Kao dugogodišnja urednica časopisa „Ženski list“ i kreatorica njegova sadržaja, s naglaskom na rubriku dopisivanja, uz humoreske, crtice i romane, Zagorka je u rubrici „Uzduž i poprijeko“, pod pseudonimom Iglica odlučila bockati sebe, druge i društvenu stvarnost koja se, čitajući iz današnje perspektive, nerijetko čini itekako aktualnom.
Dakle na samom kraju časopisa, predviđenom zabavi/razonodi, čitateljicama je ponudila rubriku „Uzduž i poprijeko“ koja će s podnaslovima izlaziti u obliku kozerija ili pak feljtona, a u opisu lista prezentirana je, smatrana jedinim ženskim humorističkim feljtonom!
Čitajući tekstove, vidljivo je prisustvo feljtonske i kozerijske forme koja teži pristupačnosti, zabavi i nepretencioznosti sadržaja. S obzirom na to da se Iglica, između ostaloga, proziva dvorskim luđakom i dodatno obilato koristi autoironiju i autoparodiju, malu prevagu dajem kozeriji, pa ću se tim terminom služiti dalje u tekstu.
Rubrika „Uzduž i poprijeko“ ne prati časopis od njegova osnutka već se pojavljuje (ali nepotpisana) u prosincu 1927., da bi od studenoga 1928. bila potpisana pseudonimom Iglica i tako nastavila do veljače 1937. kada rubrika nestaje iz časopisa.
Lik Iglice – pero, ironija i ženski glas
Za početak, kako se predstavlja Iglica? Pero i jezik su njezini aduti. Osim što je dvorska luda, naziva se fiškalom svih žena i s te je pozicije prilično otrovna igla odnosno pero za sve muškarce. No, premda slovi kao braniteljica žena, kritizira nedostatak ženske solidarnosti.
Većina kozerija bavi se upravo muško-ženskim odnosima koji zapravo podrazumijevaju bračne odnose. Iglica savjetuje prijateljice, rješava bračne sporove i zagovara dobru diplomaciju u braku. Opisuje bračne situacije prijateljica za pouku čitateljicama i u tom kontekstu kao glavni problem ističe se muška nevjera manifestirana kroz izbivanje iz kuće (suprugovo ili suprugino s pitanjem što će se dogoditi dok je ona na ljetovanju), „zamjenu“ „starije“ žene mlađom uz prepričavanje groznih scenarija u kojima su njezine prijateljice ostavili muževi. S druge strane, društvena stvarnost usmjerena je kažnjavanju ženske nevjere dok se za mušku tvrdi da ne postoji, nije prirođena, pa bi se supruga zapravo trebala smatrati sretnicom ako suprug nevjeru sakrije od nje dok je u obrnutom slučaju već pri samim natruhama mogućnosti ženske nevjere prisutna velika ljubomora i društvena kazna.
Ono što je zanimljivo jest da Zagorka stvara sliku Iglice kao vanjštinom neprivlačne žene koja nikada nije bila supruga i nikada ju nije pogledao nijedan muškarac, a tematikama bračnih odnosa bavi se iz iskustva svojih prijateljica. Njezina ogorčenost muškim svijetom uz njezinu glavnu prednost – jezik ili pero čine ju tako pogubnom za muškarce.
Društvena dvostruka mjerila
Iščitavajući rubriku „Uzduž i poprijeko“ možemo zaključiti da je asocijacija na ženu jezik i vanjština, a na muškarca snaga i nevjera. Žena, u skladu s praznovjerjem koje persistira i dalje (unatoč „modernosti“ društva 1920-ih i 30-ih) donosi nesreću kada poželi sretan put, kada čestita prva novu godinu, kada je prva mušterija u trgovini, prva u gostioni itd. Naravno, muškarac donosi sreću.
Dodatno, žene su osuđene na stalno poljepšavanje:
„Muški mogu da hodaju po svijetu kako ih je priroda stvorila. A žena nije nikad dosta lijepa. Sve mora još poljepšati!… Kad bi koji učenjak pronašao, da je u žene najljepša pamet, odmah bi se kozmetičari požurili, da joj pamet napudraju – masiraju i narumene… Jer žene se moraju poljepšavati. Svakog dana – svakog časa treba da si ljepša i mladja. Ljeti moraju biti crne kao djavli – zimi bijele kao angjeli, u proljeće suhe kao hrtovi, a jesenas ugojene kao burenca! To je pasji život“ (1929, br. 11, str. 45).
S druge strane, nema ružnoga muškarca:
„Hoćeš li biti na ovoj zemlji žena kojoj je dobro – moraš biti lijepa. Ako si naprotiv muž – prosto ti bilo izabrati sebi najzdepastiju životinju modelom svojem tijelu – i najkvrgastiju glavu nosoroga svojim licem – uvijek će se naći žene, koje će ga proglasiti Adonisem, a muževi će ga nazvati »najsimpatičnijim dečkom«“ (1935., br. 1, str. 40).
Nekoliko puta Iglica ponavlja, daje čitateljicama do znanja da je u životu dobro samo muškarcima i lijepim ženama, dakle da i među ženama nema ravnopravnosti ako ih društvo dijeli na lijepe i ružne, na mlade i stare itd. No, zanimljivo je da upravo u jednoj od kozerija sagledava i drugu stranu medalje odnosno drugu perspektivu, perspektivu lijepih žena kad nam već stalno nameće temu vanjštine. Naime Iglica je sanjala je da je mlada i da je najljepša i kroz taj san zapravo doživljava i prikazuje probleme s kojima se žene susreću od strane muškaraca, ali i žena: zavist, misao da je laka, da nije moralna, napadanja (od strane muškaraca), ogovaranja (od žena i muškaraca).
Svjesna da je ženski položaj neravnopravan naspram muškaraca te da stručnjaci i znanstvenici rade samo u korist potonjih, zaključuje:
Nadalje, napominje da ono što prolazi muškarcima nikako ne bi ženama. Za primjer se spominje jedan londonski učenjak koji je proglasio da je u korespondenciji s ljepoticom Amomurom s Marsa, na što Iglica komentira kad bi takvo što oglasila žena: „svi psihijatri ovoga svijeta istraživali bi novi fenomen histerije“ (1928., br. 11, str. 43). No, kada je riječ o muškom učenjaku, sve novine svijeta pišu o njemu na vrlo simpatičan način: „Čak se ne će srušiti naglavce, ako taj gospodin jednoga dana potraži javno kumove za sina, koji mu se rodi na – Marsu!“ (ibid.).
Iglica o društvenim i ekonomskim prilikama
U društveno-političkoj kozeriji „Kako da se riješi kriza…“ koja tematizira svjetsku ekonomsku krizu ili tzv. Veliku depresiju krajem 20-ih i početkom 30-ih godina 20. stoljeća, Iglica komentira:
Pojašnjava dalje kako su, da ne bi bili sami krivi, počeli okrivljavati žene zbog luksuza, no kada su žene počele štedjeti i dalje su ostale krive jer onda tvornice gube zato što su žene odbacile luksuz što pogoduje krizi.
„Ali najgenijalniju lozinku bacio je u svijet neki Amerikanac. On veli da su krizu u američkim žitaricama skrivile – Amerikanske žene. A zašto? – Jer one neće da jedu kruha. – viče on – a ne jedu ga naprosto zato, jer hoće da sačuvaju svoju vitku liniju! I zato u Americi ima – odviše brašna! (Dakle: ako nečesa nema, onda je kriza. Kada je odviše: opet kriza!)“ (ibid.).
I tako su se svi okomili na žene da moraju jesti kruh, ali kako zanimljivo komentira Iglica, muškarci u društvu traže žene s vitkom linijom: „Nije li to prava sekiracija? Hoće da se žene tove kruhom – a uzimaju samo – netovljene“ (ibid.). Generalan stav prema muškarcima koji nam Iglica iznosi, sadržan je u ovoj misli: „Drugo rade drugo misle i drugo propovjedaju!“ (ibid.).
Stoga, Iglica nudi rješenje za krizu koje pojašnjava frazemom o uglima kuće koje drže žene i muškarci. Dakle, muškarci nisu u stanju održati ni taj jedan ugao kuće koji drže, pa joj se čini logičnim da i njega prepuste ženama te isto tako zapravo i krizu prepuste ženama.
„Da naši muževi u istinu drže samo jedan ugao kuće to dokazuje današnja – kriza! Držali su taj ugao i drže ga tako slabo, da se klimaju i oni i – ugao!“ (ibid.)
Na čitateljicama je da pogađaju što jedan ugao kuće koji muškarci drže podrazumijeva i radi li se tu o financijama, ekonomiji kućanstva ili čemu tematski uže ili šire.
Kritika muške dominacije i ženske nejednakosti
Kao što je već spomenuto, tematika koja iskače iz većine kozerija vezanih za muško-ženske odnose jest upravo muška nevjera. Kozerije pokazuju da muška vjernost ne postoji odnosno da je nevjera muškarcima prirodna, ali se rado kunu na vječnu ljubav (za potrebe postizanja izvjesnoga uspjeha kod žena).
U kozeriji „Moja grafologija“ Iglica zabunom dobiva pismo od čitateljice koje je trebalo doći u ruke muškom dijelu redakcije koji vodi rubriku grafologije odnosno analize osobnosti na temelju rukopisa. No, zainteresirana za čitateljicu zbog njezina pisma u kojemu se odabranik njezina srca ne želi upoznati s njom, prvotno joj pojašnjava recepciju njezine osobnosti kod muškaraca s obzirom na njezine crte pisma:
„Ono pokazuje naime – da je jako duhovita – (što muškarci vole samo kod tudjih žena), da je vrlo vjerne čudi (što opet vole samo kod svojih žena), da je neobično energična (što muškarci ne vole ni kod tudjih ni svojijh žena)“ (1929, br. 8, str. 46).
Zatim joj pojašnjava „plemenitu“ narav muškaraca, pa tako i njezina odabranika koji ju još nije upoznao:
Za razliku od muške nevjere kojom je prožeta većina kozerija, ženska se nevjera spominje nekoliko puta. Prvotno, spominje se u kontekstu kazne. Ženska se nevjera može naplatiti i kažnjava se za razliku od muške. Iglica prenosi aktualnu novinsku vijest nasilja nad ženom zbog nevjere, s čime su se složili svi muškarci:
„U Zagrebu sada ne će nitko da razgovara ni o čemu drugome nego o ženama. Ne o ženskom kongresu, ne o ženskom pitanju, čak niti o ženskoj ljepoti, koja je uvijek najsladja tema gospode uz jesenski mošt i kesten pucavac! Sve govori o – ženskoj nevjeri.“ (1930, br. 11, str. 45).
Uz rasprave o nevjernosti žena, kritizira i pomanjkanje ženske solidarnosti, odnosno stav prema kojemu se za mušku nevjeru optužuje žena s kojom se muškaraca nađe u preljubništvu, ali ne muškarac, što s obzirom na neravnopravan položaj podsjeća na krilaticu quod licet Iovi, non licet bovi (što je dopušteno Jupiteru nije dopušteno volu).
„Sve je u tim raspravama o nevjernosti žene – protiv žena. Čak i žene. (Žene su uvijek protiv žena! To je već onako od – solidarnosti!)“ (ibid.)
Nadalje, Iglica čitateljicama u jednoj od kozerija pojašnjava kako književnici uvijek pišu da žena vara muškarca (a kod Iglice je obrnuto):
Nikad muž ne vara ženu. Muževi su uvijek siromaci, dobri jaganjci, brižljivi supruzi, koji nikada ni u snu ne pomišljaju, da osim njihove žene postoji još koja druga! … Vjernost, to je muškima druga priroda! Ali žene! Te žene! One su uvijek nevjerne, uvijek imadu ljubavnike i dok se muž muči i radi, one pozivaju k sebi ljubavnika! A kad muž iznenada dodje kući dogadja se uvijek dvoje: ili ljubavnik skoči kroz prozor (naravno ako je prizemno!) ili ga žena sakrije u ormar! I tako je ormar postao najjačim zakloništem ljubavnika“ (1932., br. 11, str. 40).
Ženska dob, brak i „modernost“ društva
Po pitanju mladosti i starosti žena, odnosno pitanja kada se žena smatra starom, na nekoliko je mjesta jasno da se žena od 40 godina smatra starom, a neudana žena od svojih 45 godina ne bi smjela pomišljati o izlasku u kakvo društvo već bi „po zakonu društva“ trebala biti u „zapećku“. Po tom pitanju, a i pitanu muško-ženskih odnosa u kojima govorimo, zanimljiva je kozerija „Novogodišnje pismo“ napisana kao pismo prijateljici koja od nje traži informaciju o tome što se o njezinoj udaji govori okolo. Dakle, prijateljica četrdesetijednogodišnjakinja udala se za mlađega generalnog direktora koji je morao napustiti mjesto navodno zbog nje, ali i prevelikoga zalaganja za radnike pa su njegovoj degradaciji kumovali poddirektori.
Kroz kozeriju je upućena kritika redom: ženama, muškarcima, demokraciji i „modernom vremenu“. Prvotno upućuje kritiku ženama koje smatraju da je žena od četrdesete nadalje stara, zatim muškarcima koji komentiraju isto i dodaju da je žena bez veza i visokoga roda i bez milijardi! Dodatno je kritiku uputila muškarcima i ovom izjavom: „Evo danas ima gdjegdje na zemaljskoj kruglji i takav muškarac, koji uz dobru kuhinju, mladost i ljepotu voli i duhovnog druga u ženi“ (1937., br. 1, str. 46). Kritiku svima upućuje za negodovanje zbog klasne mješovitosti braka (žena iz radničke klase udala se za direktora).
Nadalje, Iglica upućuje kritiku demokraciji: „To se ne shvaća a veli se da je danas demokratsko doba. Po svoj prilici je to demokracija, koju ja nisam učila u školi“ (ibid.) te zaključuje: „Danas su demokracije – demonstracije aristokracije!“ (ibid.).
Zaključno, upućuje kritiku modernom vremenu koje je samo u teoriji moderno:
„Medjutim je stvar ovo: moderni ljudi provalili su u muzeje i odanle izvukli gospodske oprave i povelje, metnuli na glavu starovječnu periku i visoko rodjene plašteve feudalaca. Pa sada ne znam kako da živim u tom svijetu, koji hoće da ide sve na – više i više!“ (ibid.).
Ističe da veliki dio svijeta ne stremi isključivo bogatstvu i vlasti već višem podrijetlu. Pritom daje brutalan primjer ubojstva djevojke (sobarice) od strane muškarca s kojim se viđala, dostavljača koji se pri priznanju ubojstva nije kajao jer ga je prevarila da je višega staleža, a njegov cilj života je da postigne nešto više.
Ono što Iglica poručuje na kraju oblikovano je kao novogodišnja želja, ali i mali dodatak, informacija o njezinu podrijetlu.
„Sve mi se čini da su ljudi u svemu danas izgubili svoje glave. K Novoj godini želim, da ih opet nadju i pokušaju postaviti na pravo mjesto – ako je još moguće! – Za mene je svakako prekasno, jer su mi već skinuli glavu u staroj godini i ja uzalud trčim za njom! Kotrlja se ona kao kuglica na roleti, na čijoj će se numeri zaustaviti, taj će sigurno dobiti zgoditak, ali jako niskoga podrijetla“ (ibid.).
Do nekog ponovnog susreta s Iglicom, ako se s početka ovoga teksta sjećate muškaraca koji se kunu na vječnu ljubav, dopustite da vam za kraj predstavim kako Iglica isprobava upravo te muškarce u kozeriji „Oprobani ljubavnik (Sličica iz moje ljetne kamere)“.
„Ljubim te i do smrti ću te ljubiti – bit ćeš samo moja – za tebe sam spreman živjeti – mučiti se, za tebe ću umrijeti.
– Govoriš li istinu? – pita ona slabašnim glasom…
– Prisežem ti, kunem ti se, ja bih smjesta položio svoju glavu za tebe, na mjestu bih se dao ubiti za tebe, drago moje…
– Najednom prasne hitac – – – Ona vrisne, on skoči i stade bježati glavom bez obzira i nestao je u šumici – –
– Ona je ostala zapanjena, prestrašena, dozivljujući njegovo ime. Ali nitko se ne odazove.
Ustanem i pristupim bliže gospodjici. Ona me pogleda sa strahom.
– Oprostite rekoh – što sam vam učinila neugodnosti. Ja sam odapela revolver u zrak da oprobam…
– Trebali ste negdje drugdje oprobati vaš revolver.
– Ne gospodjice, ja sam oprobala vašeg ideala, koliko je spreman da za vas umre!…“ (1937., br. 2, str. 40).
A kako Iglica, odnosno Zagorka bocka samu sebe? Saznajte u članku Uzduž i poprijeko s Iglicom – autoironija!
Literatura:
Ženski list od br. 12, 1927. godine do br. 2, 1937. godine.
Citirani primjerci časopisa Ženski list:
- Iglica. 1928. Uzduž i popreko. Ženski list, god. IV, br. 11, str. 43/44.
- Iglica. 1934. Uzduž i poprijeko:Tragedija jednog božićnog kolača ili – ljubav koja se utopila u želudčanoj kiselini. Ženski list, god. X, br. 12, str. 48.
- Iglica. 1929. Uzduž i popreko: Moja grafologija. Ženski list, god. V, br. 8, str, 46/47.
- Iglica. 1929. Uzduž i popreko: Ne daju mi da se raskokodačem. Ženski list, god. V, br. 10, str. 45.
- Iglica. 1929. Uzduž i popreko: Jesensko časkanje. Ženski list, god. V, br. 11, str. 45.
- Iglica. 1930. Uzduž i poprijeko: U eri utakmica. Ženski list, god. VI, br. 6, str. 47.
- Iglica. 1930. Uzduž i popreko: Jesensko čavrljanje… Ženski list, god. VI, br. 11, str. 45.
- Iglica. 1932. Uzduž i poprijeko: Kako da se riješi kriza… Ženski list, god. VIII, br. 5, str. 41/42.
- Iglica. 1932. Uzduž i popreko: Jesen – sezona berbe i rastave braka. Ženski list, god. VIII, br. 10, str. 40.
- Iglica. 1932. Uzduž i popreko: Ormar – ljubavni posrednik! Ženski list, god. VIII, br. 11, str. 40.
- Iglica. 1935. Uzduž i poprijeko: Iglica putuje na Mjesec. Ženski list, god. XI, br. 1, str. 40.
- Iglica. 1937. Uzduž i poprijeko: Novogodišnje pismo. Ženski list, god. XIII, br. 1, str. 46.
- Iglica. 1937. Uzduž i poprijeko: Novogodišnje pismo. Ženski list, god. XIII, br. 2, str. 40.
Tekst napisala: Neda Novosel