Osim što je poznata po romanima, Marija Jurić Zagorka istaknula se i u dramskom stvaralaštvu. Kako navodi u autobiografijskim zapisima, Zagorka je prvu dramu – „Kalista i Doroteja“ – napisala tijekom školovanja u petom razredu, a izvedena je na božićnoj priredbi. Zagorka se 1901. pojavljuje na kazališnoj sceni s dramama „Što žena umije“ i „Novi roman“. Njezino dramsko stvaralaštvo može se podijeliti u dva tematska kruga: društveno-satirički i povijesni. Neke od poznatijih drama su „Filip Košenski“ (1904.), povijesna drama „Evica Gubčeva“ (1903.) te komedije „Intermezzo“ (1908.) i „Jalnuševčani“ (1917.). Drame nisu nikad tiskane, a dio se čuva u Arhivu HAZU-a.
Godina 1903. bila je obilježena protumađarskim demonstracijama u Zagrebu, gdje je jačao otpor protiv politike bana Khuena Héderváryja. Nezadovoljstvo mađarskom dominacijom potaknulo je Zagorku na organiziranje prvog ženskog prosvjeda, koji je započeo na Trgu svetog Marka. Žene su prethodno napravile rekvizite – zastave i hrvatske kokarde s crnim velom. Nakon mise u crkvi svetog Marka, skupina žena krenula je prema banskoj palači, uzvikujući patriotske poruke. Demonstracije su iznenadile vlasti, a policija na konjima pokušala je rastjerati okupljene, no prosvjedi su se nastavili na Jelačićevu trgu. Osim toga, Zagorka je pet mjeseci samostalno uređivala novine „Obzor“, nakon što su njezini muški kolege završili u zatvoru, a ubrzo je i sama bila pritvorena te je tada, kao odgovor na pokušaje mađarizacije, napisala povijesnu dramu „Evica Gubčeva“.
„Zatvor me je sasvim preporodio. Zrak u tamnici sadržava životnog eliksira, osjetiš najednom dvostruku snagu, dvostruku zanos, odlučnost i neustrašivost. Dolaziš iz tamnice sav krcat kao da su ti tamo natrpali do vrha srce i dušu. I potjerali krv u žilama i duh tvoj u tijelu.“ (Tko ste vi?, „Hrvatica“, br. 1, 1940.)
Nakon što je drama dovršena, organizirano je premijerno čitanje na tavanu Dioničke tiskare. Drama je poslana u HNK u Zagrebu gdje je prihvaćena, no cenzor je zabranjuje i zapljenjuje.
„Slušatelji su sjedili na tavanskim tremovima. Autor je sjedio na nekoj škatulji. Na škrinji je stajala petrolejska svjetiljka, do nje rukopis. Tišina kao u grobu. Meni dršću i srce i glas! Stegla me je ‘trema’ pred prvim slušateljima prvog mojeg historijskog djela.“ (Tko ste vi?, Hrvatica, br. 1, 1940.)
„Kazališna uprava već je za tri dana dala donosiocu odgovor: ‘Prihvaćeno i poslano na cenzuru. ‘ (…) Čekali smo neopisivim uzbuđenjem rezultat „crvene olovke“. Bio je porazan. Javljeno je kazalištu: ‘ Drama zaplijenjena i zabranjena! ‘ Evica Gupčeva nastala u Hedervaryjevoj tamnici, vratila se tamo gdje je rođena…“ (Tko ste vi?, Hrvatica, br. 1, 1940.)
Premijera drame održana je 1905. godine u HNK u Splitu, a Zagorka je sudjelovala u njezinoj režiji. Osim u Splitu, drama je igrala i u Dubrovniku, Zadru i Šibeniku.
„Ta je večer bila moja budućnost! Ne samo radi gromkih ovacija hrvatske publike Splita, ne radi divnih vijenaca i cvijeća, kojim su me zasipali, već zato što je moj doživljaj na splitskoj pozornici te večeri sačinjavao najveći dan mojega života! Do onog sam doba pisala pripovijesti, romane i pozorišna djela tadanjeg suvremenog života. “Evica Gupčeva je bila moje – prvo historijsko djelo.“ (Tko ste vi?, Hrvatica, br. 8, 1940.)
Povijesna tematika
Zagorku je jedan poseban događaj potaknuo da se osvrne na suvremenu temu – slučaj petnaestogodišnje Jagice Jug, koja je hrabro i bez straha skinula mađarsku zastavu. Taj događaj pružio je Zagorki nadahnuće da potraži slične primjere u povijesti i istakne žensku ulogu kroz različita razdoblja.
„Taj lik junakinje odveo me u historiju! Ustanak Matije Gubca nije mogao planuti ognjem bez takvih junakinja, bez žena. Događaji se slažu! Ustanak naroda protiv silnika Tahija – danas protiv Hedervaryja! I rod i se Evica Gupčeva“. (Tko ste vi?, Hrvatica, br. 12, 1939.)
„Evica Gupčeva“
Drama je napisana 1903. godine i strukturirana u pet činova. Tematski obrađuje seljački ustanak iz 1573. godine, događaj koji su obradili i drugi hrvatski književnici, među kojima je najpoznatiji roman „Seljačka buna“ Augusta Šenoe. Zagorka se u ovoj drami oslanja na Šenoinu romanesknu kompoziciju. Tema drame je Tahijeva okrutnost prema seljacima i njihova borba za slobodu. Na strani seljaka je njihov vođa Matija Gubec koji želi odgoditi početak seljačke bune.
„Gubec: (Mirku) Što se ti danas toliko naprežeš? Nisam li ti već rekao, da mi ljude pustiš u miru i ne zavađaš u propast! (Seljacima) Braćo! (Govori toplo, priprosto bez trunke deklamacije) To što je Tahi danas počinio mora da nam zaista rasplamti krv – ali budimo mirni i trijezni! Neka vam je srce plamen – a razum led. Zar je Tahi danas prvi puta haračio?! Koliko je taj tuđinac počinio sličnih nedjela, pa ipak kako smo dugo trpjeli mirno i spokojno! Ni zastenjali nismo, a danas eto hoćete, da bezglavo navalimo! Mi još nismo spremni za ustanak. Nemamo ni dosta oružja ni ljudi. Vi ste ovdje svi voljeni i u vatru i u vodu, ali znate kako misli stric Marko! S njim se pak slaže njegovo selo i još mnoga druga. Ove moramo prije probuditi i pridobiti. Mnogi će od nas u boju pasti, pa kad dajemo svoje živote, neka je u korist a ne u ludo. Pouzdajte se u mene! Kad čujete zvonce s ove crkvice onda pohitite u boj. A sad ajdete braćo svojim kućama, budite usnule hrabrite kukavice i naoružavajte se!“ (Evica Gupčeva, 1903.)
Glavni zaplet čini ljubavna priča između Evice i Matije Gupca. Jedino je Evica znala Gupčeve tajne i ima ključnu ulogu u planiranju seljačkog ustanka. Ako bi došlo do ustanka bio je dogovor da zazvoni crkveno zvono kao znak za početak.
„Evica: O ja tako rado mislim o tome! Osobito kad se spusti noć! Onda sjednem uz prozor moje komorice, zurim u taj tornjić i gledam sve tako živo i vidim gdje ti dolaziš sa barjakom i mačem, čujem kako mi govoriš: ‘Evice, zazvoni na bunu.’ Tahi je u lovačkom dvorcu, ima samo dvjesto ljudi uza se. Oh Matijo, zašto oklijevaš ako me ljubiš. Dopusti da povučem za konopac. Vidiš spušta se noć, neka bude prvi glasnik Tahijevoj smrti! Daj, Matija moj!
Gubec: Tko je opet tebe obmanuo? Jedva sam Mogaića uvjerio, a sad opet dolaziš ti. Ali čuj me Evice: kad bi ti povukla za onaj konopac prije nego li ti ja reknem, počinila bi izdajstvo i ja bit te prokleo!“ (Evica Gubčeva, 1903.)
Plemić Dimić i njegov sluga Mirko smišljaju plan kako oteti Evicu i doći do skrivenog oružja. U trenutku opasnosti, Evica pronalazi utočište u crkvi i, kako bi spasila svoj život, odlučuje zazvoniti crkvenim zvonom, simbolično pozivajući na ustanak. Međutim, Mirko izopačuje njezin čin, prenoseći Matiji Gupcu lažnu tvrdnju da je Evica zvonila na bunu u dogovoru s Tahijem. Zavedena njegovim riječima, Gubec osjeća bijes i želju za osvetom, vjerujući da ga je Evica izdala. Na kraju drame, unatoč prijetnjama, Evica odlučno odbija odati Tahiju imena vođa ustanka. Vođena čvrstim uvjerenjima i svjesna posljedica, bira smrt kao čin otpora i vjernosti svojim idealima. Taj njezin posljednji čin simbolizira hrabrost i spremnost na žrtvu za pravdu i slobodu.
„Tahi: (Ide k Evici) Ne ponesi sobom tajnu urote! Kucnuo ti je posljednji čas, ispovjedi mi iskreno sve, pa će ti se oprostit grijesi. Reci imena svih urotnika, dat ću te lijepo pokopati, dobit ćeš lijes, čisto odijelo i svećenika. (Sluša, onda bijesno) Ne ogriješi duše u zadnji čas tvrdokornošću (sluša kao gore) Šutiš? Prokleta djevojko. Miče ustima. (Sluša pohlepno, držeći joj glavu) Samo jedno ime, stavit ću ti križ na grob, platit misu za spokoj tvoje grešne duše, samo jednog kmeta, koji te uvrijedio, koga mrziš. (Bijesno) Ako ne odaš krivca, sve ću vješati – sve ću strijeljati!
Evica: (Zuri preda se kao da imade viziju, poluglasno) Žrtve će padati, krv će teći, na našim grobovima svanut će sloboda. (Klone mrtva.)“ (Evica Gubčeva, 1903.)
Tema seljačke bune u hrvatskoj književnosti ulazi kroz pisce Mirka Bogovića i njegovu dramu „Matija Gubec, kralj seljački“ (1859.) te Augusta Šenoe i njegovog romana „Seljačka buna“ (1877.), s posebnim naglaskom na Matiji Gupcu, koji simbolizira kolektivnu borbu potlačenih seljaka. Oba autora interpretiraju povijest kroz prizmu nacionalnog romantizma, stavljajući Gupca u središte priče kao heroja i simbol otpora. Njihova djela naglašavaju važnost borbe protiv nepravde i socijalne nejednakosti, dok su uloge žena u ovim povijesnim narativima marginalizirane.
S druge strane, Marija Jurić Zagorka u drami „Evica Gupčeva“ reinterpretira temu seljačke bune, uvodeći ženski pogled na povijesne događaje. Kroz lik Evice, Zagorka naglašava prisutnost i važnost žena u ključnim povijesnim trenucima, koje, iako često zanemarene, imaju presudnu uloge. Evica utjelovljuje snagu, ponos i odlučnost – karakteristike koje obilježavaju Zagorkine junakinje u svim njezinim djelima. Kroz povijesnu tematiku, Zagorka također reflektira društvene probleme svoga vremena, uključujući neravnopravnost i borbu za prava žene. Evica je simbol žrtve i hrabrosti koja umire za svoje ideale i uvjerenja.
Literatura:
Jurić Zagorka, M. (1939.) „Tko ste vi? Film u riječima. Sličice iz doživljaja ženskog novinara od 1897. – 1983.“ U: Hrvatica: časopis za ženu i dom.
Jurić Zagorka, M. (1997). „Što je moja krivnja“. U: Brešić, V. (ur.) Autobiografije hrvatskih pisaca. Zagreb: AGM, str. 451 – 499.
Jurić Zagorka, M. (1953). „Kako je bilo.“ Beograd: Biblioteka Memoari naših savremenika.
Lasić, S. (1986). „Književni počeci Marije Jurić Zagorke (1873 – 1919): uvod u monografiju.“ Zagreb: Znanje.
https://zagorka.net/zenske-demonstracije-1903-godine/
Pučki igrokazi XIX. Stoljeća (1973.), Matica hrvatska: Zora.
Tekst napisala: Mihaela Kajić