„Hoće steći neovisnost, zvanje, muški posao. Ide, dakle, protiv predrasuda. U toj borbi gaziti preko svega ili premostiti, prebrviti, ali ići naprijed. To hoće, želi i spremila se na to.“
(Mirjana. Jurić Zagorka, M. 2015. „Kamen na cesti II.“ Zagreb: Jutarnji list)
Obrazovanje žena u hrvatskim zemljama 19. stoljeća u fokusu je imalo oblikovanje poželjnog identiteta dobre kućanice. Javna sfera bila je rezervirana za muškarce, a ženska djelatnost ograničena na područje doma. Naravno, ideja o tome kakva je dobra kućanica trebala biti razlikovala se ovisno o društvenoj klasi kojoj je žena pripadala.
Žene nižih društvenih slojeva mogle su raditi kao kućne pomoćnice i nekvalificirane radnice. Obitelji viših staleža mogle su si priuštiti zapošljavanje dadilje, a kasnije i guvernante koja je služila kao pratilja mladoj dami sve do odlaska iz doma. Budući da bi nakon udaje svoje štićenice morala tražiti drugo zaposlenje, posao guvernante nije bio pretjerano sigurno zaposlenje.
Društvenog položaja uopće nemam!
Austrijski Opći građanski zakonik u Istru i Dalmaciju uveden je u razdoblju između 1812. i 1820., a u Ugarsku, Slavoniju i Hrvatsku 1852. Sadržavao je neke odredbe koje su označavale iskorak u smjeru jednakosti. Primjerice, imovina se mogla naslijediti neovisno o spolu, a jamac je mogao biti bilo tko s mogućnošću slobodnog upravljanja imovinom. Međutim, Zakonik je u mnogo pogleda nastavio njegovati tradicionalnu ulogu žene u društvu. Između ostalog, muž zadržava ulogu pravnog zastupanja žene jer se smatralo da ona nije sposobna brinuti o sebi niti financijski pridonijeti kućanstvu.
Nažalost, i pozitivne su odredbe ostavljale dovoljno prostora da ih se interpretira u korist muškaraca. Žensku svakodnevicu prožimaju diskriminacija i različiti, za žene specifični, izazovi. Ovaj zakon nije obuhvatio ni mnoge goruće probleme ženskog života, poput obiteljskog i seksualnog nasilja te nejednakih plaća.
„Radim vjerno i ustrajno kao i muškarac; njega svijet upravo onda kada radi poštuje, a mene s istoga razloga ponizuje. Društvenog položaja uopće nemam; jedni me smatraju sluškinjom, drugi me susreću s uvjerenjem da ne mogu biti čestita, a ja se uz naporni rad moram boriti za opstanak upravo zato što nisam onakova kakvom me drže. Pa neka žena onda živi!“
(Zdenka. Jurić Zagorka, M. 2015. „Vlatko Šaretić.“ Zagreb: Jutarnji list, str.45.)
Neću da me opskrbe udajom, hoću biti učiteljica!
Prva djevojačka viša škola u Zagrebu otvorena je 1868., a 1870-ih otvaraju se i u Karlovcu i Varaždinu. Daljnje školovanje djevojke su mogle nastaviti samo u učiteljskim školama, i to ne sve. Pristup cjelovitom obrazovanju, odnosno onome što se od njega nudilo za žene, nisu imale pripadnice nižih klasa. Pripadnice srednje i više građanske klase često ga nisu koristile zbog ograničenog broja škola koje su mogle pohađati.
Radna mjesta učiteljica bila su nešto cjenjenija od ostalih, ali nisu bila bez opozicije. Štoviše, neki su vjerovali da žene zbog svoje fizičke i psihičke konstitucije nisu dorasle ulozi odgojiteljice dječaka. Mažuranićev zakon o školstvu iz 1874. izjednačio je plaće učitelja i učiteljica, no samo u teoriji. Isto tako, ovim zakonom je skrb o obrazovanju preuzela država te se nastojalo izjednačiti učenike bez obzira na mjesto u kojem pohađaju školu. Donošenje tog zakona donijelo je pozitivne pomake u kontekstu ženskog rada – ženama je omogućeno obrazovanje za trgovačke i knjigovodstvene djelatnosti te za primalje.
Kao i ostale zaposlene žene, učiteljice će se niz godina boriti s društvom i zakonima koji nedovoljno uvažavaju ženski rad. Sama Zagorka je u članku „Učiteljici zakonom određen muž“ (1928.) izrazila svoj protest zbog prisile učiteljica da napuste radno mjesto ako nisu u braku s osobom istog zvanja. Takva regulativa opravdavala se oštećivanjem budžeta zbog traženja dopusta i bolovanja u slučajevima razdvajanja supružnika. Zagorka, naravno, takva razlaganja odbacuje i traži poboljšavanje sustava kroz reguliranje dopusta i bolovanja.
Prava je strahota, kako su te djevojke malo plaćene!
Hrvatske zemlje su početkom 20. stoljeća bile većinski orijentirane na poljoprivredno gospodarstvo. Žene su sudjelovale u poljoprivrednom radu, ali za svoj rad nisu bile plaćene. Doprinos žena koje su radile u poljoprivredi nije smatran jednak doprinosu muškarca te je žena uglavnom promatrana kao suprugova pomoćnica.
Žene gradskih sredina zaposlenje su tražile većinom zbog egzistencijalnih razloga, a mogle su ga pronaći uglavnom u tekstilnoj industriji. Ženski rad karakterizirali su teši uvjeti rada, čest rad nedjeljom i bez godišnjeg odmora te manja plaća. Manja plaća za žene opravdavana je tezom da žene sporije rade i manje jedu, pa im ni ne treba ista količina novaca. Zaposlene žene su nerijetko bile optuživane za otimanje radnih mjesta muškarcima ili pak ismijavane.
Zaposlene su žene dobile konkretniju zaštitu 1909. kroz Zakon o osiguranju obrtnih i trgovačkih nameštenika za slučaj bolesti i nezgode. Osigurane žene su imale pravo na porodiljnu potporu u iznosu od 50% nadnice, s mogućnosti povećanja na 75%. Žene zaposlene u državnim poduzećima imale su pravo na posebno osiguranje, ali, nažalost, poljoprivredne radnice su i iz ovog zakona izostavljene.
Ozbiljna djevojka, koja radi – koješta!
Nakon Prvog svjetskog rata dolazi do znatnijeg napretka u kontekstu zakonske zaštite zaposlenih žena. Tako u svibnju 1922. na snagu stupa zakon prema kojem osigurane radnice (i supruge radnika) imaju pravo na financijsku potporu dva mjeseca prije i nakon poroda, pod uvjetom da u tom periodu ne zarađuju. Već mjesec dana kasnije donesen je novi zakon koji zabranjuje otpuštanje žena koje zbog zdravstvenih razloga moraju duže biti na porodiljnom. Poslodavci su obvezani osigurati plaćene pauze za dojenje koje se u praksi gotovo nikada nisu uzimale. Važno je napomenuti da su se odredbe odnosile na sve žene, bez obzira na narodnost ili bračni status. Ipak, neće proći ni deset godina do donošenja zakona (1931.) kojim se cijeli sustav dodjele potpora postrožio, a potpore i porodiljni dopust smanjili.
Kao prijašnjih godina, većina zakonodavne zaštite zaposlenih žena nije zaživjela u praksi. Svaki korak u pozitivnom smjeru nadmašen je odlučnošću poslodavaca da odredbe u korist žena i njihova rada ostanu mrtvo slovo na papiru, kao i inertnošću zakonodavnog aparata pri osiguravanju provedbe tih zakonskih odredbi. Tako se nastavlja tradicija nejednakih plaća i nejednakih mogućnosti pristupa obrazovanju. Veliki problem bila je i nemogućnost napretka u karijeri. Primjerice, diplomirane pravnice su nerijetko radile kao tajnice i činovnice. 1928. godina je bila zanimljiva za pravnice – donesen je zakon koji im je omogućio bavljenje odvjetničkom profesijom (Zakon o Advokatima u kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca), ali i zakon koji im je zabranio da budu sutkinje (Zakon o sudijama redovnih sudova).
„– Nisam nikakva lutka, nego ozbiljna djevojka, koja radi i u ovom je uredu ravnopravni namještenik.
On prasne u smijeh. Hihotao se nalijevo i nadesno odgovarajući:
– Koješta! Ozbiljna djevojka, koja radi! Ravnopravni namještenik! To vi sve pripovijedate u teoriji!“
(Razgovor Štefice i Tomice. Jurić Zagorka, M. 2015. „Vragoljanka s Trešnjevke.“ Zagreb: Jutarnji list, str. 31.)
Težak položaj zaposlenih žena najbolje opisivala je i Zagorka koja ga je iskusila na vlastitoj koži. U članku „Ženski hranitelji obitelji idu u smrt“ (1940.) osvrće se na tragičan slučaj koji je uzbunio javnost – samoubojstvo činovnice Olge Gerzej. Zagorka navodi kako su žene prisiljene postati hraniteljicama obitelji zbog ekonomske situacije. Zauzvrat dobivaju strahovito male naknade i nerazumijevanje okoline. Samoubojstvo O. Gerzej pripisuje opsjednutošću s povratkom žene u kuću što je zbog ekonomskih uvjeta nemoguće. Ta psihoza imala je učinak i na poslodavce koji u slučajevima potrebe smanjenja radnika kreću od žene. U nadi da će pronaći drugu, Gerzej je gubitak službe tajila obitelji koju je prehranjivala svojim radom. Kada to nije uspjela okrenula se prema jedinom izlazu koji je vidjela.
Borba za žensko zaposlenje i obrazovanje išla je pod ruku s borbom za pravo glasa. Promjene su dolazile teško i većinom su ostajale mrtvo slovo na papiru, ali borbe svih zaposlenih žena utrle su put generacijama koje su došle nakon njih što će malo po malo postati vidljivo u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata.
*Napomena: naslovi poglavlja parafrazirani su citati Marije Jurić Zagorke (Nisam zvan da branim kasirice i Društvenog položaja uopće nemam – „Vlatko Šaretić“; Neću da me opskrbe udajom, hoću biti učiteljica! – „Mala revolucionarka“; Prava je strahota, kako su te djevojke malo plaćene! – „Ženski hranitelji obitelji idu u smrt“; Ozbiljna djevojka, koja radi – koješta! – „Vragoljanka s Trešnjevke“).
Popis literature:
Dujić, L., Trgovac Martan, S. i Popratnjak, S. (2016). „Hrvatica – za ženu i dom“. U: Čale Feldman, L., Dujić, L., Borić, R., Prlenda, S., Grdešić, M., Jambrešić Kirin i R., Dremel, A. (ur.), Uzduž i poprijeko: brak, zakon i intimno građanstvo u povijesnoj i suvremenoj perspektivi. Zagreb: Centar za ženske studije; Leksikografski zavod Miroslava Krleže, str. 71 – 91. Župan, D. 2001. „Uzor djevojke: obrazovanje žena u Banskoj Hrvatskoj tijekom druge polovine 19. st.“. U: Časopis za suvremenu povijest, god. 33., br. 2. Zagreb: Hrvatski institut za povijest, str. 435 – 452
Jurić Zagorka, M. 1928. „Učiteljici zakonom određen muž“. U: Ženski list : za modu, zabavu i kućanstvo, god. IV., br. 6, str. 6.
Jurić Zagorka, M. 1940. „Ženski hranitelji obitelji idu u smrt“. U: Hrvatica : časopis za ženu i dom, god. II., br. 8, str. 2.
Jurić Zagorka, M. 1986. „Vitez slavonske ravni“. Zagreb: ITRO August Cesarec.
Jurić Zagorka, M. 2015. „Kamen na cesti II.“ Zagreb: Jutarnji list.
Jurić Zagorka, M. 2015. „Vlatko Šaretić.“ Zagreb: Jutarnji list.
Jurić Zagorka, M. 2015. „Vragoljanka s Trešnjevke.“ Zagreb: Jutarnji list.
Tropina, M. 2023. „Prema ravnopravnosti: žene na hrvatskom tržištu rada krajem 19. i početkom 20. stoljeća.“ Zagreb: Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu.
Vitković, Đ. 2020. „Marija Jurić Zagorka: između vlastitog života i borbe za ženska prava u Hrvatskoj.“ Zagreb: Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu.
Tekst sastavila: Đurđica Vitković