“Ledeni strah trepti salonom dvora Retfale. S visokog se stropa spušta luster. Na zlatnim krilima nižu se stakalca. U njih se slijevaju zrake od stotina svijeća i odsijevaju prostranom dvoranom. Zidovi su puni ogledala i slika starih pređa. Na niskim pozlaćenim naslonjačima sjede dame.” (Marija Jurić Zagorka, Vitez slavonske ravni, Zagreb, Školska knjiga, 2006., str. 5.)
Odmah na početku romana Vitez slavonske ravni Zagorka nas uvodi u raskošan dom plemićke obitelji Pejačević – dvorac Retfalu. Danas jedna od osječkih četvrti, naselje Retfala ima dugu povijest.
Od sela do gradske četvrti
Prvi spomen naselja Retfala datira iz 1496. godine, ali pod nazivima Petrus, Petrocz, Petres i Petrouch. Naselje se nalazilo u vlasništvu obitelji Korog, bilo je naseljeno mađarskim stanovništvom, a nalazilo se nedaleko od srednjovjekovnog Osijeka. S dolaskom Osmanlija 1526. jača utjecaj protestantizma (jer su Osmanlije bilo tolerantniji prema protestantima nego prema katolicima), tako da se već 1530. u onodobnom Petrusu (najvjerojatnije se čitalo Petruš) osniva kalvinistička župa. Nakon povratka Slavonije pod habsburšku vlast u 17. stoljeću mijenja se i naziv sela, tako da Petrus postaje Retfalu (mađ. rét – močvara, rit, falu – selo) odnosno doslovno prevedeno – Selo u ritu. Gledajući zemljopisni položaj u blizini Drave koja je često poplavila selo, jasno je zašto mu je nadjenuto ovo ime.
U drugoj polovici 18. stoljeća događaju se demografske i etničke promjene. Retfalu, kao i ostatak Slavonije naseljavaju Nijemci, tako da se postupno formira dio naselja nazvan Njemačka Retfala, dok je stari dio naselja i dalje sačinjavalo mađarsko stanovništvo, tako da se za taj dio uvriježio naziv Mađarska Retfala. Njemačka Retfala obuhvaćala je prostor današnje Strossmayerove ulice, dok se Mađarska Retfala prostirala na današnjoj ulici Šandora Petöfija. Takvo stanje zadržalo se do kraja Prvog svjetskog rata. Raspadom Austro – Ugarske Monarhije vlastelinstvo i posjedi Pejačevića bili su rasparcelirani te je na tom području nastala Nova, odnosno Horvatska Retfala.
Retfala se s vremenom šitila i 1930. fizički spojila s Osijekom. Tada je u njoj živjelo oko šesto osoba. Ipak, ukidanje samostalne općine Retfala i službeno pripojenje gradu Osijeku dogodilo se tek 1947. godine. Retfala je tako od srednjovjekovnog sela postala sastavni dio grada Osijeka. Danas ta gradska četvrt broji preko deset tisuća stanovnika, a svoj dan proslavlja 14. rujna, za svetkovanja blagdana Uzvišenja sv. Križa.
Obitelj Pejačević
Po završetku rata s Osmanlijama i mira u Srijemskim Karlovcima 1699. godine, Slavonija dolazi pod vlast Habsburgovaca i Dvorske komore u Beču. S obzirom da je zemlja u to vrijeme bila najbolja nagrada, Habsburgovci su novostečene posjede počeli dijeliti kao nagradu za lojalnost, vojnu ili dvorsku službu. Novopridošli su plemići u Slavoniji dobivali izrazito velike posjede, a s vremenom su stekli i velikaške titule. Jedna od plemićkih obitelji koja se tada naseljava u Slavonije jest i obitelj Pejačević.
Grb obitelji Pejačević. Preuzeto: https://hr.wikipedia.org/wiki/Peja%C4%8Devi%C4%87i
Prema obiteljskoj predaji, Pejačevići su potekli od Parčije (sina bosanskoga kralja Stjepana Dabiše), koji je 1357. pobjegao u Bugarsku. Nekoliko stoljeća kasnije, točnije 1689. godine, Marko II. Pejačević doselio se zajedno sa svojom braćom Đurom, Nikolom i Ivanom u Madžarsku te se naselio u Pečuhu, odnosno Baču, a 1704. preselio se u Osijek, odnosno u Tvrđu gdje je kupio kuću. Zbog vojnih zasluga, braća Pejačevići 1712. godine dobili su titulu baruna.
Markov nećak, Marko III. Aleksandar bio je vlasnik mitrovičkoga vlastelinstva u zamjenu da koje je 1749. godine od Marije Terezije dobio Viroviticu i Retfalu kraj Osijeka. Od mitrovičkoga posjeda, koje je uključeno u Vojnu krajnu, zadržao je samo Rumu. Kako nije imao izravnih potomaka, njegove je posjede dvadeset godina kasnije naslijedio njegov bratić Josip II.
Za vrijeme Josipa II. Pejačevića došlo je do uspona obitelji. On je još 1734. godine s bratom Ignjatom kupio našičko vlastelinstvo, zajedno s gradom Našicama, kojim su Pejačevići gospodarili sve do kraja II. svjetskog rata. Nakon smrti Marka III. Aleksandra objedinio nekoliko velikih vlastelinstava (Virovitica, Našice, Retfala, Podgorač, Ruma) u jedinstven posjed, obuhvativši velike dijelove Slavonije i Srijema. Godine 1772. dobio je titulu grofa, ponovno zbog vojnih zasluga (zbog kojih su njegovi preci dobli barunsku čast). Grofovska je titula sa sobom nosila pridjevak »de Veröcze« (Virovitički), a koji otada su je nosili svi muški članovi obitelji.
Josipovi sinovi bili su utemeljitelji triju obiteljskih grana: rumsko-retfalačke, virovitičko-našičke i budimske. Do početka 20. stoljeća po muškoj su liniji izumrle su rumsko-retfalačka i budimska grana, a preživjela je samo virovitičko-našička grana obitelji, čiji su članovi živjeli na našičkom vlastelinstvu. Neki od poznatijih članova obitelji bili su banovi Teodor i Ladislav Pejačević te Teodorova kći, poznata skladateljica Dora Pejačević.
Danas su potomci rumsko-retfalačkih Pejčevića (po ženskoj liniji) članovi obitelj Clary-Aldringen i žive u Salzburgu, dok su izravni potomci virovitičko – našičke grane obitelji rasprostranjeni diljem svijeta.
Dvorac Retfala
Dvorac Retfala dao je izgraditi Sigismund Žigmund Pejačević u razdoblju od 1796. do 1801. Godine, te je taj dvorac bio stalna rezidencija rumsko – retfalačke grane obitelji više od jednog stoljeća. Sam dvorac izgrađen je u stilu baroknog klasicizma, po uzoru na kasnobarokne i klasicističke dvorce koji su građeni u susjednoj Mađarskoj.
Trokrilni je dvorac u obliku slova U prizemnica, dok je samo središnji dio, odnosno paviljon izveden na kat. Unutrašnji je prostor organiziran oko središnjeg hodnika, gdje se sobe nižu s obje njegove strane. Spomenuti središnji paviljon raščlanjen je arkadama u prizemlju i jonskim pilastrima velikog reda, a izvorno je bio natkriven mansardom kao i ostatak zgrade. S istoka i zapada, dvorište je bilo omeđeno gospodarskim zgradama, od kojih je do danas sačuvana samo zapadna, s otvorenim trijemom prema dvorištu. Dvorac je od ulice bio odvojen trijumfalnim ulazom s kovanom željeznom ogradom.
Uz dvorac se nalazio i perivoj veličine 17.5 hektara, koji se prostirao između osječkoga Gornjeg grada i naselja Rétfalu, a zbog njegove uređenosti tijekom devetnaestoga stoljeća često ga se nazivalo „osječkim Schönbrunom“.
Retfala danas
Nakon smrti Ladislava ml. Pejačevića (1928 – 1901.) godine, Retfalu i posjed naslijedio je njegov zet Manfredu grofu Clary-Aldringenu, suprug Ladislavove najstarije kćeri. Njihov sin Edmunf, grof Clary-Aldringen prodao ga je 1928. godine. Danas je velikim dijelom u vlasništvu Marijinih sestara čudotvorne medaljice (zapadni i središnji dio) i Klinike Medikol (istočni dio). Kako od 2019. godine časne sestre planiraju preseljnje u novu zgradu, možda se pokrene i akcija uređenja ovog osječkog dragulja.
Uostalom, inventar iz dvorca ostao je sačuvan. Naime, kada je prodao dvorac, grof Edmund prenio je veliki dio inventara u obiteljski dvorac Herrnau u blizini Salzburga. Nažalost, zbog skučenosti tog autrijskog dvorca, ti se predmeti uglavnom nalaze na tavanu te nemaju adekvatnu zaštitu. Međutim, čini se da postoji mogućnost da vlasnici dio inventara poklone, a dio prodatju kako bi ponovno našao mjesto gdje su bili prije više od stotinu godina. I možda, ali samo možda, jednoga ćemo dana moći prošetati potpuno uređenim i namještenim veličanstvenim domom obitelji Pejačević, mjestom gdje je odrasla i zaljubila se Zagorkina Magda.
