“Palača grofa Patačića sjajno je rasvijetljena. Sve su dvorane otvorene. Na lusterima gore stotine svijeća, a pod lusterima šaren sjaj, šum svile, bljesak dragulja, zveket zlatnih lanaca, šarenilo baršuna, muški i ženski glasovi, radostan metež mladog i starog, sve se to stopilo sa zvucima glazbe što svira u dnu dvorane Patačićeva dvora. Usred šarenog ljudstva diže se visok bor okićen srebrom i zlatom. Sve je u svečanom očekivanju.
Glazbenici ustadoše i gosti stvoriše dvored. U dvoranu ulaze ban i banica sa članovima Banskog vijeća. Franjo Patačić dočekao ih je svečano sa svojom zaručnicom i pozdravio goste svečanim govorom.“
Marija Jurić Zagorka, „Grička vještica: Tajna Krvavog mosta“, Zagreb, Školska knjiga i Naklada Marija Jurić Zagorka, 2004: 474/475. str.
Kako je sve počelo?
U drugoj polovici 18. stoljeća društveni život u Varaždinu buja. Nakon što ga kraljica Marija Terezija 1756. godine određuje kao sjedište vlade, sve više plemića doseljava tamo, kupuje kuće i pretvara ih u velebne, barokne i rokoko palače. Jedan od njih bio je i grof Franjo Patačić
Još u 17. stoljeću na mjestu Patačićeve palače stajala je kuća varaždinskog trgovca Danijela Praunspergera, vjerojatno izgrađena 1669. godine (ta je godina uklesana na kamenom stupu u podrumu ovoga zdanja). Kuća, smještena u samom centru Varaždina, na uglu današnjeg Franjevačkog trga i Gundulićeve ulice, imala je dva kata, ali je bila nešto kraća od današnje palače. Kao i u mnogim drugim slučajevima (npr. Palača Vojković-Oršić-Kulmer-Rauch), prilikom gradnje ove kuće koristile su se zatečene strukture i građevine.
Nakon Praunspergera, vlasnici kuće bili su protonotar Juraj Plemić te lepoglavski pavlini da bi je potom kupio Ladislav Keglević 1729. godine. U kupoprodajnom ugovoru stoji da je riječ o velikoj zidanoj gradskoj kući, a ne palači. Kada se Keglevićeva unuka Katarina Keglević 1763. godine udala za Franju Patačića, donijela mu je u miraz i ovu kuću.
Pregradnja 1764. godine
S obzirom da je na glavnom portalu upisana 1764. godina (vjerojatno godina završetka građevinskih zahvata), Franjo i Katarina su vjerojatno odmah započeli s radovima na kući, te palača tada poprima današnji izgled. Oblikovano je pročelje ukrašeno kamenim i štuko ukrasima, te tom nadgradnjom velika zidana gradska kuća dobiva status palače. Ponovno je izgrađeno velebno stubište, koje je sada imalo i niše za skulpture (zadnja moda u bečkim palačama). Na prvom su katu bili saloni te su zasigurno bili raskošno uređeni, a zidovi su bili oslikani. Franjo i Katarina zasigurno nisu štedjeli novaca na uređenju, ali to je završilo oko 1770. godine kada su doživjeli financijski slom.
Katarina i Franjo Patačić
U vrijeme Katarine (1745 – 1811) i Franje Patačića (1738-1776.) u ovoj se palači odvijao bogati društveni život. Vlasnici su često organizirali svečanosti, plesne zabave, kazališne predstave, te dovodili umjetnike i književnike. Katarina je, između ostaloga, ostala zapamćena kao spisateljica kajkavske književnosti. S obzirom da su oboje bili ljubitelji kazališta i glazbe, 1768. godine kupili su od grada zemljište kako bi sagradili kazalište. Ali, financijski slom ih je omeo u tome. Franjo je također volio karte i igre na sreću (kojima je u to vrijeme popularnost također narasla), a posebno mu je bio naklonjen ban Franjo Nádasdy „i silno ga zaštićivao, jer je u igri kod njega rasipao novac, koji mu je ostavio otac.“ Vjerojatno je i to pridonijelo financijskim problemima.
Međutim, nisu bili jedini. Stil života svih uvelike se promijenio sredinom 18. stoljeća. Suvremenik grof Adam Orišić napisao je: „… osobito u Varaždinu, gdje je bilo sjedište banskog vieća, mogla se vidjeti najnovija vrst sjajnih karuca, srebrno posuđe, krasne livreje, tekliči i francuzki kuhari. Ekscelencije, magnifici i žene dali su si dobavljati iz Beča skupu robu, priređivale su se osobito ukočene družtvovne zabave, jednom rieči, Varaždin bijaše mali Beč. Ta je razkoš nadmašivala snage nacije, i mnogi, osobito Franjo Patačić, toliko su bili upropašteni, da su imanja njegova i njegove žene došla na bubanj.“
Nakon Franjine smrti 1776. godine, palaču je naslijedila njegova udovica Katarina, a 1788. kao vlasnik je zabilježen njegov sin Ivan. U 19. stoljeću palača je bila u vlasništvu trgovačke obitelji Pusth. Palača je obnovljena 90ih godina prošloga stoljeća, kada su na prvom i drugom katu pronađene djelomično sačuvane, vrlo lijepe zidne slike kojima su bili ukrašeni zidovi.
IZVORI:
Petar Puhmajer, „Palača Patačić u Varaždinu: razvoj, naručitelji, kontekst“, Radovi Instituta za povijest umjetnosti, 38/2014.: 171.-186. str. (https://hrcak.srce.hr/index.php…)
Jelena Petković, „Profana arhitektura grada Varaždina u 17. i 18. stoljeću“, diplomski rad, Odsjek za povijest umjetnosti, Filozofski fakultet Sveučilišta u Rijeci, 2016. (https://repository.ffri.uniri.hr/…/ffri…/datastream/PDF/view)
Adam Oršić, „Rod Oršića“, Zagreb, Hrvatski izdavački bibliografski zavod, 1943.
Adam Baltazar Krčelić, „Annuae ili historija 1748-1767.“, Zagreb, JAZU, 1952.
https://bib.irb.hr/datoteka/363829.varazdin.pdf
https://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?ID=46963
http://db.nsk.hr/HeritageDetails.aspx?id=908
Istaknuta slika preuzeta: http://www.sveosvemu.com/setnja-gradom-varazdinom-i
Sastavila: Ana Zbiljski