Prisjetimo se još jednom obljetničke godine pokretanja časopisa „Ženski list“ te u tom kontekstu sažmimo da se iza podnaslova „za modu, zabavu i kućanstvo“ krije i pouka, društvenost, kultura, povijest, šport, prirodoslovlje, zdravstvo, mala predavanja, žensko sijelo i ženski pokret s informacijama i iz svijeta, pa stoga ne čudi i reklama iz studenoga 1928. godine:
Uredništvo 1931. kao ciljanu publiku ističe: „Jer sav naš trud i sve naše nastojanje ide za tim, da »Ženski list« bude u svakom svojem retku koristan svakoj djevojci, ženi, supruzi, majci i domaćici“. Promatrajući obraćanja čitateljicama kroz godine dobivamo uvid u profilaciju lista koji želi biti i postaje javan forum razmjene mišljenja, načela i njegovanja stalne interakcije između uredništva i čitateljica, ali ono najvažnije – među samim čitateljicama.
Sadržaj časopisa je pod Zagorkinim uredništvom jasno obilježen njezinim humoreskama, crticama, ali i romanima: Gornjogradska kneginja (Roman iz zagrebačkog života iz dobe bana Khuen Hedervarya.), Krijeposni griješnici (Roman iz nedavne prošlosti), Na cesti (budući Kamen na cesti).
Kao što je u prethodnom tekstu spomenuto, Zagorka kreira i rubriku „Uzduž i poprijeko“ koju piše pod pseudonimom Iglica te ju proziva jedinim ženskim humorističkim feljtonom.
Zaokružimo ovu stogodišnjicu lista Igličinim bockanjem, ni više ni manje nego – sebe same.
„Malo – denuncijacije…“
Sebe, eksplicitno kao urednice, Zagorka se dotiče krajem 1929. kada kao Iglica čitateljicama odlučuje na svojstven humorističan, ali i autoironičan način dati uvid u jedan sastanak redakcije i uprave. Zagorka je predstavljena kao redakcionalna glava, a tekst prozvan denuncijacijom. Naime, tekst se odnosi na fotografiju s uvodnika časopisa koji obilježava svoju petogodišnjicu, te je tom prilikom objavljena fotografija sa sastanka koju je snimila jedna od najznačajnijih profesionalnih fotografkinja, kroničarka društvenoga i kulturnoga života – Antonija Kulčar prepoznatljiva kao Tonka.
Na fotografiji je zasad moguće raspoznati Zagorkinu desnu ruku u listu, njezinu zamjenicu, Olgu Baldić te sa strane uprave Ignjata Schwartza koji zajedno sa suprugom Jozefinom Josipom Schwartz (njezina fotografija nam nije poznata) vodi tada najjače dioničarsko društvo za distribuciju i izdavaštvo inozemnih i domaćih novina i časopisa: „Međunarodni Prometni, Novinski i Oglasni Zavod“, kasnije „Interreklam d.d.“.
Iglica u ulozi sveznajuće pripovjedačice odlučuje čitateljicama otkriti stvarnost koja stoji iza ove fotografije i iza konferencije koja se odvila na tadašnjoj Zagorkinoj adresi – Preradovićeva 8, odnosno zgradi znanoj kao Palača Croatia – palača osiguravajućega društva.
Sve ih je na fotografiji smjestila ovako gospodja Tonka – i još je onda na koncu rekla:
– Dakle sada – budite svi prijazni i veseli!…
No servus. – Veseli i prijazni…
Kad bi Vi vidjeli kako izgleda ta veselost i prijaznost kad nisu pred – fotografskim aparatom?
Konferencija u »Ženskom listu« – to izgleda da te Bog občuvaj. – Dakako da riba uvijek od glave – miriši … Pa tako i tu treba da počnemo – od glave …dakako redakcionalne glave!“ (1929, br. 12: 72)
Iglica uglavnom hvali upravu, ali kritizira urednicu koju proziva torpedom jer radi noću, dojuri poslijepodne u redakciju i zbog nje su sastanci popodne. Prigovara na tzv. konferenciji redakcije s upravom, ona upravi – uprava njoj. U objašnjavanju kritika i ideja koje ima redakcija te kritika i ideja uprave na kraju se dolazi do zaključka da za sve to zapravo nema financija.
„Susresti staru babu isto je kao i fratra: zlo!“
Ideja rubrike „Uzduž i poprijeko“ s pseudonimom Iglice koja ponekad bocka, a ponekad bode bila je svakako i šala na vlastiti račun kao prilično zdrav smisao za humor. Kroz brojeve časopisa, ta šala prerasta u autoironiju i autoparodiju koje postaju pretjerane i prebrutalno usredotočene na vanjštinu.
Iglica stvara sliku o sebi kao rugobi i staroj babi kojoj su pero i jezik jedini aduti, a daje si atribute kao: matora kvočka, mala, debela, velika glava. Nadalje, prema kreiranoj slici o sebi Iglica nikada nije bila udana, nije bila supruga i nikad ju nije pogledao nijedan muškarac, odnosno prema njoj muškarci nisu nikad kavaliri – osim ako je na karnevalu i ima masku, ako je feš obučena pa ju vide s leđa ili pak, reklame radi, ako ju „srede“ u ateljeu Ženskoga lista.
U ovom navedenom dijelu kozerije usputno se reklamira Klub likovnih umjetnica o kojemu se i u predmetnom broju lista piše, što nije rijedak način na koji Zagorka u ovoj rubrici dodatno ističe ili se referira na neku tematiku sadržaja lista. I dok, dakle, krajem 1930. piše o fotoaparatu kao ultimativnom kozmetičarskom rješenju, već sljedeće godine u kozeriji „Moja fotografija“ pojašnjava da ju fotograf nije mogao fotografirati zbog njezine vanjštine, pa ju upućuje na rendgen jer sigurno ima lijepu unutrašnjost, da bi se zaključno ispostavilo da ni tamo ništa nije na svojem mjestu te da joj je samo jezik dobar.
Ono što je specifično jest da te „komplimente“ ne daje sama sebi već joj to i drugi daju do znanja, dakle vidljiv je odnos društva, pogotovo muškoga. Valja napomenuti da je Zagorka u vrijeme objavljivanja Ženskoga lista u svojim 50-im i 60-im godinama. Ako se svi napisani tekstovi tijekom desetak godina rubrike zajedno uzmu u obzir, iskristalizira se kritika ženskoga položaja u smislu zadanih (ne)formalnih društvenih normi po pitanju ženske mladosti/starosti (odnosno godine koja za slobodnu ženu zatvara vrata društvenosti, za udanu ženu označava krizu braka), modne uvjetovanosti, drugotnosti naspram ikojega muškarca. Iskristalizira se zapravo i kritika društva koje je samo u teoriji moderno, odnosno takvim se proziva dok zapravo zagovara prilično nazadnjačke stavove. Autoparodiju i autoironiju dodatno potencira i kada piše o kupalištima i tzv. titulama miss Save, Drave ili Kupe, dok se ona žali da ne može proći ni na natječaju za „miss iznutra“ koji je raspisao neki Amerikanac.
Zaključno, proziva je se i vješticom (još od izlaska romana i dramatizacije Gričke vještice), što nije neuobičajeno jer takvu reputaciju ističe i primjerice u romanu Pustolovine novorođenoga Petrice Kerempuha gdje se stavlja u ulogu stare kolporterke Marije, znane kao Zagorjanka, kojoj glas s godinama nije nimalo oslabio.
…moram vam se potužiti. Zagrebački teatar prigodom premijere »Gričke vještice« raspisao je javni natječaj – da treba na pozornicu jednu tipičnu, krezubu – grdnu ženu – koja će im vjerno predstavljati duhom i tijelom – pravu pravcatu – vješticu! Ja se nisam ni obazrela na to! – Kad jednog dana primim od teatra službeno pismo u kojem mi vele: Uvaživši sve vaše divne sposobnosti isto tako duhovne kao i tjelesne prednosti – mi smo jednoglasno zaključili, da ste vi jedina žena u Zagrebu i čitavoj zemlji – koja može da podpuno dade lik – vještice!… (br. 10, god V, oktobar 1929. str. 45)
Nitko i ništa
Kroz svoje feljtone ili bolje rečeno kozerije, Iglica nam se otkriva i kao novinarka i književnica, tako da ne čudi da su joj jezik i pisanje jače strane nauštrb kuhanja i pakiranja koji joj nikako ne polaze od ruke jer zapravo cijelo vrijeme piše. Usput ruši i mit o tzv. ženskom multitaskingu jer sve što uz pisanje radi jednostavno pođe po zlu. Priznaje da je njezin novinarski specijalitet oduvijek bio „interwiew“ te da novinar nanjuši – sve, no i tu ubacuje elemente autoironije i autoparodije, pa tako radi intervju primjerice sa želucem i s morskim psom jer ljudi od novinara ponekad naprosto bježe.
Na samom kraju 1936. u kozeriji naslova „Iglica otvara univerzu za humor“ piše:
Bila sam nekoć književnica. I bila sam novinarka. Sad vele književnici da nisam književnik, a novinari da nisam novinar. Dakle svi su štriki popucali.
Nisi više književnik, jer književnici uvjeravaju publiku da nisi. Novinar nisi, jer novinari uvjeravaju tebe da nisi (ali kad treba platiti članarinu onda jesi!). I pošto si sada u policiji zabilježena kao »skitnica bez zanimanja« – ajde pokušaj i ti ono što u Americi rade muškarci. (U tom je moja smola, što ja spekuliram baš na ona zvanja, koja su sebi monopolizirali muškarci). (1936, br. 12: 48).
Dakle, daje nam do znanja, kao kroz mnoge druge tekstove svoje rubrike „Uzduž i poprijeko“, da svijet prvotno pripada muškarcima koji zbog pozicije moći ostvaruju i sasvim bizarne i apsurdne ideje. Često ih upravo smješta u američki kontekst koji doživljava dvojako: s jedne strane kao simbol modernosti, ravnopravnosti i slobode, a s druge kao primjer različitih bizarnosti. U spomenutoj kozeriji se dakle, po američkom i muškom uzoru otvara „Igličina univerza za humor. Preporuča se naročito ženama!“, ali dakle isključivo za žene.
Primam samo ženske djake. Muške ne treba učiti humoru. Njih je to naučio njihov protektor. Naime život! Njihov je cijeli život veseo i humorističan. Ali ženama treba humora. (1936, br. 12: 48).
Ovom prilično pesimističnom duhu teksta uz pokušaj humorističnoga obrata koji zapravo još dodatno podcrtava dane kritike, svakako je uvelike pridonijela ili pak uzrokovala situacija u kojoj se nalazila Zagorka. Naime, kako piše u svojoj autobiografiji Što je moja krivnja, otprilike od 1935. nadalje Zagorka, čini se, nije bila plaćena u Ženskom listu zbog njegovih dugova. U jednoj od svojih polemika, specifično s uredništvom lista Hrvatski dnevnik, Zagorka spominje da je godinu i pol bila bez namještenja i zarade, što isto tako možemo svrstati u period između 1935. i 1937., a što se pak poklapa i s periodom u kojemu prestaje suradnja s Jutarnjim listom oko izdavanja njezina romana Gordana. Sve to dovodi nas i do dokumenta legitimacije pri Jugoslavenskom novinarskom udruženju – Sekcija Zagreb, kojega je ispunila vidno ogorčena, a koji možemo svrstati u spomenuti period. Naime, ona navodi da ne posjeduje redakcijsku legitimaciju niti ju može dobiti, da više nije u Jutarnjem listu i da je bez zarade te djelomično nezaposlena, a uzrok je nemoguće opisati. Na pitanje ima li izgleda za namještenje odgovara da nema nikakvoga.
Kroz godine, Iglica bilo alegorijom (pretvorila se u magarca u snu i cijeli život radi i svima pomaže, no kada ostari njoj nitko ne pomogne, sva vrata su zatvorena), bilo eksplicitno (kozerija „Iglica putuje na Mjesec“) kreira stav da je nitko i ništa:
Što zapravo mogu ja da još radim na nekakvoj zemlji, gdje sam nitko i ništa. Gdje ne brojim, ne vrijedim ni lulu duhana – a ova danas ne vrijedi ništa – jer svi puše cigarete. (1935, br. 1: 40)
Isto tako, Zagorka se kroz Iglicu više puta opravdavala da ne posjeduje vilu, očito suprotno od stava dijela javnosti koja ju je u više navrata znala proglašavati vrlo imućnom osobom. Tako da Iglica nekoliko puta spominje da bi rado vilu, ali vilu ima njezina prijateljica, a ona nema ni šupu, što dodatno podupire kreiran stav da je nitko i ništa.
Jer da pripada meni (vila) ne bi vi imali Iglice, koja bi živjela od bockanja – nego bi imali pravu pravcatu gospodju koja živi u sređenim prilikama (1937, br. 2: 40).
Proročica Ženskoga lista
Za kraj dopustite da vam proročica Iglica, pišući o „zvjezdogledcima“ i proročanstvima za novu godinu (za koja dokazuje da svakako pogoduju osiguravajućim društvima i političarima) otkrije tajne budućnosti koje kao što su mogle biti moguće za 1929. mogu biti i za našu 2026. godinu.
1.Mi ćemo svi u novoj godini postati neizmjerno bogati (u željama!)
2.Svijet će zadesiti neizmjerna sreća, da će moći putovati na Mars (u mislima).
3.Svekoliko čovječanstvo iznenadit će izum vječne mladosti (u novinama…)
4.Sav će se svijet ove godine ljubiti, grliti i cjelivati (kroz kamiš!…)
5.»Ženski list« doživit će veliku sreću (ako pošaljete pretplatu – ali molim staru i novu)
6.Svi će muževi u braku biti postojano vjerni (ako zažmirite…)
7.Imat ćete veliku sreću u ljubavi (ako vas odabranik ljubi!…)
A konačno senzacijonalno proroštvo – koje ne može poreći ni Bog.
8.Čitavu buduću godinu 1929. dobit će svaka pojedina pretplatnica »Ženski list« posve b a d a v a (ako na staru godinu isplati 180 Dinara!). (1929, br. 1: 47
Literatura:
Arhivski Fond Marije Jurić Zagorke, Osobni dokumenti i korespodencija. Dostupno na: https://zagorka.net/arhivski_fond/materijali/dokumenti/
Zagorka, Jurić Marija, Što je moja krivnja?, u: Brešić, Vinko (ur.), 1997, Autobiografije hrvatskih pisaca, AGM, Zagreb.
Ženski list od br. 12, 1927. godine do br. 2, 1937. godine.
Citirani primjerci časopisa Ženski list:
Iglica. 1929. Uzduž i popreko: Proročica „Ženskog lista“ (Novogodišnji horoskop). Ženski list, god. V, br. 1, str. 47.
Iglica. 1929. Uzduž i popreko: „Tko si lijepa masko?“ RECEPT KAKO SVAKA ŽENA MOŽE OSVOJITI SVAKOG MUŠKARCA. Ženski list, god. V, br. 2, str. 47.
Iglica. 1929. Uzduž i popreko: Malo – denuncijacije… Ženski list, god. V, br. 12, str. 72/73.
Iglica. 1930. Uzduž i popreko: O MAGARE – MAGARE! Ženski list, god. VI, br. 8, str. 45.
Iglica. 1930. Uzduž i popreko: Jesensko čavrljanje… Ženski list, god. VI, br. 11, str. 45.
Iglica. 1931. Uzduž i popreko: Moja fotografija. Ženski list, god. VII, br. 3, str. 43.
Iglica. 1935. Uzduž i poprijeko: Iglica putuje na Mjesec. Ženski list, god. XI, br. 1, str. 40.
Naslovna fotografija:
Antonija Kulčar, Foto Tonka. Fotografija preuzeta: Vavra, N. 1933. Naša Zagorka : Njezina bolest i ozdravljenje. U: Ženski list : za modu, zabavu i kućanstvo, br. 10, str. 1.
Tekst napisala: Neda Novosel