„-Čujte me: odlučila sam Elizabetu dati udovcu Luju Petnaestom.
-Nije li prestar?
-Star je za ljepoticu, za Elizabetu će biti upravo zgodan. Stari ženskar i pustolov može biti sretan dobije li moju kćer pa bila ona i kozičava.“
Marija Jurić Zagorka, Grička vještica: Suparnica Marije Terezije, Stvarnost, Zagreb 1982., 142. str.
„Dok drugi ratuju, ti se, sretna Austrijo, ženi.“ dobro je poznata poslovica carske kuće Habsburg. Iako se pojavila i koristila ranije, njenu filozofiju posebno je ozbiljno shvatila slavna vladarica Marija Terezija. Vladala je Habsburškom monarhijom od 1740. do 1780. godine te provela mnoge reforme kojima je poboljšala živote svojih podanika neovisno o njihovom staležu. Nije briljirala samo u unutarnjoj, već i vanjskoj politici zahvaljujući, osim vlastitoj mudrosti, i brakovima svoje djece. A rodila ih je šesnaest. Nisu sva doživjela svoja vjenčanja, a veliku ulogu u krahu bračnih planova imale su i boginje. Smrtonosna i zarazna bolest za koju nije postojao lijek.
Boginje i obitelj Marije Terezije
Boginje su odredile bračnog druga i samoj Mariji Tereziji. Iako je bio plan da se uda za Leopolda Klementa Lotarinškog, on je 1723. godine umro upravo od boginja. Umjesto za Leopolda, Marija Terezija udala se za Franju Stjepana Lotarinškog 1736. godine. Možemo sa sigurnošću reći da je u brak stupila iz ljubavi, jer je zabilježeno da je spavala samo kako bi sanjala o Franji Stjepanu, a bila budna samo kako bi o njemu mogla pričati.
Luksuz braka iz ljubavi Marija Terezija priuštila je samo svojoj omiljenoj kćeri Mariji Kristini. Ona zbog toga nije bila omiljena kod braće i sestara, koji su bili pijuni u majčinoj vanjskoj politici. Tako se Josip II. vjenčao sa Isabellom od Parme, koju je, doduše i zavolio, ali ona je 1763. godine umrla od boginja. Sreće nije imao niti s drugim brakom, jer je i njegova druga supruga, Marija Josipa Bavarska, kojoj je Zagorka što se izgleda tiče učinila nepravdu, umrla od boginja. Usput je zarazila i svekrvu, Mariju Tereziju koja se od bolesti jedva oporavila te šogoricu Mariju Josipu koja je od bolesti umrla. Poslijednja je zaražena Marija Elizabeta. Ona je preživjela, ali boginje su joj ostavile duboke ožiljke koji su joj unakazili lice. Inače je slovila za najlijepšu kćer Marije Terezije. Bez većih posljedica preboljeli su ih Marija Kristina i Josip II. Te sreće nisu bili po Zagorki najdraži sin Marije Terezije, Karlo te kćer Marija Ivana.
Njihova smrt, ali i smrt Marije Josipe te unakaženost Marije Elizabete promijenili su povijest. Doslovce. Kako je koji od njih umro ili na neki drugi način ispadao iz politike bračnih planova, njihovo mjesto zauzimali su braća i sestre koji su ih slijedili po godinama. Tako je priča o nesretnoj francuskoj kraljici Mariji Antoaneti mogla završiti drugačije, jer je francuska kraljica prvotno trebala postati njezina sestra Marija Karolina, koja je radi smrti svojih starijih sestara zauzela njihovo mjesto u ženidbenim planovima, te na koncu postala napuljska kraljica. Da boginje nisu ubile žene Josipa II., možda bi imao nasljednike, pa Franc Jozef i Sissi ne bi vladali Monarhijom. Ali to sve spada u povijesna nagađanja.
Primitivno cijepljenje – inokulacija
Kako bilo, osobna pogođenost boginjama utjecala je, osim na vanjsku, i na unutarnju politiku Marije Terezije. Zagorka opisuje kako su se mljekarice i časne sestre brinule za nesretnu ženu Josipa II., Mariju Josipu, jer se iz nekog razloga nisu mogle zaraziti. Zašto? Odgovor je poprilično jednostavan. Bile su u kontaktu s virusom boginja te stekle imunitet. U stvarnosti, primjećeno je da su mljekarice imune na boginje, jer su u bile u doticaju s kravljom vrstom boginja.
Kako bi zaustavili smrtonosnu epidemiju boginja, znanstvenici su na temelju promatranja kravarica i spoznaja o imunitetu koji su stekle razvili proces inokulacije. Inokulacijom se mala količina virusa boginja kroz ogrebotinu na koži unosila u tijelo, te stvarala imunitet na virus. Marija Terezija je nakon jakog vala 1767. godine sa svojim liječnikom Gerardom Van Swietonom provela eksperiment u kojem se nad nekoliko desetaka siročadi proveo proces inokulacije. Eksperiment je uspio, djeca i adolescenti razvili su puni imunitet, a proces inokulacije proglašen je sigurnim.
Carica je inokulaciju dala izvršiti i na sebi i svojoj djeci kako bi popularizirala taj primitivan oblik cijepljenja. Dala je sagraditi centar inokulacije, te je utjecala na promjenu negativnog mišljenje tadašnjih austrijskih znanstvenika o tom procesu.
Umjesto zaključka
Od 1749. do 1767. godine epidemija velikih boginja promijenila je mnoge sudbine unutar carske obitelji Habsburg – Lotharingen. Prinčevi i princeze nisu bili imuni na bolest, kao niti ostali dijelovi društva. Troje je caričine djece umrlo, umrle su dvije supruge Josipa II., jedna kćer izgubila je svoju ljepotu, a dvoje ih je preboljelo bez posljedica. Boginje su umalo koštale života i samu caricu. Ne samo da su promijenile tijek povijesti (jer tko zna kako bi se sve odigralo da se Marija Terezija udala za Leopolda Klementa, a o sudbinama njezine djece i zemalja kojima su vladali da ne govorimo), nego su doprinjele i razvoju znanosti. Opaka i smrtonosna epidemija potaknula je razvoj cijepiva, a njezinom je iskorjenjivanju doprinijela i prosvijećena vladarica Marija Terezija.
Literatura:
Hopkins, Donald R, The greatest killer: smallpox in history, with a new introduction, Chicago: University of Chicago Press., 2002.
Fussenegger, Gertrud, Marija Terezija : kraljica i carica, Zagreb : Alfa, 1981.
Van Doren, Charles, Povijest znanja : prošlost, sadašnjost i budućnost, Zagreb : Mozaik knjiga, 2005.
Tekst napisala: Martina Piškor