Potraga za tragovima žena u povijesti pripada novijim pothvatima historiografije. Dugo vremena elementi ljudskog iskustva kroz prošlost, koji nisu bili grandiozni momenti poput ratova, osvajanja, vladara, velikih umjetnika i sličnog, prolazili su gotovo neopaženo. S nama bi se složila i Marija Jurić Zagorka, koja je nastojanje da dokumentira i osvijesti žensku povijest, objedinila pod konceptom ‘’Neznane junakinje’’. ‘’Neznane junakinje’’ rubrika su unutar njenog časopisa Hrvatica, ali i koncept koji se može zamijetiti i u autoričinim ranijim stvaranjima.
Povijest u književnosti
Elementi ljudske svakodnevice, pa tako i žene, prisutni su zato u književnosti. Zagorka kreira svoje romane na povijesnom sadržaju, ali i na potrebi da osvijesti žene, da u likovima koje stvara zrcali ženinu potrebu za samoostvarenjem. Zagorka je isprva bila nesigurna u svoje sposobnosti pisanja povijesnih romana i upravo argumentaciju da ženin glas treba probuditi koristi biskup Strossmayer da bi je nagovorio na pisanje:
Čitajući te nečovječnosti i nepravde prema ženama, probudile bi žene u sebi spavajuću otpornost i izazvalo burni prosvjed, a to bi imalo velikog upliva na osvještenje svih duhova oko nas, da je žena ravnopravni čovjek.
Zagorka, M.J.: Kako je bilo. Beograd 1953.: Izdanje redakcije Zabavnog romana, str. 66
U autobiografiji je Zagorka prema sjećanju zabilježila Strossmayerove riječi kojima je nagovara na kreiranje Gričke vještice. Pritom Zagorkinu nesigurnost oko neupućenosti u povijesne izvore nastoji umanjiti upoznavanjem s tadašnjim povjesničarima i apeliranjem na njen feminizam. Znamo da je nagovaranje polučilo veliki uspjeh i izrodilo romane kroz koje će spisateljica približiti običnom čovjeku hrvatsku povijest. Ali, približit će i ženu u povijesti i opisati novu junakinju. Zagorkini su ženski likovi revolucionarni, jer početkom 20. stoljeća ona opisuje žene koje se bore, preoblače u muškarce, pucaju iz kubura. Zapravo, imamo akcijske junakinje u romanu, koje tek 90ih godina 20. stoljeća postaju prisutnije u zapadnoj kulturi. Iz naše današnje perspektive, zaboravljamo koliko su drugačije žene koje opisuje Zagorka od ostalih ženskih likova u drugim romanima u to vrijeme. Već samim pisanjem povijesnih romana sa ženama kao glavnim likovima, dat će ženi mjesto u povijesti, ali naravno učiniti i korak dalje.
Evica Gupčeva
Pirogodom zakuske, koja je slijedila, odao je Jovan Hranilović, da sam za ovih osam tjedana kao pokus napisala prvo poglavlje jednog historijskog romana, a nosi naslov ‘’Evica Gubčeva’’. Taj pokušaj da sam provela zato, jer mi je historija Gubčeve revolucije u tančine poznata. Strossmayer je zatražio da rukopis pročitam, a kad sam čitanje završila, reče:
‘’Neizmjerno sam zadovoljan, što su u obadva romana vođe protiv tiranije i mračnjaštva upravo žene. Pa to je i prirodno. Zar bi Matija Gubec bio u stanju podići onako grandiozno organiziranu revoluciju, da je nisu podupirale svom dušom žene iz sela.
Zagorka, M.J.: Kako je bilo. Beograd 1953.: Izdanje redakcije Zabavnog romana, str. 66
Evica je produžetak i jasniji iskaz onog što Zagorka naglašava i u romanima – žene jesu prisutne u povijesti. Možda nisu ostali pisani tragovi, ali ona je spisateljica, pa može to nadoknaditi. Tako je Evica Gupčeva zaručnica karizmatičnog Matije Gubca. I nije teško zamisliti da revolucije koje vode muškarci imaju podršku u ženama. Možda im uloga nije tako istaknuta, ali nije ni zanemariva. U razdoblju u kojem je živjela, Zagorka je zamijetila kako se žene i dalje ispisuje iz povijesti. Bez zapisa u njenim autobiografijama ali i njenom novinskom izvještavanju, sudjelovanje žena u nekim povijesnim događanjima ponovno bi nam promaklo.
Njena ideja započeta jasnije s Evicom Gupčevom, o ženskoj prisutnosti u povijesti, još će više doći do izražaja u rubrici ‘’Neznane junakinje’’ u sklopu časopisa Hrvatica, koji je izlazio od 1939. godine. Neznane junakinje su poznate, ali i nepoznate žene iz hrvatske povijesti. Poneke poput Evice i nestvarne, ali stoje kao simboli neimenovanih žena koje su dale doprinos društvu, samo što to društvo nije odgovorilo povijesnom memorijom. Na neki način Zagorka je kroničar svojeg doba u pogledu ženske povijesti i prva koja će među prvima pokušati unijeti ženu u historiografiju.
Literatura:
Zagorka, M.J.: Kako je bilo. Beograd: Izdanje redakcije Zabavnog romana, 1953.
Tekst sastavila: Martina Findrik