23 travnja, 2020 Zagorkin trezor

Nekadašnji samostan klarisa u Zagrebu

„Makar je uveo velikaše u samostan klarisa. Stara niska opatica otvorila je velikašima vrata i zamolila ih da pričekaju u sobi koja je bila odmah kraj ulaza, dok je ona pošla da otvori druga velika vrata koja su vodila u unutrašnji dio samostana.“
(Marija Jurić Zagorka, „Tajna Krvavog mosta“, Zagreb, Školska knjiga, 2004: 604. str)

Dolazak klarisa u Zagreb i gradnja samostana

Kompleks samostana opatica sv. Klare (klarisa) u Zagrebu, po kojima je i ulica dobila ime Opatička ulica, počeo se graditi na istočnom gradskom bedemu u 17. stoljeću. Osim zemljišta zgrade Muzeja grada Zagreba kompleks se protezao na južnija zemljišta na adresama Opatička ulica 18 i Opatička ulica 16 te sjeverno na Opatičku ulicu 22. Naravno, cijeli taj zemljišni prostor nije im odmah ustupljen, nego su ga dobivale postupno i tako nadograđivale samostanski kompleks.

Označeni prostor samostanskog kompleksa danas.

Glavnog i odgovornog za dolazak karisa u Zagreb općenito se smatra grofa Gašpara Draškovića čija je sestra Cecilija pripadala tom redu te kasnije postala predstojnica zagrebačkog samostana. „Za gradnju tog samostana obećao je grof Gašpar Drašković da će besplatno dati kamen i vapno. O tome se raspravljalo na hrvatskom saboru koji se 4. svibnja 1645. sastao u Varaždinu. Hrvatskim je staležima bilo stalo da klarise podignu samostan, jer će u tom samostanu biti prva viša djevojačka škola u Hrvatskoj. Zato je sabor zaključio da će klarisama dati besplatan podvoz za kamenje i vapno. Posao su imali obaviti kmetovi u obliku svojih obveza (tlaka). Ban Ivan Drašković imao je odrediti podvoz kada klarise nađu u Zagrebu prikladno gradilište za samostan, a Gašpar Drašković doznači obećano vapno i kamen.“ Plemstvo je za gradnju samostana moralo plaćati i izvanredni porez.

Klarise su došle u Zagreb 1646. godine, a već naredne godine položen je kamen temeljac za samostan u Opatičkoj 20 u koji su se klarise uselile 1650. godine. Do tada su stanovale po privatnim kućama po Gradecu.

Proširivanje samostanskog kompleksa

Nakon gradnje samostana, između 1658. i 1669. gradila se crkva sv. Trojstva s dvorištem (danas zemljište u Opatičkoj ulici broj 16 i 18). Uz crkvu se nalazilo i groblje (otkriveno 1837. prilikom kopanja prolaza Dvoranski prečac). Godine 1698. nadstojnica samostana Judita Petronila Zrinska (kći Petra Zrinskog i Katarine Frankopan Zrinski) sklopila je s gradskim sucem ugovor prema kojemu je Gradec ustupio klarisama zemljište u današnjoj Opatičkoj ulici br. 22 za proširenje stambenog dijela samostana. Tada su klarise, između ostaloga, morale prihvatiti obavezu nepodizanja zgrada koje bi mogle onemogućiti pristup kolima do spremišta i Popovog tornja u slučaju rata. Zbog toga je jedna kopija ključa ulaza i samostanske zgrade na ovom području bila u posjedu gradskog suca. Također, s obzirom da je samostan građen na gradskim bedemina, klarise su preuzele i obavezu njihovog popravljanja i održavanja.

U trenutku kada je Josip II. 1782. godine raspusio klarise (i druge samostanske redove) samostanski kopleks klarisa protezao se od Popovog tornja (i on je postao u nekom trenutku njegov dio) do kuće na broju 16 Opatičke ulice. Ulaz u samostanski kompleks nalazio se ondje gdje je danas ulaz u dvorište Zvjezdarnice (Opatička ulica 22), a glavno pročelje samostana zgrade prema Opatičkoj bilo je sasvim zatvoreno (bez prozora i vrata), jer na toj strani nije bilo soba. Prozori su bili naslikani na prvom katu (kao što su i danas).

Maketa samostana opatica sv. Klare u Zagrebu. Slika preuzeta: http://www.mgz.hr/hr/izlozbe/iz-kulture-stanovanja-i-zivota-redovnica-sv-klare-na-zagrebackom-gradecu,26.html

Iako je redu u teoriji mogla pristupiti bilo koja djevojka, zagrebačke su klarise uglavnom sve bile iz uglednih velikaških i plemićkih obitelji – Zrinskih, Draškovića, Keglevića, Patačića, Oršića, Ratkaja, Vojkovića, Domjanića, Krčelića itd. U sklopu samostana djelovala je i škola gdje su redovnice podučavale latinski, hrvatski (kajkavski), pjevanje, glazbu itd. Iz popisa imovine, koji je napravljen nakon njihova raspuštanja 1782. godine, saznajemo da je u sobama pronađeno mnoštvo knjiga, šezdesetak u svakoj, čak šest glasovira, tri čembala i više gusala.

A kada su klarise raspuštene…

Kada je red raspušten, dio se opatica (mlađe) vratio kući, dok su starije dobile mirovinu. Prostor je postao državno vlastištvo te je korišten u različite svrhe. Neko je vrijeme služio kao kazalište, da bi potom ovdjee bile smještene razne vojne ustanove, pošta, a od 1851. do kraja Drugog svjetskog rata ovdje je bilo Financijsko ravnateljstvo. Godine 1947. u zgradu useljava Muzej grada Zagreba. Na današnjem broju 18 nalazila se crkva sv. Trojstva koja je 1823. godine srušena (jer je, zbog svog lošeg stanja postala „pogibeljna za život prolaznikah“), te je na tom zemljištu 15 godina kasnije podignuta palača Karla Draškovića.

Za vrijeme narodnog preporoda ovo postaje Narodni dom u kojem se odigrava i poznata scena kada ban Jelačić prikuplja novčana sredstva za rat protiv Mađara (slika Dragutina Weingartnera „Zasjedanje Hrvatskog sabora 1848.“). Danas se ovdje nalazi Zavod za povijest hrvatske književnosti, kazališta i glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. Ostatak samostanskog vrta (Opatička ulica br. 16) postaje gradilište gdje se gradi privatna kuća, a danas se ondje nalazi Mjesni odbor Gornji grad.