Prema pisanju Zagorke za list „Dalmatinski Hrvat“, u kojemu se prisjeća dočeka u Splitu, „junački čin jedne maloljetne seljakinje“ u vrijeme demonstracija protiv hrvatskoga bana Khuen-Hedervaryja 1903. inspirirao ju je na pisanje, danas manje poznate i neobjavljene, historijske drame „Evica Gubčeva“. Uzela je temu povijesno poznate Seljačke bune i dok je figurom Tahija asocirala na Khuen-Hedervaryja, figurom izmaštanoga lika Evice Gubčeve Zagorka je upozorila na mnoge žene koje su sudjelovale u narodnoj borbi i dala im ulogu te odala počast na bojištu. Zagorka je kao članica odbora za demonstracije protiv bana, ali i kao novinarka glavnoga opozicijskoga lista Obzor, bila zatvarana kao i njezine kolege. Prema njezinu svjedočenju, „Evicu“ piše u samici, po pisanju tzv. „uznika u miru“ za list „Naše pravice“ radilo bi se o tadašnjem istražnom zatvoru u Petrinjskoj ulici dok je prema pisanju karlovačko-zagrebačkoga lista „Svjetlo“ (7. lipnja 1903.) Zagorka pak provela u zatvoru jedan dan. Moguće je da je, kao i kolege novinari, doživjela više zatvaranja kroz turbulentnu 1903. godinu.
Bilo kako bilo, Zagorka je dramu „Evica Gubčeva“ pokazala odboru koji ju je oduševljeno poslao zagrebačkom kazalištu s budničarskim ciljem, no naravno da je bila zabranjena. Netko iz odbora dramu šalje u Dalmaciju i tamo ju austrijska vlast dopušta. Dakle, u Splitu 7. svibnja 1904. Evicu Gubčevu izvode domaći diletanti. Tom se prilikom Zagorka za list „Dalmatinski Hrvat“ našalila na svoj račun jer su svi iz odbora za doček, čitajući o njoj i njezinu sudjelovanju u demonstracijama, očekivali amazonku i impozantnu ženu junakinju, a u Split je stigla „patuljasta amazonka“, no ističe da se zbog svih s kojima je surađivala i zbog tretmana koji je tamo imala, zaista i osjećala amazonkom.
U Zagrebu je drama dozvoljena i izvedena 18. i 19. ožujka 1905. godine, a pred vama se u sljedećim recima teksta nalazi odgovor na pitanje: kako je „Evicu Gubčevu“ ocijenila kritika?
Dan pred premijeru drame, „Obzor“ (br. 63) u svojoj rubrici „Iz hrvatskog kazališta“ donosi kratku vijest o cjelodnevnim pokusima zbog sutrašnje premijere „Evice Gubčeve“ koju je cenzura dosad zabranjivala. Saznajemo da je drama namijenjena široj publici, kako ističu, i tendencijom i efektima na pozornici, a donosi se i kratko pojašnjenje radnje drame u vremenu Seljačke bune te lika Gubčeve zaručnice Evice koja se prikazuje kao narodna junakinja, „koja mužkom odvažnošću prolazi kroz sve pogibije i patnje, za pravice i slobodu svojega naroda“. Vijest završava i kratkom informacijom da će se na pozornici govoriti i slovenskim jezikom jer se hrvatskim kmetovima u buni priključuju i Slovenci.
U rubrici „Prosvjeta i umjetnost“ koja donosi i kazališne kritike, u broju 65 lista „Obzor“ (20. 3. 1905.) dva dana nakon prikazivanja Zagorkine drame „Evica Gubčeva“ na pozornici zagrebačkoga HNK, izlazi nepovoljna kritika Milutina Cihlara pseudonima Nehajev (po starom gradu Nehaju iznad Senja), njezina kolege, književnika, prevoditelja i kritičara, ali i kemičara.
Naime, Milutin Cihlar Nehajev postavljen je na mjesto urednika „Obzora“ u siječnju 1905. te će na toj funkciji ostati do listopada 1905. kad odlazi u Trst. Dodatno, „Obzor“ je od 1903., a svakako 1904. i 1905. najbliži književnom stavu Mladih (s obzirom na sukob „Stari“ vs „Mladi“ u književnosti) mada u listu rade i surađuju i oni koji su drugačijega stava, a sam tabor „Mladih“ sastojao se od različitih frakcija. Kazališnu i književnu kritiku u to vrijeme u Obzoru vode M. Marjanović i M. Nehajev.
No o čemu je u kritici „Evice Gubčeve“ bila riječ?
Nehajev tvrdi da Zagorkina drama prodaje demagogiju: „Dosta je zato crveni barjak – dosta je reći nešto, što sa samom dramom ili s umjetnošću nema nikakvog saveza, ali djeluje na publiku“.
Objašnjava to na sljedeći način:
…u posljednje vrieme u našem kazalištu nastao čudnovat običaj, da se izmedju pozornice i partera izmjenično razvijaju „crvene zastave“… Nisam protiv toga, da se u kazalište unosi tendencija, pače je gdjekad dobro, da i u parteru bude odjeka samih dnevnih dogadjaja. Ali to nesmije nikada autore nagoniti, da računaju na sliepo oduševljenje i da sa grubim efektima, sa računanjem na vikački patriotizam prekriju siromaštvo svojih osnova.
Nadalje, smatra da je Zagorka svoju dramu nazvala pučkom da se ogradi od kritike te da djelo nema dramskih kvaliteta zbog metaforike mahanja crvenom zastavom u čemu se pretjeralo, odnosno po pitanju same drame, koja tematizira Seljačku bunu, hrvatski i slovenski barjak na pozornici s natpisom „Za slobodu“.
Nehajev autorici spočitava iskrivljavanje povijesti, koja je njemu poznata iz Gimnazije te tvrdi da seljaci nisu imali pojma o patriotizmu ni o pisanju, da su pretjerano idealizirani te da je Evica zapravo neuspjela Ivana Orleanska te da osim ljepote (igra ju Nina Vavra) nije ni po čemu središnja figura Seljačke bune. Tvrdi da je Gubec nešto uspješnije izveden, ali psihologizacije likova nema jer su autorici najvažnije situacije te djelo stoga ne posjeduje književnu vrijednost.
Tamnice, razbieljena kliešta, puške, zastave, viziri, lanci, tajna vrata – to je sve tako dobro poznato iz libreta Verdijevih opera, da je težko naći uzrok, koji je autoricu silio prekuhavati tu sumnjivu duševnu hranu. Ona je doduše pokazala veliku vještinu u krpanju svih tih sceničnih sredstava – nu badava! – naši živci već su odviše fini, a da bismo se zanieli onim, čim imponuju provincijske pozorišne družine: prahom i olovom
Na kraju autor sam za sebe ističe da postaje negalantan, ali pritom ima potrebu ispričati autoricu jer se na kazalište vraćaju pučke drame i dramatizacije očito loše umjetničke kvalitete, ali kako tvrdi, ne krivnjom „starih“ nego modernih i najmodernijih, pa nije čudno da je Zagorka otišla i dalje od spomenutog i osim valjda za crveni barjak, piše isključivo za uspjeh i pritom autor žali za našom dramom koja je nedavno imala Franju Markovića.
Ne baveći se toliko Franjom Markovićem, ali konzultirajući Hrvatsku enciklopediju i Hrčak, odnosno članak o njegovoj kazališnoj umjetnosti, saznajmo da je ovaj profesor (prvi dekan Filozofskog fakulteta u Zagrebu i rektor Sveučilišta u Zagrebu) i kritičar, autor dviju prigodnica, pa dvaju romantičkih spjevova i dviju povijesnih tragedija te jedne povijesne drame. Tendencija mu je antigermanizacijska, a u Viencu (kao njegov glavni urednik) objavljuje spomenute dvije povijesne tragedije koje o aktualnom vremenu progovaraju kroz povijesnu radnju s porukama nacionalnoga oslobođenja i samobitnosti, sveslavenstva te se opiru odnarođivanju Hrvata, kao što je i Zagorka činila. Nadalje mu se pripisuje patetični dramski stil te se pojašnjava da je njegove povijesne tragedije „Zbog viška patosa i retoričkih postupaka otpočetka pratila slaba scenska afirmacija“ (Hrvatska enciklopedija).
Odgovor na Nehajevu kritiku
Nakon ove kritike kolege iz Obzora, zanimljivo je da u karlovačko-zagrebačkom listu Glasonoša, šest dana nakon kritike Nehajeva, izlazi zanimljiv članak odnosno reakcija unutar stalne kritičke i prilično satiričke rubrike „Pismo iz Zagreba“ koji se dotiče i slučaja Zagorka-Evica Gubčeva-Nehajev.
Ukratko, vlasnik i odgovorni urednik lista Glasonoša je Dušan Lopašić, a list počinje izlaziti krajem siječnja 1905., nakon obustave lista Svjetlo (slobodni neodvisni i nepolitički list) istoga vlasnika i urednika, koji je izlazio od 1900. godine sa istom rubrikom, kasnije naslova „Iz Zagreba“. List Glasonoša se, naime, nastavlja na tradiciju nekadašnjeg istoimenog lista Glasonoša (1861 – 1865, vlasnika Abela Lukšića. Pisac rubrike „Pismo iz Zagreba“ je nepotpisan, a u listu Svjetlo u istoj su se rubrici pojavljivali potpisi ili pseudonimi kao primjerice: Onaj prvi, Prvi., Mali iz Vlaške ulice, Mene., Kovačev, EGO itd.
Kako bismo popratili sve „slojeve“ članka predmetne rubrike od 26. ožujka 1905., bit će citiran u cijelosti s pojašnjenjima gdje je to potrebno i moguće.
Sirotica naša Evica Gubčeva – zarekoh se, morao sam uzkliknuti: Sirotica naša Zagorka! I ona eto doživi, da su došli bučani, pa iztjeraše kućane ili da jednoč i ja pokažem, kako sam visoko naobražen, da upotrebim klasičnu njemačku rieč: Der Mohr, bolje, die Mohrin hat ihre Pflicht gethan – i ti, Zagorko, možeš ići! Va in convento, ako te je volja, ali pisac one slabutne „sviečice“, koja je dogorjela tako brzo, pa sada tinja ili možda samo dimi u Obzorovom uredničtvu, naš mali Nehajev, odkazao je ljubav dosadanjoj toli marnoj i vještoj suradnici, te je njezinu „Evicu“ operušao u onom istom „Obzoru“, koga možda već ne bi bilo davno, da nije Zagorka toliko godina težačila za taj list.
Frazem „došli bučani i istjerali kućane“ ili „prišli bućani, stirali kućani“, ovisno o dijelu Hrvatske u kojem se spominje, podrazumijeva domaće i furešte, naše i vaše, lokalce i doseljenike i slične uvrede nedomicilnom stanovništvu. Ovdje ga možemo promatrati s poslovnog gledišta, no autor članka se uhvatio i za ono geografsko. Nehajev je iz Senja, studirao u Beču, radio u Zadru iz kojega dolazi u Zagreb, a Zagorka je školovanjem i poslom vezana za Zagreb, mada iz Zagreba nije bila. S druge strane, Zagorka je karijerno dulje u Obzoru od Nehajeva, a vidljivo joj se pripisuju zasluge za uspjeh i čitanost Obzora. Autor se poigrava referirajući se na Nehajevu jednočinku „Svjećica“ izvedenu u HNK-u, u počecima njegove karijere. Isto tako, pisac parodijski ističe svoju „visoku naobraženost“ čime moguće aludira na Nehajevo spominjanje Gimnazije, obrazovanja koje Zagorka nije stekla.
Der Mohr hat seine Schuldigkeit getan (Pflicht isto u značenju dužnost), der Mohr kann gehen, njemačka je poslovica koju je autor namijenio Zagorkinoj situaciji. Ova izreka je inačica teksta iz drame Friedricha Schillera Die Verschwörung des Fiesco zu Genua („Fijeskova zavjera u Genovi“) u kojoj lik Muley Hassan prokomentira: „Der Mohr hat seine Arbeit getan, der Mohr kann gehen.“ jer ga nakon prenesenih vijesti o spletkama očekujući nagradu grof Fiesco od Genove otpravlja riječima: „Jeste li Vi to ljudeskero, zaslužujete vlastita vješala na kojima se još nije trzao ni jedan Adamov sin. Izađite u predsoblje dok ne pozvonim.“
U svakom slučaju, u ovom je alegorijskom poglavlju riječ o nezahvalnom otpuštanju ili zamjeni osobe koja nam više ne treba, kada je za nas odradila što je trebala, tako da autor Zagorki i savjetuje da može i u samostan.
A tada nije mali senjski susjed gordoga Nehaja niti sanjao, da će on moći ovako malen, kako ga je sudbina postavila na taj sviet, da će on moći tako lako i junački preskočiti ne možda svoj domaći Nehaj, već onaj cieli Cimboraso svojih naprednih ideja i idejala. Meko se sjedi u mekih naslonjačih – a to vriedi, da se pokuša, da bi li, ne bi li mali Lucifer najednoč postao književnim noćobdijom. A kada sam već kod Lucifera, sjećam se i Lucerne i njezinoga Lucifera – Lisičara.
Pa ti hrvatski književnici i novinari – ti da su slobodoumni, ti da su prijatelji napredka, slobode, jednakosti i prava svih naših spolova! Kako se samo ponašaju naspram svojim družicam? Lisičar oborio se je, kao da se zove Lavović, na malu djetelinu, a bome ni lav, ni lisica nisu vegetarijanci, a mali naš literarni Napoleon survao se je na sirotu Zagorku, kao da bije more u mramorje, kao da i u našoj siromašnoj književnosti vije senjska bura.
Očito je da autor o Nehajevu nema baš dobro mišljenje i prilično ga lako ismijava, tako da će spomenuti najvišu planinu u državi Ekvador i prikazati ga kao hinjenog naprednjaka, a s njim će usporediti „napredne“ hrvatske književnike i novinare, te moguće upravo pravnika i književnika Matiju Lisičara koji je, pretpostavljamo, kritizirao filologinju, prevoditeljicu i književnicu Kamilu Lucernu, mada nam rekonstrukcija spomenutoga nije poznata.
Zanimljiva je opaska o mekim naslonjačima u kontekstu različitih socioekonomskih i viših klasnih pozicija s kojih nastupaju muški kolege odnosno određeni muški književnici, kritičari, novinari.
E tako je, draga kolegice, čuvaj se senjske ruke! U ostalom dobro je, te je Nehajev za rana pokazao svoje šapice. Sad bar znate, da se valja čuvati i malih mačića. A naš Nehajev je takov mali mačić. Kad bijaše kod mene prije nekoliko godina – upavo je ostavio takav dojam. Liepo, izprano i počešljano mače. Nu tada, tada on nije sanjao o „Obzoru“, dapače, on je tada bio silno proti natražnjačtvu, proti mračnjaštvu, proti svemu, što obstoji i što neobstoji. Njegovi prijatelji vjerovahu u to i – nevjerovahu. Ovi posliednji nisu razočarani, jor mačić, ako i padne ma s kojega kata ili visine, pasti će uvjek na šape.
Nakon kritike u „Obzoru“ (20. 3. 1905.) i članka reakcije u „Glasonoši“ (26. 3. 1905.), časopis „Dom i sviet“ 1. 4. 1905. donosi članak pohvale izvedene Evice Gubčeve u kojem zaključuje da je Zagorka ponukana događajima bliske prošlosti umjesto historijske pučke drame zapravo napravila suvremenu dramu. Pojašnjava se da je autorica s ciljem dočaravanja patnji seljaka iz 16. stoljeća, s kojima je vidjela poveznicu u suvremenom dobu, žrtvovala umjetničku i književnu doradu drame, ali je zato djelo učinila pristupačnijim široj publici te kako pišu u njega ulila svoju rodoljubnu vatru koja je pogotovo vidljiva u zadnjem činu i prizoru drame koja završava sudbinom ženskoga lika – Evice Gubčeve koja se kroz dramu profilira kao zapravo jedini pouzdan i vjerodostojan lik koji, kao i druge Zagorkine junakinje, upozorava da snaga nije samo fizička već da bismo se trebali osloniti i na razum.
Literatura:
Cihlar (Nehajev), Milutin, 1905. „Prosvjeta i umjetnost“, Obzor, god. XLVI, br. 65.
Dežman, Milivoj (ur.), 1936. Obzor: spomen-knjiga 1860 – 1935.
Hrvatska enciklopedija – Franjo Marković
Jurić (Zagorka),Marija, 1937. Patuljasta amazonka u Splitu, Dalmatinski Hrvat (tjednik za narodna i politička pitanja), god. 1, br. 1 i 2, str. 6-7.
s. n., 1903. Iz Hrvatske (vijesti), Svjetlo (slobodni neodvisni i nepolitički list), god. XIX, br. 23, str. 2, Karlovac-Zagreb.
s.n., 1905. Iz hrvatskog kazališta, Obzor, god. XLVI, br. 63, Zagreb.
s. n., 1905. „Pismo iz Zagreba“ (rubrika), Glasonoša, god. 1, br. 9, str. 2. Karlovac.
s. n., 1905. Podlistak „Uspomene iz zatvora“ Pripovjeda: Uznik u miru, Naše pravice, god. II, br. 30, str. 1-3, Varaždin.
s. n., 1905. Umjetnost – Hrvatsko kazalište, Dom i sviet, br. 7, str. 138.
Stadelmaier, Gerhard, 2021. Schiller stvara, Frankfurter Allgemeine. Dostupno na: https://www.faz.net/aktuell/feuilleton/der-mohr-hat-seine-schuldigkeit-getan-erlaeuterung-zu-schiller-11706667.html
Papić Bogadi, V., Peklić, I. 2012. „Kazališna umjetnost i Franjo Marković, s posebnim osvrtom na recepciju u novinama na njemačkom jeziku“, Podravina, god. 11, br. 21, str. 77-97. Dostupno na: https://hrcak.srce.hr/86084
Tekst napisala: Neda Novosel