930. godine, s datumom baš oko 50. predstave nanovo postavljene „Gričke vještice“, Zagorka objašnjava kako ju, postavši intendantom, zove jedan od kritičara koji ju je oštro napao prilikom praizvedbe 1916., a sada je promijenio mišljenje i želi postaviti „Gričku vješticu“, no uz uvjet smanjenoga broja likova. Benešić intendantom postaje 1921., a prema pisanjima Nedjeljka Mihanovića (1982) gubi mjesto 1926. zbog neslaganja s ministrom prosvjete Stjepanom Radićem oko deelitizacije kazališta i ideje stvaranja masovnog pučkog kazališta.
Možda je teško za povjerovati da bi Benešić, s obzirom na svoj kazališni elitizam zvao Zagorku i mijenjao mišljenje o „Gričkoj vještici“, no, svjedoci smo mijenjanja odnosa prema Zagorki i njezinu stvaralaštvu različitih autora, kroz godine, a i logično je da su Zagorkina djela s tolikom gledanošću itekako pogodovala kazališnoj blagajni.
Zagorka objašnjava da se shrvana od nemogućeg prethodno spomenutog sudskog procesa oko skidanja „Gričke vještice“ s pozornice, pa negativnih kritika Narodnih novina, Obzora i V. Lunačeka (polemika u Savremeniku) nije oporavila, pa tako nije prihvatila Benešićev zahtjev nego je nekoliko godina pauzirala, bez sredstava, a kaže i „formalno duševno bolovala“. Upravo je važno da izgubivši mjesto intendanta, Benešića mijenja Treščec Branjski s Josipom Bachom (ovaj put kao njegovim tajnikom) i Ivom Raićem zaduženim za dramu, pa je u tom sastavu bilo moguće nagovoriti Zagorku da se nakon jedanaest godina „Grička vještica“ opet postavi na daske kazališta i to na otvorenju sezone „Malog kazališta“ 1929. godine.
Što je kontroverzno u ovoj toliko uspješnoj izvedbi Gričke?
Jutarnji list donosi intervju s autoricom nakon premijere. I premda bismo ispočetka rekli da je Zagorkin strah, o kojem govori kolegi novinaru, utjelovljen u novoj glumačkoj postavi i ponovno priređenom komadu, za koji ne zna kako će publika prihvatiti ovaj put, jer je prošlo dosta vremena od praizvedbe 1916., postoji više razloga zbog kojih je Zagorka sa strahom iščekivala početak predstave, pa ostala šokirana i bojala se da publika možda ne bi ovu izvedbu prihvatila pozitivno!
– O jučerašnjoj večeri nemojte me pitati – rekla je gospodja Zagorka. – Ja sama ne znam što je bilo. Ja danas tek konstruiram ono što sam jučer doživila, izgleda mi kao krasan san. Uspomenu na jučerašnju večer ne ću moći nikada izbrisati iz glave. Nisam očekivala. Prisustvovala sam premijeri sjedeći u loži na balkonu. Vjerujte mi, da sam osjećala u sebi neki strah, ja dnevno dobivam pisma od mojih čitatelja, koji mi uvijek iskazuju svoje poštovanje i svoje divljenje za moja djela, ali ipak moram priznati, jučer, sjedeći u loži, dok se radnja tek počela odigravati, ja sam počela osjećati neku nesigurnost neku nestalnost, priznajem, neki strah… Da, strah, jer ipak »Grička Vještica« je poznata, ljudi je i nakon toliko godina što je izašlo prvo izdanje i dalje čitaju i naručuju ali ipak, tko zna?, možda u dramatizaciji, na pozornici mogla bi ne zadovoljiti zahtjeve publike, mogla bi djelovati prehladno. Ali zatim sam vidjela da stvar ide dobro, čula sam prvi pljesak, a što je bilo zatim ne znam. Znam da su me došli zvati da se predstavim publici na pozornici, znam da sam odbijala, znam i to da sam se zaista pokazala, ali kako sam došla do pozornice i pogledala publiku zahvaljujući se njezinom pljesku to ni danas ne znam. Shvatit će te sada zašto nisam mogla progovoriti ni jedne riječi: zašto se riječima nisam mogla zahvaliti i izraziti ono što sam osjećala u svom srcu (V., 1929: 10).
Shvatili bismo to upravo ovako kako to Zagorka piše da ne postoji jedno pismo kojim se obratila nekome od bliskih poznanika i požalila na nepravedan tretman redatelja Raića. Bora Đorđević donosi to pismo u djelu „Zagorka kroničar starog Zagreba“ i pojašnjava da dr. Slavko Batušić smatra da je bilo upućeno dr. Milivoju Dežmanu.
Zagorka, suprotno od dotad uobičajenog, nije prisustvovala probama, a redatelj se čak s njom nije ni konzultirao nego je samo bila pozvana pred gotov čin, odnosno na generalnu probu na kojoj je uočila određene nepravilnosti.
Više o potankostima pisma, čitajte u jednom od sljedećih tekstova Zagorkina trezora.
Popis literature:
Horvat, Josip. 1929. „Grička vještica. Drama po istoimenom romanu u pet činova“. Jutarnji list, god. 18, br. 6306, str. 9.
Jurković, Vinko. 1929. „Repriza Gričke vještice“. Slobodna tribuna, god. 9, br. 832, str. 8.
Mesarić, Kalman. 1929. „Romantika vremenu u prkos. U Malom kazalištu daje se nanovo uvježbana Zagorkina ‘Grička vještica’“. Riječ (tjednik), god. 25, br. 26, str. 12.
Mihanović, Nedjeljko. 1982. „Intendantska era Julija Benešića“. Dani Hvarskoga kazališta. Građa i rasprave o hrvatskoj književnosti i kazalištu, god. 9, br. 1, str. 51 – 64.
Raspor, Tizian. 2017. Kraljevsko zemaljsko hrvatsko kazalište u Zagrebu tokom Prvog svjetskog rata, diplomski rad. Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
s. n. 1929. „Grička vještica. Drama u pet činova po istoimenom romanu“. Večer, god. 10, br. 2622, str. 5.
s. n. 1929. „Zagorkina ‘Grička vještica’“. Svijet, knjiga 8, god. 4, br. 10, str. 228 – 229. uz fotografije Tonke
Zuber, Željka (ur). 1987. Grička vještica – Marija Jurić Zagorka (katalog predstave). Zlatko Vitez – Glumačka družina Histrion.
Tekst sastavila: Neda Novosel