Marija Jurić Zagorka svoj je prvi roman Roblje napisala 1899. godine, a objavljen je u Obzoru. Iste godine roman izlazi u obliku knjige, zahvaljujući biskupu Strossmayeru koji je pokrio troškove tiskanja.
Prije nastanka romana Roblje, Zagorka je u članku Egy Percz (1896.) opisuje vlastito putovanja iz Srijema u Zagreb tijekom kojeg svjedoči poniženju hrvatskih putnika koji ne razumiju naredbe željezničkih službenika izgovorene na mađarskom jeziku. Zagorka kroz ovaj članak progovara o problematici mađarizacije i društvenoj nepravdi. Upravo tu problematiku Zagorka piše u romanu Roblje:
„Samo magjarski se viče, hrvatski se i ne spominje, a siromašni narod, koji ne pozna značenje slavnoga „egy percza“, mora ovako trpjeti šetate na novcu i vremenu (…) Željeznički činovnici i kondukteri su dužni, da hrvatski govore obćinstvu. No oni tu dužnost ne poznaju; kao da im nema tko reći, da im je to dužnost (…) A narod? Taj trpi i trpjet će! – Gospodo, pazite, mogli biste doći do stanice, na kojoj će se i vašem obstanku zaviknuti: „egy percz“! (Obzor, 1896, br. 251).
Recepcija romana
Roman Roblje odmah je po objavi privukao pozornost javnosti te su ubrzo uslijedile i prve kritike. Pozitivnu kritiku piše Ante Radić, ističe kako je roman oblikovan s umjetničkom i poetskom snagom te hvali dojam koji ostavlja na čitatelja, posebno u prikazu glavnog lika:
„Izradba je umjetnička, poetična i uhvatna, te je svakako neosporiv dokaz autorove pripovjedačke nadarenosti. Dojam, koji roman izvodi na čitaoca, pokazuje pravu umjetninu. Kako je tek majstorski prikazan glavni junak s kojim trpite kad vam autor pred oči dovodi mirno, bez najmanje afektacije, kako taj junak u srcu stare hrvatske Krapine na hrvatskom tlu ćuti, da je tuđinac. I napokon on osamljen pada i zaroni u more indiferentizma. Taj je pad prikazao autor majstorski.“ (Jurić Zagorka, M. Kako je bilo, 1953: 62)
Nasuprot tome, mađarske novine Magyar Szo pišu negativnu kritiku i osuđuju roman:
„Ovaj roman hrvatske mađarožderke ogorčava i onako neprijateljskoj osjećanje hrvatskog naroda prema mađarskoj vlasti. Korteši na izborima čitaju ovo buntovničko štivo, a čitaju i potajice Hrvati-činovnici na željeznici. Taj roman prikazuje da Mađari Hrvate otkivaju u lance ropstva i odnarođuju ih svojem jeziku i hrvatskom duhu.“ (Jurić Zagorka, M.Kako je bilo, 1953:63)
Forma romana
Zagorka u romanu Roblje koristi Šenoinu narativnu metodu, u kojoj je u središtu radnje intelektualac iz manje sredine koji u gradu doživljava psihički, fizički ili društveni slom. Glavnog lika, Vladimira Medardovića, moguće je usporediti s likovima poput Šenoinog prijana Lovre ili Nehajevljeva Đure Andrijaševića iz Bijega (1909).
U romanu pratimo Vladimirov razvoj kroz tri etape: otpor u Krapini, krizu u Mađarskoj i konačni slom u Zagrebu. Prikazan je kao ponižen i slomljen muškarac koji, unatoč svemu, ne odustaje. Zagorkin se protagonist nastavlja boriti i pokušava prilagoditi sustavu u kojem živi, zbog čega se Vladimir ubraja među najtužnije likove njezina opusa:
„Bože, što se sve ne zove politikom! Ne mogu pojmiti kako vi, ujače, možete nazivati moje ponašanje kod željeznice politikom. Ja nisam imao nikakovih političkih namjera kad sam došao k željeznici, nego da sačuvam svoju individualnost i narodnost i da budem danas sutra svoj u svomu; ta vi sami ste u meni to pobudili. Ja sam radio i tiho učio, pa kad je tko u mene zadjeo, ja sam se branio. Vi to zovete politikom, a znate da i svaka životinja brani svoje gnijezdo.“ (Jurić Zagorka, 2011:200)
Radnja romana prati Vladimira Medardovića, bivšeg studenta prava i činovničkog vježbenika na željeznici, koji se sukobljava s mađarskim nadređenima zbog prisilne mađarizacije. Zbog ljubavi prema Danici Ljubičević Vladimir napušta studij i zapošljava se na željeznici kako bi zaradio za njihov zajednički život. Iako uspijeva položiti prve službene ispite, zbog nepoznavanja mađarskog jezika i sukoba s nadređenima nailazi na prepreke i teško napreduje. Sustav ga postupno lomi, a dodatan udarac dolazi kada ga Danica napušta.
U romanu je proces mađarizacije prikazan kao glavni motiv i pokretač radnje. Već na prvim stranicama romana ta je problematika jasno naznačena: pratimo Vladimira Medardovića koji dolazi na krapinski kolodvor kako bi preuzeo službu pomoćnog činovnika. Ondje dolazi u sukob s nadređenima jer ne govori mađarski:
„Vi biste, kako mi se čini, željeli odmah politizirat. Hrvati drugo i ne znaju, nu ja Vam otvoreno velim, ako ste naumili ozbiljno se latit posla, to u prvom redu morate naučiti mađarski.“ (Zagorka, 2011:152)
Roman realistično opisuje stanje na željezničkoj postaji: radnici ne govore hrvatski, a putnici ne govore mađarski zbog toga dolazi do nesporazuma i svakodnevnih problema:
„Kad je koji što pitao, obratio se k svomu drugu podčinovniku i tupim izrazom lica upitao: Mitt akar? (Što hoće).“ (Jurić Zagorka, 2011:153)
Kao jedan od oblika mađarizacije u romanu su prikazani i mješoviti brakovi. Vladimirovi nadređeni smatraju da bi, ako ga premjeste u Mađarsku, mogao ondje upoznati djevojku koja bi ga osvojila i time “pomađarila”:
„Ne smije se s vida pustiti misija, što ju imademo ovdje u Hrvatskoj. Do željeznice stoji da provede u Hrvatskoj ono što se inače ne moze izvesti. Po željeznici dolazimo s Hrvatima u neposredni saobraćaj, pa ih možemo najlaglje (meghóditini) predobiti. Moj je program da što više hrvatskih činovnika dobijemo k željeznici. Od toga dvojaki uspjeh. U prvom redu moraju učiti mađarski, a u drugom – t. j. taj bi imao biti prvi, jer je neodoljivo uspješan – miješanje brakova. Hrvate premiješati k nama u Ugarsku, a naše ovamo, pa da vidite, gospodo, najsjajniji uspjeh mađarizacije. Naša će žena ondje pomađariti Hrvata, a Mađar ovdje Hrvaticu. Pa tko može onda još kriviti vladu, da nasiljem madžarizira?“ (Jurić Zagorka, 2011:180)
S druge strane, Danica se zaručuje s Ungváryjem, voditeljem državnih željeznica. Na kraju, kao supruga i majka, zadovoljna je jer njezina djeca uče mađarski jezik:
„O, da, ja sam naučila vrlo dobro mađarski, moj muž hoće da mu djeca budu patriotu. Jednu smo godinu bili u Varaždinu, nu on nije htio da mu se ondje dijete rodi i poslao me u Ugarsku. Nije li to neobično? On mi drži sijaset novina, časopisa i knjiga; već me je uputio u cijeli mađarski književni i politički život.“ (Zagorka, 2011:207)
Roman Roblje pokazuje da je Marija Jurić Zagorka već na početku svog književnog rada imala izražen osjećaj za društvene nepravde i psihološko prikazivanje likova. Kroz Vladimira Medardovića prikazuje borbu pojedinca protiv sustava mađarizacije i njegovu postupnu unutarnju propast.
Literatura:
Lasić, Stanko. Književni počeci Marije Jurić Zagorke, 1873–1910: Uvod u monografiju. Zagreb: Znanje, Biblioteka Itd, 1986.
Jurić Zagorka, Marija: Kako je bilo?, Beograd, 1953.
Jurić Zagorka, Marija: Mala revolucionarka. Roblje. Zagreb: Jutarnji list, 2011.
Jurić Zagorka, Marija: 1896. “Egy Percz”. Obzor, br. 251 (Prilog)
Trubics, Lilla Anna. Imagološko čitanje Zagorkina romana Roblje. U: Crni kabinet: Zbornik radova, Zagreb: 2024.
Istaknuta slika: Canva
Tekst napisala: Mihaela Kajić