
Kiša sipi. Niz Dunav plovi lađa. Gordana stoji zamotana u ogrtač na zatvorenoj palubi i promatra sliku iločke utvrde. Visočina nad Dunavom opasana je jakim zidom. Trinaest kula diže se nebu pod oblake, a dolje daleko pod strminom šumi Dunav. (…)
Izašavši na kopno, Gordana sjeda na konja pa se s velikom pratnjom uspinje uzbrdo. Preko velikog mosta kroz širom otvorena vrata ulazi u tvrđavu. Prolazi kroz tri dvorišta i troja vrata i stiže pred stubište dvora.
(Jurić Zagorka, M. 1966. „Gordana IV.“ Zagreb: Stvarnost, str. 457.)
Ilok je grad duge i bogate povijesti koji je stoljećima bio političko, trgovačko i kulturno središte zapadnog Srijema. Njegov položaj na uzvišenju koji omogućava uvid u sve ono što se događa u okolici prepoznali su i moćni knezovi Iločki čiji je potomak Lovro jedan od ključnih aktera hrvatske političke scene u turbulentnom vremenu u kojem se odvija radnja romana „Gordana“.
Drugi Budim
Putopisci su Ilok, zbog sličnosti položaja, nerijetko nazivali drugim Budimom. Budući da već stoljećima mami uzdahe divljenja svih koji ga ugledaju, nerijetko mu je pripisivana i laskava titula najljepšeg grada. Zamislite samo: u vodi Dunava zrcali se brijeg obrastao gajevima, vrtovima i voćnjacima, a unutar jakih zidina smjestio se impozantni plemićki dvorac i franjevački samostan.

Život čovjeka se na području Iloka može pratiti još od prapovijesnog doba, a i tradicija kvalitetnih vina i vinogradarstva ovog područja seže daleko u prošlost. Naime, rimski car Marko Aurelije Prob još je u 3. stoljeću potaknuo sadnju vinove loze u Srijemu. S obzirom na to da je car rođen u Sirmiumu (današnja Srijemska Mitrovica), nije ni čudo da je uvidio vinski potencijal ovog područja.
Prvo zlatno doba Iloka
Ilok se u povijesnim spisima počinje spominjati u 13. stoljeću pod različitim imenima (Vlcan, Voilack, Vylok, Villak, Wylak, Wylok, Wyhok). Franjevci u Iloku žive i djeluju od 1343., a u franjevačkom samostanu u Iloku je 1456. umro i pokopan sv. Ivan Kapistran. Riječ je o poznatom borcu protiv krivovjerja i zagovaratelju križarskog rata protiv Osmanlija.
Prvi poznati vlasnik Iloka bio je Mohor (13. st.), a svakako najpoznatiji vlasnici su knezovi Iločki. 1364. kralj Ludovik I. daruje Ilok palatinu Nikoli Konthu čiji će nasljednici uzeti ime Iločki. Riječ je o moćnoj obitelji iz koje je poteklo nekoliko banova, vojvoda i vojskovođa.
Povorka je krenula trijemom na drugu stranu. Crveno odjevene sluge otvoriše im velika vrata. Svi stupe u prvu dvoranu. (…) po stolicama, ležajima, stolovima rasprostranjene su i razastrte haljine od sukna izvezene zlatom i od svile opšivene biserom: haljine od damasta, ukrašene draguljima i od brokata urešene teškim blistavim zlatom. A dalje plaštevi od grimiza i skupocjenog sukna opšiveni krznom, sa sponama od teških kovina pozlaćeni i uređeni kamenjem.
Između tih ljepota povorka ide u drugu dvoranu. I tu su raznobojne dragocjene haljine i plaštevi, oružje u nepreglednoj slici raskoši.
U trećoj dvorani svuda same kutije i srebrni pladnji na kojima leži drago kamenje, đerdani, narukvice, dijademi, prstenje, kopče izrađene umjetnički, a okolo po zidovima štitovi i mačevi od velike vrijednosti.
U četvrtoj dvorani poslagano je srebrno posuđe urešeno zlatom, vrčevi, vaze, razni ukrasi i svake vrsti dragocjenosti.
Jurić Zagorka, M. 1966. „Gordana IV.“ Zagreb: Stvarnost, str. 462.)
Ilok svoj procvat doživljava u 15. stoljeću, u vrijeme Nikole Iločkog. Njegova majka Ana Šćiborić pokazala se kao vješta politička igračica te je uz njezinu pomoć manevrirao obiteljskim odnosima i nadograđivao ih. Nikola je, između ostalih, obnašao titule mačvanskog i slavonskog bana. Sklon mijenjanju strana tijekom političkih sukoba, Nikola svaki svoj politički manevar uspijeva završiti još jači i s novim titulama.
Tako je sukob između rimsko-njemačkog cara Fridrika III. i hrvatsko-ugarskog kralja Marije Korvina započeo na Fridrikovoj strani, a završio na Korvinovoj. Korvin ga je zauzvrat imenovao upraviteljem vranskog priorata i bosanskim kraljem iako je stvarnu vlast imao samo u sjeveroistočnoj Bosni. Nikola Iločki ubraja se među najmoćnije velikaše Hrvatsko-ugarskog kraljevstva 15. stoljeća.

Ilok je Nikoli bio iznimno važan od samog početka njegova političkog djelovanja te u njegovo vrijeme proživljava svoje zlatno doba. Proširio je iločku utvrdu izgradivši nove, više od 800 metara duge, obrambene zidove koje je pojačao s trinaest kula. Sedam kula bilo je kružnog, a šest četverokutnog oblika. Unutar utvrde nalazilo se pet crkava s franjevačkim i augustinskim samostanom. U zapadnom dijelu izgrađen je veliki četverokutni dvorac na dva kata koji je imao i podrum ispod visokog prizemlja. Nikola je obnovio i nadogradio franjevački samostan i crkvu sv. Ivana Kapistrana iz 14. st.

Nikola je imao osmero djece (četiri kćeri i četiri sina), ali ga je od muških potomaka nadživio samo Lovro. Poput Nikole, Lovro Iločki bio je istaknuta figura onodobne društveno-političke scene te je sudjelovao u dinastičkim sukobima oko hrvatsko-ugarskog prijestolja. Lovro umire 1524. godine kao posljednji muški predstavnik moćne loze knezova Iločkih. Iako je bila tradicija da se članovi obitelji Iločki sahranjuju u pavlinskom samostanu u Csatki, Nikola i Lovro sahranjeni su u svom Iloku.
Dvije godine nakon Lovrine smrti Ilok zauzimaju Osmanlije i pod svojom upravom ga drže sve do 1688. godine. Ilok postaje središtem srijemskog sandžaka te u svom osmanskom periodu prerasta u pravo tursko naselje s džamijama, bogomoljama, kavanama itd.

Dvorac Odescalchi – drugo zlatno doba Iloka
Ilok je prilikom oslobođenja od Osmanlija spaljen i razrušen, a tijekom obnove zadržani su smo vanjski masivni zidovi. Iločke posjede u 17. stoljeću preuzimaju knezovi Odescalchi – car Leopold ih daruje papi Innocentu XI., odnosno njegovoj obitelji, kao naknadu za novčani doprinos ratu za oslobođenje od Osmanlija. Obitelj Odescalchi nije živjela u dvorcu, već ga je koristila kao ljetnikovac.
Radovi na obnovi i dogradnji dvorca započinju u prvoj polovici 18. stoljeća i povremeno se nastavljaju sve do kraja 19. stoljeća. Obnovom starog Nikolinog dvorca, modernizacijom vinogradarstva i izgradnjom vinskog podruma ispod dvorca Ilok se uvodi u svoje drugo zlatno doba. Odescalchi nakon 1945. napuštaju svoje iločko vlastelinstvo, a njihovi potomci su i danas dio talijanskog plemstva koje živi u blizini Rima.
Konzervatorsko-istraživački i restauratorski radovi na dvorcu Odescalchi dovršeni su 2009. te je u njemu danas smješten Muzej grada Iloka koji obuhvaća i in situ dvor kneževa Iločkih iz 15. stoljeća. Šećući ostacima dvora knezova Iločkih lako možemo zamisliti Nikolu ili Lovru kako nemirno koračaju ovuda, razmišljajući o političkim intrigama i pretendentu na prijestolje za kojeg će odlučiti isukati svoj mač.

Izvori:
„Dvorac Odescalchi.“ Turistička zajednica grada Iloka. (https://visitilok.croatia.hr/hr-hr/dvorac-odescalchi—muzej-grada-iloka, zadnji pristup 06. rujna 2023.)
„Iločki, Nikola.“ 2021. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslava Krleže. (https://enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=27112, zadnji pristup 06. rujna 2023.)
„Povijest.“ Turistička zajednica grada Iloka. (https://turizamilok.hr/hr/o-iloku/povijest/, zadnji pristup 06. rujna 2023.)
Horvat, Z. 2002. „Analiza srednjovjekovne faze gradnje dvorca Odescalchi, nekadašnjeg palasa Nikole Iločkog, kralja Bosne.“ Prilozi Instituta za arheologiju u Zagrebu, Vol. 19.
Jurić Zagorka, M. 1966. „Gordana IV.“ Zagreb: Stvarnost.
Marković, M. 2003. „Rimsko pročelje dvora Odescalchi u Iloku.“ Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 27/2003.
Obad Šćitaroci, M. i Obad Šćitaroci, B. 1998. „Dvorci i perivoji u Slavoniji : od Zagreba do Iloka“.
Šulc, B. „Grad Ilok – obnova povijesne jezgre.“ Projekt „Istraživanje, obnova i revitalizacija kulturne baštine Ilok-Vukovar-Vučedol. (http://ilok-vukovar-vucedol.min-kulture.hr/O%20projektu/4, zadnji pristup 06. rujna 2023.)
Turković, D. 2020. „Velikaška obitelj Iločki u 14. i 15. stoljeću – društveno i političko djelovanje i posjedi“, diplomski rad. Filozofski fakultet Sveučilišta Josipa Juraja Strossmayera u Osijeku.
Tekst sastavila: Đurđica Vitković