S prvim brojem „Ženskog lista“ 1926. počinje izlaziti rubrika intrigantnog naziva – „Žene u kriminalu“. Priloge piše urednica lista, Marija Jurić Zagorka, koja u uvodnom članku navodi da se neće služiti stranim studijama, već iznositi vlastita opažanja o „našem kriminalu, koji se očituje sasvim u duhu našega života i našega shvaćanja“. Autorica već u uvodnom članku jasno daje do znanja da će priče o optuženim ženama biti prikazane u svjetlu njihovih teških životnih okolnosti, s posebnim razumijevanjem životnih okolnosti koje su počiniteljice navele na kaznenu radnju.
Medju svim tim ženama koje dolaze u kriminal imade vrlo zanimivih tipova i naše će čitateljice sigurno zanimati mnoga takva jadnica, koju bujica života izbaci na pozornicu optužničke klupe. Njihov je život i za odgoj i svoje djece i svoga kućnoga osoblja, osobito služinčadi, pa ću u svakom broju donijeti po jedan takav istiniti dogadjaj iz života ovih osudjenica, koje su bilo prigodno nešto ukrale, pa i takovih, koje su po zanatu tatice. Svaka od njih ima svoju historiju, koja je bijeda i samilost zavrijedjuje. („Žene u kriminalu.“ 1926. U: Ženski list: časopis za modu, zabavu i kućanstvo, br. 10, str. 26.)
Primjerice, djevojke koje kradu u službi opravdava time da je siromašnim djevojkama teško biti okruženima raskoši koju si ne mogu priuštiti te da, gotovo nagonski, posežu za tuđim kako bi i one jednom imale nešto lijepo. Sličan stav je utkala i u roman Kneginja iz Petrinjske ulice, opisujući put do zatvorske ćelije siromašne djevojke Maruše.
Lakomislenost gospodara
Iduća kolumna se nastavlja na uvodnu te donosi priču iz Zagorkine sudske bilježnice, o dadilji Jelki koja se kroz rad u imućnoj obitelji privikla gospodskom životu. Kada je upoznala čovjeka za kojeg se htjela udati, pitanje opreme postalo je problematično. Zaručili su se i odlučili čekati dok oboje ne steknu dovoljno da si stvore mali dom. Nakon tri godine rada u toj obitelji u njoj se probudila misao da bi samo dio njihovog bogatstva, par komada nakita, njoj osiguralo budućnost. Budući da nitko nije primijetio kada je uzela prvi komad nakita, uzela je i drugi, treći itd. Naposljetku je na stoliću zaboravila svoj džepni rupčić u koji je bio umotan prsten i koji su djeca razvezala pa je gospodarica kuće opazila prsten. Gospođa joj je obećala da će ju pustiti da ode svojim putem ako prizna što je ukrala, no pozvala je redarstvo i optužbama dodala i one za nemoral, što je na sudu dokazano kao neistinito. Djevojka je osuđena na dvije godine zatvora, a Zagorka piše:
Protiv zakona se ne može pa makar se suci sto puta uvjerili, da nemaju pred sobom taticu, nego nesretnu posrnulu djevojku. – Grijeh ove djevojke toliko je prirodan – razumljiv – i u dnu duše svatko će joj oprostiti – ipak njezina gospodarica to nije učinila! Siromašno(j) djevojci ili bilo kojem siromašnom namješteniku nesmije se nikada istovarivati nakit, novac i sve vaše blago. Time se u njima budi prirodno nezadovoljstvo – što oni moraju da poslužuju, a drugi imade zlata i srebra i novaca. Ovo nezadovoljstvo najčešće radja napast – da uzme. Kad gladnom pred nosom čeprkaš po slanini – mora je poželjeti. (Zagorka. 1926. „Žena u kriminalu II. : Sudbina siromašne Jelke.“ U: Ženski list: časopis za modu, zabavu i kućanstvo, br. 11, str. 24.)
Odjek sela koji upravlja rukom sa sjekirom
Članak Janina sjekira raspreda priču o ženi kojoj je muž po cijele dane lutao naokolo dok je ona skrbila za dijete i radila kako bi uzdržavala cijelu obitelj. Osim toga, muž je bio nasilan i prema njoj i prema djetetu. Za tu situaciju je znalo cijelo selo te su susjedi nerijetko komentirali da se te situacije može osloboditi jednim udarcem sjekire u glavu. Jedne večeri, tijekom iznimno stresne situacije problematičnog okota teleta, došlo je do svađe jer suprug nije želio pomoći pri okotu. Svađa je ubrzo eskalirala u fizičko nasilje prema supruzi i djetetu što je naposljetku dovelo ženu do odluke da se obrani sjekirom. Nakon toga je sama priznala svoj čin, a stanovnici sela su je smatrali mučenicom i odobravali njezin postupak. Zagorka navodi da joj je čak i žandar rekao da je to odavno trebala učiniti.
»Uzmi sjekiru, pa ga udari!« — čula je ona iz dana u dan, pa i od istih žandara. Nikada u svijesti nije pomišljala, da taj savjet posluša. Izvela ga je u času potpune neprisutnosti duha, u času smućenosti — mehanički slijedeći savjet, što ga je godinama upijao svaki njezin ojadjeni i izmučeni nerv! Nije izvela čin njezina duša. Učinilo ga je selo s njezinim rukama. (Zagorka. 1926. „Žena u kriminalu III. : Janina sjekira.“ U: Ženski list: časopis za modu, zabavu i kućanstvo, br. 12, str. 28.)
Iznevjerena: priča o Rozi
Roza je bila u vezi s mladićem iz sela koji joj je obećao da će ju oženiti nakon što mu umre majka koja mu nije dozvoljavala brak s njom. Međutim, kada je shvatila da je trudna pokušala se udati za drugog čovjeka kako bi pronašla prihvatljiv izlaz iz društveno nezgodne situacije. Zbog sumnji o Rozi koje su se prenosile selom, njezin muž nije želio konzumirati brak dok ne bude sigurno da nije trudna, a naposljetku ju je u potpunosti odbacio. Prezrena i odbačena, vjerovala je da će ju njezin ljubavnik oženiti kad mu se poprave uvjeti, pogotovo jer je već imala jedno dijete s njim, a nosila drugo. S vremenom su do nje počele dopirati glasine da njezin ljubavnik zalazi drugoj ženi u selu, a nakon što se uvjerila da je to istina, Roza je u žaru trenutka podmetnula požar. Brzo je shvatila što je učinila i pozvala pomoć, a kasnije je odgovornost pokušala svaliti na ljubavnika.
Zakon ne poznaje bijedu srca – on poznaje samo žigice. (Zagorka. 1926. Žena u kriminalu : Roza-palikuća. U: Ženski list: časopis za modu, zabavu i kućanstvo, br. 1, str. 26.)
Samotna ćelija do smrti
Žena iz posljednje priče je spletom nesretnih okolnosti završila u samostanu iako nije bila srcem sklona samostanskom načinu života. Naposljetku je napustila samostan i prehranjivala se od veza za razne gospođe. Zaljubila se u čovjeka koji je imao ženu, ali je obećavao da je u procesu rastave. Čak je pred svjedocima dao riječ da će ju uzeti čim se rastane kako bi ju nagovorio da ode s njim kući. Cijela priča je dovela do zatvora kada je žena optužena za nemoral jer joj je liječnik otkrio da boluje od spolno prenosive bolesti. Ljubavnik ju je dodatno teretio i odbacivao mogućnost da je on kriv njezinoj bolesti. Zahvaljujući svjedocima, žena se uspjela spasiti kazne, ali je, kako MJZ piše, njezin daljnji život bio tek samotna ćelija do smrti.
Kriminal kao odraz društva
Rubrika Žene u kriminalu jasno pokazuje da Zagorka kriminal ne promatra kao individualni moralni posrtaj, a još manje kao „žensku narav“, već kao posljedicu društvenih, ekonomskih i emocionalnih okolnosti u kojima žene žive i rade. U svim analiziranim primjerima kazneno djelo proizlazi iz siromaštva, strukturalne neravnopravnosti, nasilja ili društvene prisile, dok se krivnja sustavno premješta s one koja je zločin počinila na okruženje koje ju je dovelo do čina. Zagorkin pripovjedni postupak pritom je dosljedan: ona ne negira zakon ni činjenicu zločina, ali ga ne prihvaća kao konačnu istinu. Sudska presuda u njezinim tekstovima ostaje hladna, formalna i nedostatna, dok se prava presuda donosi u prostoru empatije i razumijevanja. Žene koje Zagorka opisuje nisu heroinizirane, ali nisu ni demonizirane. One su prikazane kao osobe čiji su životi obilježeni neprestanim pritiskom i ograničenim izborima. U tom smislu rubrika funkcionira i kao svojevrsna društvena kritika: kriminal postaje simptom sustava koji ženama uskraćuje sigurnost, autonomiju i dostojanstvo, a zatim ih kažnjava kada se pokušaju izboriti za opstanak.
Literatura:
„Žene u kriminalu.“ 1926. U: Ženski list: časopis za modu, zabavu i kućanstvo, br. 1, str. 26.
Zagorka. 1926. „Žena u kriminalu II. : Sudbina siromašne Jelke.“ U: Ženski list: časopis za modu, zabavu i kućanstvo, br. 11, str. 24.
Zagorka. 1926. „Žena u kriminalu III. : Janina sjekira.“ U: Ženski list: časopis za modu, zabavu i kućanstvo, god. II., br. 8, str. 28.
Zagorka. 1926. Žena u kriminalu : Roza-palikuća. U: Ženski list: časopis za modu, zabavu i kućanstvo, br. 1, str. 26.
Zagorka. 1926. Žene u kriminalu : Tragedija osamljene. Ženski list: časopis za modu, zabavu i kućanstvo, br. 2, str. 28.)
Naslovna fotografija: isječak iz članka „Žene u kriminalu.“ 1926. (Ženski list: časopis za modu, zabavu i kućanstvo, br. 1, str. 26.) i fotografija Marije Jurić Zagorke (Antonija Kulčar, Foto Tonka. Fotografija preuzeta: Vavra, N. 1933. Naša Zagorka : Njezina bolest i ozdravljenje. U: Ženski list : za modu, zabavu i kućanstvo, br. 10, str. 1.) na pozadini načinjenoj od naslovnica Ženskog lista.
Tekst napisala: Đurđica Vitković