9. Dani Marije Jurić Zagorke – Prakse, taktike i strategije rodnog otpora

Centar za ženske studije u suradnji s Odsjekom za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu organizira dvodnevni književno-znanstveni skup s međunarodnim sudjelovanjem u sklopu devetih Dana Marije Jurić Zagorke s temom Prakse, taktike i strategije rodnog otpora.

plakat

Problem otpora u kontekstu sve manje vidljivih, a sve učinkovitijih oblika moći jedno je od središnjih mjesta društvene, političke, ekonomske i kulturne teorije i prakse. Društveni se poredak upisuje u nas putem sustava obrazovanja, jezika, vrijednosti i aktivnosti svakodnevnog života. Normativni se poredak najuspješnije održava kada zadobije status prirodnosti, kada se naturalizira. Taj se aspekt oprirođenosti posebno izražava u slučaju roda, čime pitanje rodnog otpora postaje još izazovnije. Marija Jurić Zagorka na razne se načine može promatrati kao revolucionarna figura. Svojim novinarskim tekstovima i književnim djelima, ali i vrlo konkretnim političkim aktivizmom, Zagorka se zalagala za nacionalnu neovisnost, socijalnu pravdu i prava žena. Lydia Sklevicky upravo je feminizam nazvala “najfascinantnijom konstantom Zagorkinog političkog djelovanja”, a prepoznaje ga u prvom redu u njezinu aktivizmu, koji između ostalog uključuje proteste protiv Khuenove politike, te sindikalno organiziranje tiskarskih radnica u Kolo radnih žena, ali i spisateljski rad – objavljivanje novinskih članaka o naprednim ženama, pisanje dramskih tekstova koji problematiziraju položaj žene u braku i društvu i uređivanje časopisa Ženski list i Hrvatica. Dakako, važno mjesto u njezinu političkom djelovanju imaju popularni romani, koji svojim dugotrajnim utjecajem i danas privlače nove čitatelj(ic)e.

Zagorkine junakinje, kao i likovi iz nižih klasa, u pravilu se prikazuju kao majstori(ce) svakodnevnog otpora koje razvijaju vlastite taktike kako bi zaobišle brojna ograničenja podređenog društvenog položaja. Svoj utjecaj uglavnom iskazuju u privatnoj sferi, koristeći se privatnim vezama i osobnim odnosima, oslanjajući se na “žensku intuiciju” ili “žensku lukavost”, koje Zagorka često ističe kao legitimna sredstva opravdanog otpora.

Kada pak djeluju u javnoj sferi, potrebna im je zaštita muških likova, najčešće njihovih sadašnjih ili budućih odabranika, ili se moraju na neki način zamaskirati, preobući u sluškinju, pripadnicu niže klase, ili pak u muškarca. Mogu li se takve taktike čitati kao ‘ženske’, uvjetovane društveno podređenim položajem žena i drugih marginaliziranih skupina? I kakav je doseg tih taktika koje se neminovno zbivaju ‘unutar’ moći, kako u Zagorkinim romanima, tako i u svakodnevici? Jesu li ovdje posrijedi Foucaultove “nepostojane i prolazne točke otpora” i potvrđuju li one u krajnjoj liniji samo nemoć onih koje ih upošljavaju?

Više pročitajte u programu 

Download (PDF, 93KB)

.