„Svanulo je Jurjevo. Pozdravlja ga proljetno sunce, zelena šuma, raspupano cvijeće, sretni, zaljubljeni pozdravljaju ga pastiri na polju i ptice u gaju, pozdravljaju ga Gričani pod starim kulama i Turopoljci pod gradom Lukavcem. (…)
-Došao sam da pođeš sa mnom na slavu.
-Kakvu slavu?
-Jurjevsku.
-Što li to mogu da slave?- čudio se Divljan.
-Jurjevo. Nakon svete Lucije to je najveći blagdan kod nas. Kad prolista žir i blagoslivlje se šuma, ljudi se bratime, dodole pjevaju, a uvečer krijesovi. (…)
Ljupka, skladna pjesma, vesela pjesma iz mladih,ženskih grla prekine riječ. Čas prisluhne i zapita:
-Tko to pjeva?
-Jurjevske dodole. Tri mlade nevine lijepe djevojke idu od kuće do kuće i nose pjevajući sreću. Takav je kod nas u Turopolju običaj.
-Nisi im trebao reći da dođu.
-One su same htjele doći.
Pjesma je bivala sve glasnija, razabiru se riječi:
Sveti Juraj jake krvi
Med junaki bil je prvi.
Juraj pred se sablju meće,
I pred zoru strašno šeće,
Dobro jutro tome stanu,
Toga stana gospodaru!
Tri djevojke utrčaše u dvorište. Kose im spuštene, mlado, nago tijelo pokriva umjetno spletena odora od zelenog lišća pa se pričinjaju kao šumske vile u zelenoj odori. Srenja nosi u ruci štap, a na njemu razapet svileni rubac kao zastava.“
Marija Jurić Zagorka, Kći Lotrščaka, Zagreb, Stvarnost, 1983: 264.-266. str.
Jurjevo
Jurjevo je blagdan svetog Jurja koji se obilježava 23. travnja. Vjeruje se da je Juraj bio rimski vojnik koji je za vrijeme cara Dioklecijana podnio mučeništvo zbog čega je kroz rani i srednji vijek bio štovan kao zaštitnik konja te križara i vitezova. Kako je Turopolje kroz svoju povijest bilo izloženo ratnim nedaćama, svetac ratnik postao je, uz Sv. Luciju zaštitnik Turopolja.
Za Turopoljce Jurjevo je predstavljalo pravi početak proljeća te početak gospodarske godine. Zapošljavali su se i otpuštali sluge, stoka se prvi put izvodila na pašu te kitila vijencima od zelenja i cvijeća. Mlade djevojke umivale su u cvijeću kako bi ostale lijepe. Navečer su se palili krijesovi oko kojih su se ljudi okupljali u slavlju, a mladići su svoju hrabrost dokazivali preskakivanjem vatre. Za blagdan Jurjeva njegovao se i običaj ophoda. Ophodaši su se, ovisno o podneblju, nazivali dodole/prporuše/jurjaši.
Također, Romi blagdan Sv. Jurja, odnosno Ederlezi/ Đurđevdan smatraju najvećim romskim blagdanom. Slavi se dolazak proljeća, kuća se čisti i kiti zelenjem te vlada veliko slavlje. Nekada je velika romska zajednica obitavala u Turopolju, tako da su Romi i turopoljci zajedno uz muziku i veseljel slavili Jurjevo, odnosno Đurđevdan, a taj običaj se održao i danas.
Tko su dodole?
Dodole i prporuše vezuju se uz narodne običaje prizivanja kiše, a sastoje se od centralnog lika praćenog skupinom ljudi koji ophodi sela, livade, šume i potoke. Dodole su izraz koji se koristio u području Slavonije, Makedonije i Srbije, dok se izraz prporuše uvriježio na području Istre i Primorja. Iako se običaji prizivanja kiše u vrijeme raznih religijskih svetkovina i/ili suše nalaze na cijeloj kugli zemaljskoj, ovdje opisani običaji karakteristični su za balkanska podrjučja.
I dodole i prporuše sačinjavao je centralni lik, neovisno o spolu, odijeven u potpunosti u odijelo od lišća. Dok je centralni lik nijemo stajao i domaćice su ga polijevale vodom, pratila ga je skupina koja je pjevala te od domaćina prikupljala darove u vidu hrane. Nakon što bi skupina obišla selo, otišla bi pored potoka ili rijeke objedovati prikupljene darove. Dodole i prporuše izvodile su narodne običaje u vrijeme suše, neovisno o bilo kojem prazniku ili blagdanu. Povezivane su s vodom, te predstavljale predstojeće blagostanje koje će nastupiti nakon prestanka suše.
Turopoljske dodole
U Turopolju je uvriježen naziv jurjaši/ jurjašice sa različitim varijacijama na temu, ovisno od sela do sela. Naziv dolazi od ophoda koji se izvode svake godine isključivo u vrijeme Jurjeva, a predstavlja dolazak proljeća i bujanja vegetacije koje predstavlja blagostanje u narednoj godini. Jurjaši ili jurjašice imali su svojeg vođu, neovisno o spolu, odijevenu u odijelo od lišća, sa štapom i maramom i/ili zastavom privezanom na njega. I ovdje je centralni lik ophodio sela u pratnji pjevačke pratnje, te je nakon dobivenih darova, domaćinima vrlo često darovana grančica s jurjaševog odijela. S vremenom je jurjaševo odijelo činila svakodnevna odjeća ukrašena zelenjem.
Ophodi jurjaša održavali su se i u drugoj polovici 20. stoljeća, a danas su neizostavan dio turopoljske proslave Jurjeva u starom gradu Lukavcu.
Literatura:
Vesna Čulinović-Konstantinović, “Dodole i prporuše – narodni običaji za dozivanje kiše” Narodna umjetnost : hrvatski časopis za etnologiju i folkloristiku, Vol. 2 No. 1, 1963: 73.-95.
Vedrana Premuž, “Jurjevski običaji u Turopolju”, Ethnologica Dalmatica, No. 13, 2004: 27.-42.
http://www.tzvg.hr/sadrzaj/pregled/turopoljsko-jurjevo/220?c=3
Istaknuta slika preuzeta: https://narodnatradicija.wordpress.com/tag/dodole/
Sastavila: Martina Piškor