„Sunce natapa toplom svjetlosti Zagrebačku goru. Šuma je gusta, a put uzan. Kraljevska povorka kreće ispod krošnatih stabala prema brdu. Na njegovom vrhuncu počivaju medvedgradske kule. (…) Smijeh prodre blještavim medvedgradskim dvorištem. Na pozornici prislonjenoj uz obrambene zidine glumi se. Kraljevski glumci izvode veselu igru.“
(Marija Jurić Zagorka, Gordana: Proročanstvo na Kamenitim vratima, Zagreb, Pučko štivo, 1957.,93., 136. str.)
Jedan od znakova da ste došli u Zagreb i ljepših pogleda je scena bijelog burga na zelenoj Medvednici – Medvedgrada.
Kada je Medvedgrad sagrađen i zašto?
Kada je točno sagrađen i tko ga je sagradio, ne znamo sa sigurnošću. Postoji nekoliko teorija, a najprihvaćenija je da ga je sagradio biskup Filip nakon dobro poznate provale Tatara 1242. godine. Podignut na južnim dijelovima Medvednice, na visini od 593,4 metra, te je najveći hrvatski srednjovjekovni burg, odnosno utvrda.
Položaj je osiguravao nepristupačnost te samim time i sigurnost, ali i blizinu Gradeca i Kaptola, tadašnjih političkih i crkvenih središta Slavonije. Sama arhitektura omogućavala je zaštitu od napadača, jer se Medvedgrad, kao i svi burgovi, sastojao od obrambenih zidina, branič kule i palasa.
Što se nalazilo na Medvedgradu?
Ipak, krasila ga je jedna posebnost. Naime, Medvedgrad je izgrađen kao burg čiji su dio u početku posjedovali biskupi, a dio Kaptol. Kaptol kao crkveni, te kraljevska ili plemićka obitelj kao svjetovni vlasnici. Stoga se Medvedgrad sastoji od dvije nejednake cjeline, te ima dvije kule te dva palasa. Kule su bile sjeverna, odnosno biskupska i južna, odnosno kaptolska. Istočni palas bio je veći i raskošniji te pripadao biskupu, dok je zapadni, kaptolski, bio manji. Kasnije se crkvena vlast izmjenjivala sa svjetovnom, odnosno s vlašću plemića ili kraljevske obitelji.
Na Medvedgradu se nalazila i romaničko-gotička kapelica Sv. Filipa i Jakova te cisterna za vodu.
Svi njegovi vlasnici
Medvedgrad nije bio samo obrambena građevina, već i utvrda prikladna za život te su njegovi vlasnici često i boravili tamo. Nasljeđivanjem, ženidbama, darovanjem, ukratko svim mogućim oblicima prijenosa vlasništva često je prelazio je iz ruke u ruku, tako da je pripadao i knezovima Babonić, banu Mikcu Prodaniću, češkoj obitelji Alben, Žigmundu Luksemburškom, grofovima Celjskim, Ivanu Tuzu, kralju Matiji Korvinu i njegovom nezakonitom sinu Ivanu Korvinu, Jurju Brandenburškom, Zrinskima, te dobro nam znanim Gregorijancima.
Počevši od Ivana Tuza, ova je utvrda dolazila u „paketu“ s turopoljskim Lukavcem, u koji je Tuz na poziv Turopoljaca ušao, ali poslije više nije izašao. Imao je i strateški razlog za to jer jesam položaj Medvedgrada omogućavao dobru kontrolu nad Turopoljem, a ovim činom ta je kontrola dodatno pojačana. Zadnji zajednički vlasnik bio je Nikola Šubić Zrinski, koji je Lukavec, nakon sudske odluke, morao vratiti Turopoljcima.
Osim vlasnika, ove su dvije utvrde imale još nešto zajedničko – pokušaje da se lokalno stanovništvo pretvori u kmetove. Turopoljci i stanovnici Gradeca zbog toga su se često sukobljavali s medvedgradskim i lukavečkim vlastelinima, o čemu su pisali August Šenoa u Zlatarevom zlatu i Marija Jurić Zagorka u Kćeri Lotrščaka. Kao što nas povijest uči, plemićki su pokušaji neslavno propali.
A propao je na kraju i Medvedgrad…
Naime, Medvedgrad priroda nije mazila, tako da je često bivao oštećen, vrlo vjerojatno u potresima. Pouzdano se zna da je jak potres razrušio grad 1590. godine, u vrijeme kada je bio u vlasništvu Gregorijanca. Obitelj ga nakon potresa napušta te odlazi u Mokrice.
U Medvedgradu poslije više nitko nije živio. Ipak, bio je u posjedu Zrinskih i Frankopada, nakon čijeg pada dolazi u vlasništvo grofova Čikulini. Ženidbenim vezama stigao je u posjed svojih posljednjih plemićkih vlasnika, obitelji Kulmer, a od 1943. godine pod upravom je Šumarije Zagreb.
Legenda o Barbari Celjskoj
Ovdje je nabrojano mnogo vlasnika kroz nekoliko stoljeća, ali najpoznatija je bila jedna žena. Barbara Celjska, u tradiciji poznatija kao Crna kraljica. Žena Žigmunda Luksemburškog kraljevala je u prvoj polovici 15. stoljeća, ali ostala je zapamćena kao zla, lijepa vještica odjevena u crninu koja je tiranizirala stanovnike Hrvatske iz svojeg sjedišta, Medvedgrada.
I dan danas postoje legende o njenom blagu sakrivenom u Medvedgradu, te su ga entuzijasti tokom godina pokušavali naći. Blago, doduše nikada nije nađeno, ali arheolozi i povjesničari amateri s ruševina Medvedgrada ponijeli su mnoge artefakte, od kojih su neki vraćeni kada je 1979. konačno pokrenuta obnova.
Medvedgrad danas
Osim starih izvora i povijesnih istraživanja, ostale su sačuvane fotografije ruševina s početka 20. stoljeća, tako da se zdanje moglo vjerno obnoviti i rekonstruirati. Danas te podatke možete provjeriti i razgledati drevni Medvedgrad u punom sjaju. Naime, konačna obnova i uređivanje započeto 2019. godine konačno je završeno.
Drevni burg, predivan stari grad čeka da ga otkrijete. Tko zna, možda i čujete Gregorijance kako kuju planove ili ugledate skute Crne kraljice dok pregledava svoje blago.
Izvori:
Antonija Tomičić: Povijest medvedgradske utvrde. Essehist : časopis studenata povijesti i drugih društveno-humanističkih znanosti, Vol. 6 No. 6, 2014., str. 37-47
Vladimir P. Goss, Marina Vicelja: Novi pogledi na kapelu na Medvedgradu. Starohrvatska prosvjeta, Vol. III No. 33, 2006., str. 165-185
Snježana Paušek- Baždar: Alkemisjki pokusi kraljice Barbare Celjske (1381-1451). Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine 42/2(84) (2016) 271–282
Gjuro Szabo: Stari Zagreb, Zagreb : Nakladni zavod Matice hrvatske, 1990.
Istaknuta slika preuzeta: https://croatia.hr/hr-HR/dozivljaji/kultura-i-bastina/legende/kako-je-propala-okrutna-crna-kraljica
Tekst sastavila: Martina Piškor