Roman Njegovo dijete (1923.) jedno je od rijetkih djela Marije Jurić Zagorke koje nije u potpunosti njezino autorsko djelo. Djelo je potpisano imenom Ružica Zagorska, koji je potvrđen kao jedan od Zagorkinih pseudonima. Roman je nastao kao prijevod i prerada romana njemačke spisateljice Hedwig Courthes-Mahler. Izvorni naslov romana je Die Adoptivtochter (1919.), a u kasnijem hrvatskom prijevodu pojavljuje se pod nazivom Posvojče.
Roman Njegovo dijete je objavljen u nakladi Kugli u sklopu nakladničkog niza Biblioteka moje kćeri (1922. – 1925.), namijenjeno prvenstveno ženskoj čitateljskoj publici. Godinu dana kasnije tiskano je i izdanje na ćirilici u prijevodu na srpski jezik.
Hedwig Courthes-Mahler (1867. – 1950.)
Hedwig Courthes-Mahler ubraja se među poznate autorice njemačke trivijalne književnosti. Tijekom bogate spisateljske karijere napisala je i objavila više od dvjesto romana. Autorica je svoje romane opisivala kao „bajke za odrasle“, a književno stvaralaštvo obuhvaća razdoblje od 1910. do 1926. godine.
Zbog masovne produkcije i predvidljive sentimentalne fabule, njezina se djela često svrstavaju u literaturu bez umjetničke vrijednosti, odnosno u klasične primjere malograđanskog kiča. Unatoč velikoj čitanosti i uspjehu kod publike, autorica je bila predmet brojnih negativnih kritika. Njemački satiričar Hans Reimann njezine je romane, primjerice, nazvao „šundom opasnim za društvo“.
Prema njezinim su djelima snimljeni brojni filmovi, među kojima se ističu: Divlja Ursula (1917.), Princeza prosjakinja (1974.) i Griseldis (1974.). Hrvatskim je čitateljima poznata po romanima Brittin put u sreću (1988.), Crvene ruže (1979.) i Čarobne ruke (1990.), kao i nizu drugih izdanja koja su obilježila žanr ljubavne trivijalne književnosti.
Njegovo dijete (1923.)
Središnji zaplet pokreće trenutak kada Kristina Bregovski, u potrazi za pratiljom, odabire Jelicu Kamenar, ne sluteći da je riječ o kćeri njezina bivšeg supruga, čime se otvara prostor za preplet prošlih i sadašnjih odnosa. U središtu radnje je ljubavna priča između Kristine Bregovski i kipara Marka Kamenara. Njih dvoje bili su u braku dvije godine, no razdvojila ih je Kristina ljubomora te je stalno mislila kako se oženio s njome samo zbog bogatstva:
„Jednom tako, kad se nakon odužeg puta vratio kući, uzbjesnila je Kristina starom ljubomornošću i riječ po riječ dođe do žestoke svađe. Marko je slutio, da će sad opet pasti ona užasna riječ, koja ga je posljednji put bila tako raspalila, da se onako odlučno zakleo. Nemoćno je digao ruke prema njoj, da joj zatvori usne, da ne izrekne onu užasnu uvredu. Ali je bilo prekasno. Kristina u svom bijesu nije više ništa vidjela pred sobom. -Trgovac! Račundžija!-kriknula je jarosno, a da ni sama nije znala, što je rekla. Blijed kao mrtvac okrenuo se marko od nje i izašao iz sobe da se više nikad ne vrati.“ (Njegovo dijete, 2011:41-42)
Nakon mnogo godina kasnije Kristina traži djevojku koja će se brinuti o njoj te odabire Jelicu. Kada otkrije da je Jelica kći njezinog bivšeg supruga, Kristina je isprva šokirana, ali ubrzo razvije prema njoj duboku naklonost i naposljetku je prihvati kao vlastitu kćer:
„Marko!… Ti si mi poslao svoje dijete… ja to znam … neka ono bude naše dijete! … Ja ti obećajem, moj će život odsad imati samo jednu svrhu: sreća našeg djeteta.“ (Njegovo dijete, 2011:197)
U središtu pripovijesti razvija se ljubavni trokut između Jelice, Nikole i Đure. Jelica je prikazana kao lijepa, skromna i snalažljiva djevojka koju svi ubrzo zavole. Oba se mladića zaljubljuju u nju, ali ona pokazuje naklonost Nikoli, što kod Đure budi ljubomoru i osvetoljubivost. Vođen povrijeđenim ponosom, Đuro se ponaša bezobrazno i prkosno, pokušavajući na različite načine unijeti razdor među njima:
„Dok si bila sirota djevojka, nisam ti mogao ponuditi ženidbu, jer ni sam nisam imao imetka. Kad sam dočuo, da si postala bogatom, uvidio sam da te ne smijem više ni pogledat. Ali Nikola, mudri, hladni i proračunati Nikola pošao je ravno k tebi da te zaprosi. Naravno da nije povjerio, kako si ti za to vrijeme postala pokćerkom gospođe Kristine.“ (Njegovo dijete, 2011:252)
Unatoč svim zaprekama i pokušajima da ih razdvoje Jelica i Nikola ostaju vjerni jedno drugome te na kraju pronalaze mir, razumijevanje i sreću u braku:
„Ali odsada više ne smiješ da sumnjaš u moju ljubav. Ona je moja svetinja. Nitko u nju ne smije da dirne, pa ni ti! Kako ja bezgranično vjerujem u te, tako i ti moraš u me.“ (Njegovo dijete, 2011:276)
Zagorka u romanu Njegovo dijete ne unosi veće promjene u odnosu na izvorni tekst. Na razini radnje zadržava osnovnu strukturu i slijed događaja, dok se jedina značajnija izmjena odnosi na imena likova, koja su u njezinoj verziji prilagođena hrvatskom kontekstu.
Iako se Marija Jurić Zagorka i Hedwig Courths-Mahler i danas čitaju, između njih postoji jasna razlika u stilu i pristupu pisanju. Djela Courths-Mahler odlikuju se jednostavnom radnjom bez većih napetosti, a likovi su često površno oblikovani, kao i sama fabula. Zagorka, naprotiv, gradi složenije zaplete, uvodi dinamične i napete situacije te razrađene likove. U odnosu na Courths-Mahler, Zagorka razvija vlastiti pristup pisanju, jer kroz ljubavne zaplete uključuje i povijesne motive, povezujući intimno s društvenim i nacionalnim temama koje čine prepoznatljivo obilježje njezina stvaralaštva.
Literatura:
Courths-Mahler, Hedwig. Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2025. Pristupljeno 10.11.2025. <https://www.enciklopedija.hr/clanak/courths-mahler-hedwig>.
GRUBIŠIĆ-PULIŠELIĆ, E. (2020). Pepeljuga i njezine kćeri. Njemački trivijalni ljubavni roman na primjeru Hedwige Courths-Mahler. Lingua Montenegrina, 25(1).
Hedwig Courths-Mahler – Wikipedia
Ružica Zagorska: Njegovo dijete (2011.), Zagreb, Ognjište.
Tekst napisala: Mihaela Kajić