“Nova Ves završava dolinicom između grada i Ksavera, slijeva zatvorena brežuljcima prema sjeveru zagrebačke gore. U toj dolinici davno je zasadio biskup Alagović umjetni perivoj. Po zelenoj livadi vijugaju se puteljci kao bijele pruge po zelenom baršunu. Plemenita krošnjata stabla, rijetko zasađena, otvaraju šetaocu daleke vidike na zagrebačku goru, njezine obronke, na Medvedgrad i na tornjeve starodnevnoga Kaptola i Griča. (..)
Na ulazu u perivoj pojavljuju se gradski šetači. Ispod vrlo širokog oboda šešira promatra ih Jarec i korača dalje. Tada zaškripi šljunak puteljka. Snažni su to koraci. Špijuni se ne okreću, ali vide Vjerana koji je pošao prema jezercu, ravno na bijeli valoviti most. Tamo se zaustavi nasuprot visećim vrbama. Naslanja se na ogradu mostića, uzdiže glavu i zagleda se u Medvednicu nad kojom se rasprostire modri baldahin od svibanjskog neba.”
Marija Jurić Zagorka, Jadranka, Zagreb, Stvarnost, 1983., 169/170. str.
Biskup Aleksandar Alagović i njegov
Aleksandar Alagović bio je zagrebački biskup. Rođen je 1760. u Slovačkoj, a umro je u Zagrebu 1830. godine. Zagrebačkim kanonikom postao je 1821., a 1829. imenovan je zagrebačkim biskupom. U to doba obnašao i funkciju namjesnika banske časti. Podupirao je hrvatski narodni preporod, bio jedan od utemeljitelja zagrebačkog Musikvereina iz kojeg se kasnije razvio Hrvatski glazbeni zavod, te poticao niz graditeljskih djelatnosti, poput raznih projekata na staroj katedrali, uređenja biskupskog dvora i sjemeništa, parkova Ribnjak i Maksimir. Na Novoj vesi, današnjim brojevima 86.-88., dao je izgraditi ljetnikovac i perivoj.
Zagrebački pervoji prve polovice 19. stoljeća
U onodobnom Zagrebu prevladavao je engleski tip pejzažnog perivoja s romantičarskim karakteristikama. Takve vrtove karakteriziraju skladni prirodni oblici poput travnjaka s grmolikim biljem, drvećem i vijugavim stazama koje predstavljaju element iznenađenja, a koji su upotpunjeni mostićima, svjetiljkama, kipovima i klupama. Takav je bio i Alagovićev perivoj. Pripadao je tipu Lustgartena, odnosno vrtova za uživanje koje su gradili aristokrati ili bogate građanske obitelji, te stoga spadaju u kategoriju aristokratskih, gospodskih i biskupskih vrtova. Takvi vrtovi bili su smješteni podalje od gradskog središta, uglavnom u sklopu majura ili ljetnikovaca, tako da su bili planirani u suodnosu sa stambenim i/ili gospodarskih zgradama. Sačinjavali su ih arhitektonski objekti i elementi vrtne plastike, odnosno paviljoni, mostići, klupe, skulpture te cvijeće i drveće. Tako je nastavio tip zagrebačkog perivoja prve polovice 19. stoljeća.
Alagovićev perivoj
Alagovićev perivoj smatran je primjerom vrhunske vrtne kompozicije, te je po mnogima jedan od najviših hortikulturnih dometa onoga doba. Alagović je s projektom započeo 1822. godine, međutim, dok je za projektiranje ljetnikovca bio zadužen Bartol Felbinger, poznati zagrebački graditelj, projektant vrta nije poznat. Iako privatni, perivoj je bio otvoren za građane grada Zagreba, neovisno o staležu, te je postao jedno od ključnih mjesta drušvenog života. Bio je značajan i radi raznovrsnosti biljaka koje su se ondje njegovale. Krajem 19. stoljeća perivoj se preimenovao u Vrt Franje Josipa l. jer se u njemu nalazio spomenik caru u spomen njegova prvog posjeta Zagrebu.
O ljepoti ovoga perivoja govori slijedeći opis: „Velika vrtna vrata vode u prostrano dvorište, kojemu su sa strana smještene sporedne zgrade. U sredini dvorišta uzdizao se simetričan lijep ljetnikovac, sagrađen u uzvišenom stilu i prema najnovijem ukusu vlasnika, s terasom na vrtnoj strani. U vrtu lijevo od ljetnikovca ističe se, pročeljem prema jugu, velik, zgodan staklenik s visokim okomitim prozorima, s lijepom oranžerijom smještenom pred njim. Između oranžerije i ljetnikovca u zmijolikim zavojima teče kanal, koji poput potočića teče do sredine vrta, gdje stvara dvostruko jezerce okruženo visokim žalosnim vrbama – taj kanal ili potočić izveden je iz gorskog potoka Medveščaka i podzemno doveden u dvorište. Od vrtne terase ljetnikovca širi se okrugla ravna tratina, u čijem se središtu nalazi velika svjetiljka natkrita kineskim kišobranom i služi za večernju rasvjetu. Desno od tratine nalazi se ovalna skupina patuljastih voćaka, okružena cvjetnim gredicama. Lijevo od tratine stoje skupine egzotičnog cvatućeg grmlja, obrubljeIjene cvijećem. Na istočnoj strani je brežuljak s oranžerijom miješanog voća. Dva mala jezerca spojena su malim kanalom, preko kojeg vodi kineski most. Između pećine i ribnjaka vodi put prema kamenoj spilji. U njoj je u hladu klupa za odmaranje.” (Horvatić, „Vrtovi i perivoji grada Zagreba”)
A što je danas ostalo?
Nažalost, perivoja već odavno nema, a većina Zagrepčana ni ne zna da je postojao. Kao zaštićeni spomenik kulture održao se Alagovićev ljetnikovac, ali je jedan njegov dio nestao u građevinskim poduhvatima 2006. godine. Ipak, unatoč svemu i dalje stoji i priča priču o devetnaestoljetnom Zagrebu i biskupu Alagoviću.
Literatura:
Filomena Horvatić, „Vrtovi i perivoji grada Zagreba u prvoj polovici 19. stoljeća”, Život umjetnosti : časopis za pitanja likovne kulture, God.32 (1997), 59, str. 108-115 (https://www.ipu.hr/content/zivot-umjetnosti/ZU_59-1997_108-115_Horvatic.pdf)
Marina Junger, “Perivoji u gradskim naseljima u Banskoj Hrvatskoj i Slavoniji u drugoj polovici 18. stoljeća i prvoj polovici 19. stoljeća”, diplomski rad, Filozofski fakultet sveučilišta u Zagrebu ,2016.
Snješka Knežević, “Ribnjak: perivoj podno katedrale”, Zagreb moj grad, 30 (2010), 10-12. str.
Hvatska enciklopedija, Alagović, Aleksandar https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=1311
Sastavila: Martina Piškor